| Vrsta: | Sudska praksa | ||
| Sud: | Ustavni sud | Datum: 23.03.2017 | Broj: Už-3066/2014 |
| Abstrakt: | |||
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća i sudije Bratislav Đokić, dr Goran P. Ilić, Snežana Marković, dr Dragana Kolarić, dr Jovan Ćirić, Sabahudin Tahirović, i dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi Miloša Cvetanovića iz Niša, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sed nici Veća održanoj 23. marta 2017. godine, doneo je
1. Miloš Cvetanović iz Niša podneo je Ustavnom sudu, 3. aprila 2014. godine, preko punomoćnika Predraga Stefanovića, advokata iz Niša, ustavnu žalbu protiv presuda navedenih u tački 1. izreke zbog povrede prava zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i čl. 58. i 59. Ustava Republike Srbije. Podnosilac se istovremeno pozvao i na povredu prava garantovanog odredbom člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Podneskom od 30. juna 2016. godine je dopunjena ta ustavna žalba.
Navedeni podnosilac podneo je 12. februara 2015. godine, preko punomoćnika Radoja Stefanovića, advokata iz Beograda, Ustavnom sudu ustavnu žalbu i protiv rešenja Vrhovnog kasaciopnog suda Rev. 585/14 od 12. juna 2014. godine, zbog povrede prava zajemčenih odredbama čl. 32, 36, 58. i 59. Ustava. Podnosilac ustavne žalbe se istovremeno pozvao i na povredu prava iz čl. 17, 18. i 23. Povelje o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slob odama, kao i na povredu prava iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
U prvobitno podnetoj ustavnoj žalbi, podnosilac detaljno obrazlažući parnični postupak koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe, navodi da mu je osporenom prvostepenom presudom povređeno pravo na obrazloženu sudsku odluku jer ne sadrži jasne i razumljive razloge o tome zašto prvostepeni sud nije prihv atio preinačenje tužbe, niti taj sud daje dovoljne i jasne razloge zašto je u potpunosti prihvatio nalaza veštaka Specijalne zatvorske bolnice na osnovu kojeg je utvrđeno da je pok. Božidar Cvetanović prilikom zaključenja spornog ugovora o doživotnom izdržavanju bio potpuno poslovn o sposoban. Takođe, podnosilac ukazuje i da drugostepeni sud nije svestrano razmotrio i odgovorio na navode iz njegove žalbe izjavljene protiv prvostepene presude, a koji su se odnosili na utvrđenje da je pok. Božidar prilikom zaključenja spornog ugovora o doživotnom izdržavanju bio potpuno poslovno sposoban, pri čemu se osporava drugostepena presuda i u delu kojim je ocenjen kao pravilan zaključak prvostepenog suda da se, u konkretnom slučaju, ne dozvoli preinačenje tužbe. U ustavnoj žalbi se tvrdi da je predmetnim stanom u Kraljevu pok. Božidar mogao da raspolaže isključivo zaje dno sa njegovom sada pok. suprugom Ljubicom, budući da je taj stan bio njihova zajednička imovina stečena u braku. Imajući u vidu navedeno, podnosilac predlaže da se u tvrdi povreda označenih prava i da se poništi osporena d rugostepena presuda.
U naknadno dostavljenoj ustavnoj žalbi se, najpre ističe da otpravak osporenog rešenja Vrhovnog kasacionog suda Rev. 585/14 od 12. juna 2014. godine nije dostavljen advokatu Radoju Stefanoviću koji je u ime podnosioca ustavne žalbe izjavio predmetnu reviziju i koji je bio ovlašćen da ga zastupa u postupku po tom vanrednom pravnom leku, već njegovom advokatu Milošu Pavloviću koji je bio ovlašćen da podnosioca ustavne žalbe zastupa u postupku po predlogu za ponavljanje postupka. S tim u vezi podnosilac ukazuje da je Miloš Pavlović, nakon što je primio osporeno revizijsko rešenje dostavio podnosiocu ustavne žalbe koji ga je prosledio advokatu Radoju Stefanović u, te je kao datum prijema revizijskog rešenja označen 24. januar 2015. godine. Navodi o povredi označenih prava zasnivaju se, pre svega, na tvrdnji da je protiv rešenja Apelacionog suda u Nišu R. 364/14 od 21. maja 2015. godine bila dozvoljena žalba Vrhovnom kasacionom sudu , a da to rešenje nije dos tavljeno podnosiocu kako bi protiv njega uložio ž albu, kao i da je osporeno revizijsko rešenje donelo tročlano umesto petočlano veće Vrhovnog kasacionog suda . Pored toga, podnosilac smatra da je protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 2473/13 od 19. februara 2014. godine bila dozvoljena revizija. Polazeći od navedenog, podnosilac predlaže da se poništi osporeno revizijsko rešenje.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
Odredba člana 82. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15) sadržinski je identična navedenoj odredbi člana 170. Ustava.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , izvršio uvid u spise predmeta Osnovnog suda u Nišu P. 394/10 (ranije spis Opštinskog suda u Nišu P. 4810 /08) i celokupnu dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, te utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Tužilac, ovde podnosilac ustavne žalbe, podneo je 29. jula 2008 . godine Opštinskom sudu u Nišu tužbu pr otiv tužene Ljiljane L indenbaum, radi poništaja ugovora o doživotnom izdržavanju.
Osporenom presudom Osnovnog suda u Nišu P. 394/10 od 5. jula 2013. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 18. jula 2003. godine pred Opštinskim sudom u Nišu između sada pok. Božidara Cvetanovića, u svojstvu primaoca izdržavanja, i njegove kćeri Ljiljane L indenbaum, u svojstvu davaoca izdržavanja, dok je stavom drugim izreke obavezan tužilac da tuženoj naknadi troškov e parničnog postupka. U obrazloženju ove presude je, pored ostalog, navedeno: da su sada pok. Božidar Cvetanović i Ljubica Cvetanović bili smešteni u Gerentološkom centru od 11. jula 2003. godine; da se spornim ugovorom o doživotnom izdržavanju pok. Božidar obavezao da tuženoj kao davaocu izdržavanja, u nasleđe posle svoje smrti ostavi taksativno nabrojane nepokretne i pokretne stvari u Nišu i Kraljevu, dok se tužena obavezala da izdržava do kraja života kako primaoca izdržavanja tako i njegovu suprugu, svoju majku Ljubicu Cvetanović i brata Stanislava Cvetanovića, koji je u to vreme bio na lečenju u Beogradu, kao i da roditeljima uplaćuje smeštaj u Gerentološkom centru u Nišu, da sve troje u bolesti leči i neguje i da im ukazuje svaku drugu pomoć, kao i da ih nakon smrti sahrani po narodnim običajima; da iz nalaza i mišljenja veštaka neuropsihijatra dr Jelene Mladenović proizlazi da je pok. Božidar zbog zdravstvenog stanja u trenutku potpisivanja predmetnog ugovora bio delimično poslo vno sposoban i nije mogao da shvati značaj pravne radnje koju preduzima i posledice koje iz nje proističu ; da je nakon primedbe tužene na prethodno navedeno veštačenje sprovedeno novo veštačenje od strane novog veštaka neuropsihijatra dr Slobodana Serafimovića iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je pok. Božidar u trenutku potpisivanja predmetnog ugovora bio potpuno poslovno sposoban i da je mogao da shvati značaj pravne radnje koju preduzima i posledice koje iz nje proističu; da je nakon neuspelog usaglašavanja mišljenja navedenih veštaka sprovedeno novo veštačenje sada od strane komisije veštaka Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu; da je na osnovu nalaza i mišljenja komisije veštaka Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu od 1. novembra 2012. godi ne utvrđeno da je pok. Božidar dana 18. jula 2003. godine bio sposoban za rasuđivanje, odnosno da je mogao da štiti svoja prava i da brine o svojim interesima, kao i da je pok. Božidar u trenutku potpisivanja ugovora bio potpuno poslovno sposoban i mogao da shvati značaj i posledice radnje koju preduzima; da je punomoćnik tužioca nezadovoljan nalazom i mišljenjem navedene Komisije prigovorio na isti povodom kojeg prigovora se Komisija izjasnila i ostala pri svom nalazu i mišljenju; da su zaključenju predmetnog ugovora pored sudije i zapisničara prisustvovali su još advokat Slobodan Ristić, svedoci Ljubinka Đinđić, Jasmina Petković, dr Milutin Stanković - neuropsihijatar i Ljubinka Dinić, socijalni radnik Gerentološkog centra u Nišu; da su Ljubica i Božidar bili smešteni u Gerentološkom centru sve do svoje smrti, i to sada pok. Ljubica do 18. maja 2006. godine , a pok. Božidar do 8. aprila 2008. godine; da je tužena u potpunosti ispunila preuzete ugovorne obaveze, plaćala je kako troškove lečenja tako i sve druge troškove u vezi sa lečenjem u Beogradu i Kraljevu za svog sada pok. brata Stanislava kao i troškove smeštaja svojih roditelja u Gerentološkom centru; da je tužena plaćala posredstvom svoje kćeri Ljudmile; da je tužena angažovala Ljubinku Đinđić a potom i Vesnu Stevanović da nekoliko puta nedeljno posećuju njene roditelje u Gerentološkom centru i staraju se o tome da im nabave sve što im je potrebno (hranu, lekove, pelene i drugo) za šta je Vesni plaćala 50 evra mesečno; da su, osim navedenih lica, sada pok. roditelje tužene obilazili i Spomenka Stamenković - medicinska sestra, a prijateljica tužene, kao i unuk ovde tužilac Miloš, koji je s vremena na vreme babi i dedi donosio hranu, sokove i slične potrebštine, koji je u jednom periodu istima kupovao i pelene i lekove, ali je to činio od novca koji je dugovao tuženoj i na koji način je svoj dug prema istoj kompenzovao; da je tužena, nakon smrti sve troje korisnika izdržavanja iz ugovora, iste sahranila prema mesnim običajima, odnosno finansirala sve troškove u vezi sahrane i roditelja i brata, počev od kupovine grobnih mesta, nabavke sanduka pa do plaćanja svih podušja.
Pored toga, Osnovni sud u Nišu je u osporenoj presudi naveo šta je svedok Milutin Stanković, inače konsultant Gerontološkog centra, koji je kao lekar neuropsihijatar, a ne kao veštak , prisustvovao potpisivanju spornog ugovora, izjavio prilikom svedočenja, te da je tom prilikom, pored ostalog, objasnio zašto je pok. Božidar bio poslovno sposob an za potpisivanje predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju.
Prvostepeni sud je konstatovao da nije našao nijedan razlog iz člana 203. stav 1. Zakona o nasleđivanju zbog kojeg bi mogao da poništi predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju. Naime, u postupku je utvrđeno da je tužena u svemu savesno i odgovorno is punjavala svoje ugovorne obaveze. Zatim je utvrđeno da je Božidar bio potpuno poslovno sposoban u vreme zaključenja predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju. S tim u vezi Osnovni sud u Nišu nije prihvatio nalaz i mišljenje veštaka - neuropsihijatra dr Jelene Mladenović jer ne sadrži dovoljne i jasne razloge o nepostojanju poslove sposobnosti pok. Božidara u trenutku zaključenja spornog ugovora o doživotnom izdržavanju, kao i iz razloga što je u suprotnosti sa nalazima i mišljenjima veštaka – neuropsihijatra Slobodana Serafimovića i komisije veštaka Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu. Međutim, prvostepeni sud je u potpunosti prih vatio nalaze i mišljenja veštaka - neuropsihijatra dr Slobodana Serafimovića i komisije veštaka Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu , imajući u vidu da su ti nalazi i mišljenja u pogledu poslovne sposobnosti pok. Božidara u trenutku zaključenja spornog ugovora međusobno saglasni, jasni, razumljivi i u potpunosti obrazloženi, pri čemu su dati od strane za to ovlašćenih i stručnih lica iz oblasti neuropsihijatrije i sudske psihijatrije.
Prvostepeni sud je zaključio da je tužilac kroz preinačeni tužbeni zahtev, postavljen kao eventualni, tražio utvrđenje da jedna polovina stana u Kraljevu predstavlja zaostavštinu pok. Ljubice po osnovu sticanja u braku čemu se tužena protivila, a da prihvatanje preinačene tužbe ne bi bilo celishodno dozvoliti s obzirom na dužinu trajanja parnice od pet godina i da su tokom postupku utvrđivane činjenice vezane za poslovnu sposobnost pok. Božidara i ispunjavanje obaveza od strane tužene, kao davaoca izdržavanja .
Prvostepeni sud još nalazi da iz konkludentnih radnji pok. Ljubice proizlazi da je njena prava volja bila da pok. Božidar upravo sa tuženom zaključi osporeni ugovor o doživotnom izdržavanju i da na taj način obezbedi izdržavanje za oboje, kao i za zajedničkog sada pok. sina Stanislava. Ovo stoga što pok. Ljubica do svoje smrti nije pokrenula postupak za deobu zajedničke imovine, niti je to neko drugi učinio sve do smrti pok. Božidara.
Osporenom presudom Apelacionog suda u Nišu Gž. 2473/13 od 19. februara 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena je ožalbena presuda Osnovnog suda u Nišu P. 394/10 od 5. jula 2013. godine. U ob razloženju ove presude je, pored ostalog, navedeno da pobijana presuda ne sadrži bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tač. 1 ), 2), 5), 7 ) i 9 ) ZPP, na koje povrede sud vodi računa po službenoj dužnosti, kao ni bitne povrede iz člana 361. stav 2. tačka 12) ZPP, jep cy o bitnim činjenicama dati jasni i dovoljni razlozi koji nisu protivrečni; da je prvostepeni sud na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključio da tužbeni zahtev tužioca nije osnovan, jep u konkretnom slučaju, nisu ispunjeni uslovi za primenu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima i člana 203. Zakona o nasleđivanju, pa je pravilnom primenom materijalnog prava odlučio kao u stavu prvom izreke pobijane presude i dao razloge koje prihvata i drugostepeni sud. Kako se ni ostalim žalbenim navodima tužioca ne dovodi u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pravilnost primene materijalnog prava, već se vrši analiza izvedenih dokaza i neosnovano napada pravna ocena istih od strane prvostepenog suda, ovaj sud je žalbu tužioca odbio kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrdio.
Rešenjem Apelacionog suda u Nišu R. 364/14 od 21. maja 2015. godine se ne predlaže Vrhovnom kasacionom sudu odlučivanje o reviziji izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 2473/13 od 19. februara 2014. godine, u smislu člana 395. Zakona o parničnom postupku. U spisima nema dokaza da je to rešenje dostavljeno tužiocu, odnosno njegovom punomoćniku, niti da je tužilac izjavio žalbu protiv rešenja Apelacionog suda u Nišu R. 364/14 od 21. maja 2015. godine.
Tužilac Miloš Cvetanović je ovlastio Radoja Stefanovića, advokata iz Beograda, da ga zastupa u parnici protiv tužene Lj. L. u postupku koji se vodi o po reviziji izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 2473/13 od 19. februara 2014. godine.
Tužilac je 2. aprila 2014. godine, preko punomoćnika Radoja Stefanovića, advokata iz Beograda, izjavio reviziju protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 2473/13 od 19. februara 2014. godine.
Osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Rev. 585/14 od 12. juna 2014. godine odbačena je kao nedozvoljena revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 2473/13 od 19. februara 2014. godine. U obrazloženju revizijskog rešenja je navedeno: da je protiv drugostepene presude tužilac izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primene materijalnog prava i iz razloga propisanih članom 404. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11); da se rešenjem Apelacionog suda u Nišu R. 364/14 od 21. maja 2015. godine ne predlaže Vrhovnom kasacionom sudu odlučivanje o izjavljenoj reviziji kao izuzetno dozvoljenoj; da je tužba za poništaj ugovora o doživotnom izdržavanju podneta sudu 29. jula 2008. godine sa označenom vrednošću spora od 501.000 dinara; da je revizija nedozvoljena imajući u vidu da je osporena drugostepena presuda doneta nakon stupanja na snagu Zakona o izmenama i dopunam a Zakona o parničnom postupku (29. decembra 2009. godine) i da vrednost predmeta spora pobijanog dela očigledno ne prelazi dinarsku protivvrednost 100.000 evra, po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
U spisima predmeta nema dokaza da je revizijsko rešenje dostavljeno punomoćniku podnosioca u postupku po reviziji - advokatu Radoju Stefanoviću, već da je dana 10. novembra 2014. godine dostavljeno punomoćniku podnosioca ustavne žalbe - advokatu Radetu Pavloviću.
Iz spisa predmeta proizlazi da je tužilac Miloš Cvetanović ovlastio Radeta Pavlovića , advokata iz Stare Pazove, da ga zastupa u postupku koji je bio vođen po vanrednom pravnom leku - predlogu za ponavljanje postupka u predmetu P. 394/10.
4. Ustavni sud nalazi da su za odlučivanje o osnovanosti ustavne žalbe od značaja sledeće odredbe Ustava i zakona.
Odredbama Ustava koje podnosilac u ustavnoj žalbi označava kao povređene, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovima pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu (član 36. stav 2. ); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (član 58. stav 1.); da se jemči pravo nasleđivanja, u skladu sa zakonom (član 59. stav 1.).
Ustavni sud ukazuje da je Povelja o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama prestala da važi 2006. godine, stupanjem na snagu Ustava Republike Srbije, koji garantuje sva prava i slobode utvrđene Poveljom, te se stoga ustavnom žalbom može ukazivati samo na povredu Ustavom zajemčenih prava i sloboda.
Takođe, Ustavni sud ukazuje da zaštitu prava garantovanih odredbama člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju pruža i Ustav Republike Srbije, te se ocena postojanja povrede ili uskraćivanja ovih prava vrši u odnosu na relevantne odredbe Ustava.
Zakonom o nasleđivanju ("Službeni glasnik RS", br. 46/95 i 101/03) je propisano: da se ugovorom o doživotnom izdržavanju obavezuje primalac izdržavanja da se posle njegove smrti na davaoca izdržavanja prenese svojina tačno određenih stvari ili kakva druga prava, a davalac izdržavanja se obavezuje da ga, kao naknadu za to, izdržava i da se brine o njemu do kraja njegovog života i da ga posle smrti sahrani, te da primalac izdržavanja ugovorom može obuhvatiti samo stvari ili prava postojeća u trenutku zaključenja ugovora (član 194. st. 1. i 2.); da na zahtev zakonskih naslednika primaoca izdržavanja, sud može poništiti ugovor o doživotnom izdržavanju ako zbog bolesti ili starosti primaoca izdržavanja ugovor nije predstavljao nikakvu neizvesnost za davaoca izdržavanja (član 203. stav 1.).
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 125/04), koji je važio u vreme podnošenja tužbe, bilo je propisano: da Vrhovni kasacioni sud odlučuje u veću sastavljenom od troj e sudija (član 37. stav 2.) ; da tužilac može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu, s tim da je posle dostavljanja tužbe tuženom, za preinačenje tužbe potreban pristanak tuženog, a sud može dozvoliti preinačenje i kad se tuženi tome protivi ako smatra da bi to bilo celishodno za konačno rešenje odnosa među strankama i ako oceni da postupak po preinačenoj tužbi neće znatno produžiti trajanje parnice, pri tome smatraće se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se pre toga protivio preinačenju (član 193. st. 1. i 2.); da će u obrazloženju presude sud izložiti zahteve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtevi zasnivaju, dokaze, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu, ako zakonom nije drukčije određeno (član 342. stav 4.); da u obrazloženju presude, odnosno rešenja drugostepeni sud treba da oceni žalbene navode od značaja i da navede razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (član 382. stav 1.); da revizija nije dozvoljena o imovinskopravnim sporovima kad se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrednost predmeta spora pobijenog dela pravnosnažne presude ne prelazi 500.000 dinara (član 394. stav 2.); da je revizija je izuzetno dozvoljena i protiv drugostepene presude, koja se ne bi mogla pobijati revizijom po odredbama člana 394. ovog zakona, kad je po oceni apelacionog suda o dopuštenosti ove revizije, potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa, ujednači sudska praksa ili kad je potrebno novo tumačenje prava (član 395.).
Članom 38. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 111/09) , koji je stupio na snagu 29. decembra 2009. godine, izmenjen je član 394. Zakona o parničnom postupku, tako što je, između ostalog, propisano da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima kad se tužbeni zahtev odnosi na utvrđenje prava svojine na nepokretnostima, potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrednost spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost 100. 000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe. Prema odredbi člana 55. stav 1. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, postupci započeti pre stupanja na snagu ovog zakona, okončaće se po odredbama ovog zakona.
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11) je propisano: da će se postupci započeti pre stupanja na snagu ovog zakona sprovesti po odredbama Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 125/04 i 111/09), a ako je u postupcima iz stava 1. ovog člana posle stupanja na snagu ovog zakona presuda, odnosno rešenje kojim se okončava postupak ukinuto i vraćeno na ponovno suđenje, ponovni postupak sprovešće se po odredbama ovog zakona (član 506.).
Članom 23. stav 1. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 55/14), koji je stupio na snagu 31. maja 2014. godine, je propisano da postupak koji je započet po Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 72/11, 49/13 - US i 74/13 - US), a nije okončan pre stupanja na snagu ovog zakona sprovešće se po odredbama ovog zakona.
5. Razmatrajući navode podnosioca ustavne žalbe o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na osporene presude Osnovnog suda u Nišu P. 394/10 od 5. jula 2013. godine i presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 2473/13 od 19. februara 2014. godine , Ustavni sud podseća da je obaveza instancionih sudova da delotvorno ispitaju dokazne predloge stranaka i da ocene njihov značaj prilikom donošenja odluke (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Kraska protiv Švajcarske , od 19. aprila 1993. godine, § 30.). Zbog toga je jedan od bitnih elemenata prava na pravično suđenje i pravo na obrazloženu sudsku odluku (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Ruiz Torija protiv Španije, od 9. decembra 1994. godine, § 29.). Prilikom davanja odgovora na pitanje da li obrazloženje sudske odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, trebalo bi voditi računa o okolnostima konkretnog slučaja i prirodi određene odluke. Iako obaveza obrazloženja sudske odluke ne znači da se u odluci moraju dati detaljni odgovori na sve iznete argumente (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Van de Hurk protiv Holandije , od 19. aprila 1994. godine, § 61.), Ustavni sud ukazuje da povreda prava na pravično suđenje postoji ako u obrazloženju nisu sa dovoljnom preciznošću navedeni razlozi na kojima se odluka zasniva (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Hadjianastassiou protiv Grčke , od 16. decembar 1992. godine, § 33.).
Imajući u vidu da prvostepeni sud utvrđuje činjenično stanje koje je od značaja za donošenje odluke i da ocenjuje dokaze o postojanju bitnih činjenica, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju Osnovni sud u Nišu imao obavezu da u obrazloženju osporene presude P. 394/10 od 5. jula 2013. godine iznese ključne argumente na kojima temelji svoju odluku i da, u slučaju postojanja određenih dokaza koji potvrđuju, odnosno negiraju neku odlučnu činjenicu, izloži razloge zbog kojih takve dokaze prihvata i na koji način je tu odlučnu činjenicu van svake sumnje utvrdio. Polazeći od izloženog, Ustavni sud pre svega primećuje da je u predmetnoj parnici prvostepeni sud za svoj stav da je pok. Božidar Cvetanović prilikom zaključenja spornog ugovora o doživotnom izdržavanju bio potpuno poslovno sposoban dao iscrpno, sveobuhvatno, detaljno i logično obrazloženje, a naročito u delu koji se odnosi na razloge zbog kojih prvostepeni sud nije prihvatio nalaz i mišljenje veštaka dr Jelene Mladenović, odnosno iz kog razloga je dao prednost nalazu drugog veštaka - neuropsihijatra dr Slobodana Serafimovića , koji je u svemu bio potvrđen naknadnim nalazom i zaključkom komisije veštaka Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu . Takođe, prvostepeni sud je cenio i iskaz svedoka Milutina Stankovića koji se odnosio na poslovnu sposobnost pok. Božidara za zaklju čenje predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju i s tim u vezi je obrazložio razloge za zaključak navedenog svedoka da je pok. Božidar bio poslovno sposoban za potisivanje tog ugovora, te je utvrdio da je taj svedok, kao lekar neuropsihijatar i k onsultant Gerontološkog centra, a ne kao veštak, prisustvovao potpisivanju spornog ugovora. Pored toga, prvostepeni sud je obrazložio i svoj stav vezan za odbijanje preinačenja tužbe, dajući pri tome dovoljne i jasne razloge za pravni s tav o neosnovanosti tog zahteva, upravo imajući u vidu dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka i da preinačenje tužbe nije bilo uslovljeno okolnostima koje su nastupile posle podnošenja tužbe, budući da su iste sve vreme bile poznate podnosiocu ustavne žalbe u toku celo g postupka.
S obzirom na izneto, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud izvršio ocenu dokaza i da je naveo jasne, dovoljne i ustavnopravno prihvatljive razloge za zaključak da je pok. Božidar bio potpuno p oslovno sposoban za zaključenje spornog ugovora o doživotnom izdržavanju , kao i za svoje pravno stanovište da, u konkretnom slučaju, nisu ispunjeni uslovi za tra ženo preinačenje tužbe.
Kako se u postupku po ustavnoj žalbi ispituje da li je parnični postupak u celini bio pravičan, Ustavni sud ističe da je prilikom ocene da li obrazloženje odluke suda pravnog leka ispunjava standarde prava na pravično suđenje, neophodno sagledati da li je sud pravnog leka ispitao odlučna pitanja koja su pred njega izneta ili se zadovoljio pukim potvrđivanjem odluke nižeg suda (Evropski sud za ljudska prava, odluka u predmetu: Helle protiv Finske, od 19. decembra 1997. godine, § 60.). S tim u vezi, Ustavni sud pre svega primećuje da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke naveo da u sprovedenom postupku nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tač. 1 ), 2), 5), 7 ) i 9 ) ZPP, na koje sud vodi računa po službenoj dužnosti, kao ni bitne povrede iz člana 361. stav 2. tačka 12 ) ZPP, jep cy o bitnim činjenicama dati jasni i dovoljni razlozi koji nisu protivrečni. Pri tome je sud pravnog leka naveo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno činjenično stanje u postupku pred prvostepenim sudom, prihvativši njegove zaključke proistekle iz date ocene svih izvedenih dokaza, a naročito u delu koji se odnosi na ocenu poslovne sposobnosti pok. Božida ra za zaključenje spornog ugovora o doživotnom izdržavanju. Takođe, drugostepeni sud je potvrđujući pravno stanovište prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za traženo preinačenje tužbe dao jasno, precizno i logično obrazloženje. Stoga, po shvatanju Ustavnog suda, odluka drugostepenog suda sadrži iscrpno i potpuno obrazloženje relevantnih činjenica i zauzetih pravnih stavova , te se ne mogu prihvatiti kao ustavnopravno utemeljeni navodi podnosi oca da drugostepena presuda nije obrazložena, te da njome nije odgovoreno na ključne žalbene navode.
Konačno, imajući u vidu činjenični osnov utvrđen u osporenom postupku, Ustavni sud nalazi da su postupajući sudovi na ustavnopravno prihvatljiv način obrazložili zašto na punovažnost predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju nisu uticali navodi podnosioca da je pok. Božidar, kao primalac izdržavanja, navedenim ugovorom raspolagao i imovinom koja nije bila njegova svojina, već svojina njegove sada pok. supruge Ljubice koju je ona stekla u toku trajanja bračne zajednice sa njim. U tom smislu su sudovi naročito istakli činjenicu da je pok . Ljubica bila jedan od korisnika izdržavanja, a da tužilac nije pružio dokaze da je ona do svoje smrti pokrenula postupak za deobu zajedničke imovine stečene u braku sa pok. Božidarom , niti da je tražila raskid ili poništaj spornog ugovora za koji je znala da je zaključen.
Na osnovu svega izloženog i odredbe člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je utvrdio da osporenim presudama podnosiocu nije povređeno pravo na pravično suđenje, te je u tom delu ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, odlučujući kao u tački 1. izreke.
Što se tiče prava na imovinu i prava nasleđivanja iz čl . 58. i 59. Ustava, Ustavni sud je ocenio da podnos ilac svoje tvrdnje o povredi ov ih prava bliže ne obrazlaž e, već ih izvod i iz navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da podnosi ocu nije povređeno pravo na pravično suđenje, to nema osnova ni za tvrdnju o povredi prava iz čl . 58. i 59. Ustava.
6. Ispitujući postojanje pretpostavki za postupanje po ustavnoj žalbi kojom se osporava rešenje Vrhovnog kasacionog suda Rev. 585/14 od 12. juna 2014. godine , Ustavni sud je najpre konstatovao da u spisima predmeta Osnovnog suda u Nišu P. 394/10 nema dokaza da je osporeno revizijsko rešenje dostavljeno advokatu Radoju Stefanoviću koji je bio ovlašćen da u ime podnosioca ustavne žalbe izjavi reviziju protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 2473/13 od 19. februara 2014. godine i da podnosioca zastupa u postupku po tom vanrednom pravnom leku. Međutim, iz povratnice proizlazi da je revizijsko rešenje 10. novembra 2014. godine bilo dostavljeno advokatu Radetu Pavloviću koji nije bio ovlašćen da u ime podnosioc a ustavne žalbe prima podneske i akte vezane za izjavljenu reviziju povodom koje je i doneto navedeno rešenje, već je bio ovlašćen da podnosioca zastupa isk ljučivo u postupku koji se vodio po predlogu za ponavljanje postupka. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da s e može smatrati da je blagovremeno podneta ustavna žalba kojom se osporava revizijsko rešenje, bez obzira na to što je ona podneta po isteku roka od 30 dana od dana dostavljanja tog rešenja advokatu Radetu Pavloviću, jer nema dokaza da je dostavljena punomoćniku preko kojeg je podnosilac izjavio reviziju i koji je bio ovlašćen da podnosioca zastupa u postupku po tom vanrednom pravnom leku , niti ima dokaza da je podnosilac za revizijsko rešenje saznao pre isteka roka , u smislu člana 84. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu.
U pogledu navoda podnosioca koji se odnose na osporeno rešenje Vrhovnog kasacionog suda Rev. 585/14 od 12. juna 2014. godine, Ustavni sud je ocenio da je revizijski sud u osporenom rešenju dao jasne i dovoljno obrazložene razloge kada je, u smislu odredbe člana 394. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09), odbacio kao nedozvoljenu reviziju izjavljenu protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 2473/13 od 19. februara 2014. godine . Ovo iz razloga što se, suprotno shvatanju podnosioca ustavne žalbe, u konkretnom slučaju, pravo na izjavljivanje revizije ne stiče podnošenjem tužbe, već donošenjem pravnosnažne presude. Prilikom odlučivanja Ustavni sud je posebno imao u vidu Odluku Ustavnog suda IUz-2/2010 od 14. marta 2013. godine kojom je odbijen zahtev za utvrđivanje neustavnosti i nesaglasnosti sa potvrđenim međunarodnim ugovorom odredaba čl. 38. i 51. i člana 55. stav 1. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS", broj 111/09), koji je stupio na snagu 29. decembra 2009. godine. (videti rešenja Ustavnog suda Už-5200/2012 od 3. decembra 2014. godine , Už-211/2013 od 25. juna 2015. godine Už-924/2013 od 25. juna 2015. godine).
Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su ustavnopravno neprihvatljivi navodi podnosioca da je, u konkretnom slučaju, rešenje trebalo da donese Vrhovni kasacioni sud u sastavu od petoro sudija, budući da je odredbom člana 37. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 111/09) , koji se primenjivao u konkretnom slučaju, bilo predviđeno da Vrhovni kasacioni sud odlučuje u veću sastavljenom od troje sudija (član 37. stav 2.).
Ustavni sud, takođe, ukazuje da je u Rešenju Už-2233/2011 od 29. februara 2012. godine zauzeto pravno stanovište da stranka u parničnom postupku ima procesnu mogućnost da izjavi žalbu Vrhovnom kasacionom sudu protiv rešenja Apelacionog suda u Beogradu kojim nije dozvoljeno odlučivanje o reviziji izjavljena u smislu člana 395. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'', br. 125/04 i 111/09). U konkretnom slučaju, rešenjem Apelacionog suda u Nišu R. 364/14 od 21. maja 2015. godine se ne predlaže Vrhovnom kasacionom sudu odlučivanje o reviziji izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž. 2473/13 od 19. februara 2014. godine, u smislu člana 395. Zakona o parničnom postupku, pri čemu navedeno rešenje Apelacionog suda u Nišu ne sadrži pouku o pravnom le ku, niti ima dokaza da je ono do stavljeno podnosiocu ustavne žalbe. Međutim, svrha žalbe u navedenoj procesnoj situaciji jeste da konačnu ocenu o izuzetnoj dozvoljenosti revizije da Vrhovni kasacioni sud čija je zakonom utvrđena uloga upravo da razmotri pravna pitanja od opšteg interesa, ujednači sudsku praksu ili kad je potrebno da novo tumačenje prava , dok izjašnjenje apelacionog suda o izuzetnoj dozvoljenosti revizije predstavlja u suštini samo predlog. U konkretnom slučaju, nakon izjašnjenja Apelacionog suda u Nišu o izuzetnoj dozvoljenosti revizije odlučivao je Vrhovni kasacioni sud koji je u osporenom rešenju u činjeničnom delu obrazloženja konstatovao pravno stanovište Apelacionog suda u Nišu povodom ovog vanrednog pravnog sredstva i nije našao za shodno da zauzme drugačije pravno stanovište povodom navedenog pitanja.
Ustavni sud je imao u vidu da je rešenje o odbacivanju revizije procesna odluka kojom se ne odlučuje o imovinskim pravima, nego kojom se utvrđuje da nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje po reviziji, pa je zbog toga ocenio da se osporeno rešenje ne može dovesti u vezu sa povredom prava na imovinu. Rešenjem o odbacivanju revizije može se posredno, pored prava na pravično suđenje, povrediti i nečije imovinsko pravo, ali samo ako je revizija odbačena protivno procesnim garancijama iz člana 32. Ustava. Međutim, kako u konkretnom slučaju nisu prihvatljivi navodi podnosioca da mu je povređeno pravo na pravično suđenje, osporeno rešenje se ne može dovesti u vezu sa povredom prava na imovinu iz člana 58. Ustava.
Takođe, polazeći od toga da u konkretnom slučaju nisu prihvatljivi navodi podnosioca da mu je povređeno pravo na pravično suđenje, osporeno rešenje se ne može dovesti u vezu ni sa povredom prava na nasleđivanje iz člana 59. Ustava.
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odbacio ustavnu žalbu izjavljenu protiv osporenog revizijskog rešenja, jer nisu ispunjene Ustavom i Zakonom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, te je rešio kao u tački 2. izreke.
7. U vezi tvrdnje podnosioca da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je konstatovao da se u ustavnoj žalbi, osim usputnog pozivanja podnosi oca na povredu označenog ustavnog prava, zahtev koji je u njoj postavljen o dnosi samo na poništaj osporenih presuda i revizijskog rešenja, a ne i na utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu izloženo, a krećući se u granicama navoda i zahteva ustavne žalbe, Ustavni sud se nije posebno upuštao u razmatranje ovih navoda.
8. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 1), člana 45. tačka 9) i člana 46 tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić