| Vrsta: | Sudska praksa | ||
| Sud: | Vrhovni sud Srbije | Datum: 17.09.1987 | Broj: Kž.106/87 |
| Abstrakt: | |||
U pravu je prvostepeni sud kad zaključuje da stanarsko pravo, kao pravo korišćenja stana u društvenom vlasništvu, a ne pravo vlasništva, nije imovinskopravna kategorija već pravo sui generis koje se prema važećim propisima ne može prodavati, dakle, nije u prometu, a način stjecanja propisan je posebnim Zakonom ( Zakon o stambenim odnosima - "N. n. br. 51/85). Prema tome, izvan odredbi navedenog Zakona, odnosno prije važećih propisa, nitko ne može steći, pa ni izgubiti stanarsko pravo . Nosilac stanarskog prava ne može to svoje pravo prenijeti na drugu osobu, niti prodati. Također je uz Zakonom propisane uvjete (čl. 69. i dr. navedenog Zakona) pravo stanara da svoj stan zamjeni za stan drugog stanara.Zakonom je izričito propisano da je ugovor o simuliranoj zamjeni stana ništav pa se takvim simuliranim ugovorom stanarsko pravo niti ne može steći (čl. 70. cit. Zakona). Zakonom je osim toga propisano u kojim se slučajevima već po sili Zakona smatra da je zamjena stana simulirana (čl. 70. st. 4. ZKP ). U takvom slučaju stambeni organ (dakle upravni organ) na zahtjev zainteresirane osobe ili po službenoj dužnosti mora donijeti rješenje o iseljenju ili narediti uspostavu prijašnjeg stanja (čl. 70. st. 2. Zakona). Suprotno tome, na osnovi valjanog ugovora o zamjeni stana, stanarsko pravo se stječe danom useljenja, neovisno o tome je li donesena i odluka kojom se priznaje stanarsko pravo, u smislu čl. 93. st. 1. i 2. Zakona. Primjenom nosioca stanarskog prava društvena imovina se ne umanjuje niti povećava.Smrću nosioca stanarskog prava, iza kojeg prema Zakonu nema osobe na koje prelazi pravo korištenja toga stana, davalac stana na korištenje dolazi u poziciju da raspolaže stanom tako da stan da osobi na korištenje u skladu sa Zakonom i drugim pod Zakonskim propisima. Stan u društvenom vlasništvu, namijenjen za stanovanje, prije svega je socijalna kategorija, što ne znači da stanarsko pravo nema i svoju imovinsku komponentu, ali nikako ne u tom smislu da imovinskopravno predstavlja efektivno povećanje imovine nosioca stanarskog prava. Da se radi prvenstveno o socijalnoj kategoriji proizlazi i iz odredbe čl. 60. Zakona, prema kojoj nitko ne može kao stanar koristiti dva ili više stanova, odnosno da u slučaju iz čl. 60. st. 3. Zakona o stambenim odnosima, što ovisi o potrebama porodičnog domaćinstva, prema utvrđenim društvenim standardima i kriterijima, stanar koji je stekao pravo korišćenja, na dva stana ima pravo uz Zakonom utvrđene uvjete stanove zamijeniti za odgovarajući veći stan, odnosno postupiti prema odredbi čl. 60. st. 2. cit. Zakona.Prema tome, uz pretpostavku da se doista radilo o simuliranoj zamjeni stanova, okrivljenici nisu mogli steći stanarsko pravo na bilo koji stan. Pogotovo se ne može raditi o pribavljanju protupravne imovinske koristi, u smislu čl. 142. KZ H, koja bi istovremeno predstavljala štetu za društvenu zajednicu, odnosno ovlaštenog davaoca stana na korištenje. O eventualnoj šteti, a s tim u vezi i imovinskoj koristi moglo bi se govoriti ukoliko za određeni stan u određenom vremenskom razdoblju nije plaćena stanarina i drugi troškovi vezani uz korištenje stana, zajedničkih prostorija i uređaja u zgradi, u skladu s odlukom skupštine općine (čl. 76. Zakona). Izneseno stajalište ne dovodi u pitanje ni argument koji se ističe u žalbi javnog tužioca, tj. da Zakon o eksproprijaciji propisuje poseban način utvrđivanja smanjene naknade za ekspropriranu nekretninu u slučaju kad se prijašnjem vlasniku kuće, stana, daje na korištenje društveni stan.Radi se o posebnom propisu za posebne slučajeve, te nije moguće na osnovi toga analogno zaključiti o tome da je i inače moguće stansrko pravo na taj ili neki drugi način vrednovati kao imovinskopravnu kategoriju. (Isti stav u odluci V SH Kž. 27/87 od 27.08.87. god.