| Vrsta: | Sudska praksa | ||
| Sud: | Ustavni sud | Datum: 14.07.2016 | Broj: Už-2967/2014 |
| Abstrakt: | |||
Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Vesna Ilić Prelić, predsednik Veća, i sudije dr Bosa Nenadić, Katarina Manojlović An drić, dr Olivera Vučić, Predrag Ćetković, Sabahudin Tahirović, Bratislav Đokić i mr Tomislav Stojković, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi M. K. i S. K, oboje iz Petrovaradina, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 14. jula 201 6. godine, doneo je
1. Usvaja se ustavna žalba M. K. i S. K. i utvrđuje da je u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 55993/10 povređeno pravo podnosilaca ustavne žalbe na suđenje u razumnom roku, zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
2. Utvrđuje se pravo podnosi laca ustavne žalbe na naknadu nematerijalne štete, i to M. K. u iznosu od 300 evra i S. K. u iznosu od 500 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Naknada se isplaćuje na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde , u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu .
3. Usvaja se ustavna žalba M. K . i S . K . i utvrđuje da je presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1966/13 od 21. januara 2014. godine, u preinačujućem delu, povređen o prav o podnosi laca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32. stav 1. Ustava, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbija kao neosnovana.
4. Poništava se presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1966/13 od 21. januara 2014. godine, u preinačujućem delu, i određuje da isti sud donese novu odluku o žalbi tuž ene izjavljenoj protiv stava I izreke presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 55993/10 od 1. februara 2013. godine.
1. M. K. i S. K, oboje iz Petrovaradina, podneli su Ustavnom sudu, 2. aprila 2014. godine, ustavnu žalbu protiv presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1966/13 od 21. januara 201 4. godine i Osnovnog suda u Novom Sadu P. 55993/10 od 1. februara 2013. godine, zbog povrede prava na pravično suđenje, prava na jednaku zaštitu prava i prava na imovinu, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1, člana 36. stav 1. i člana 58. Ustava, kao i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 55993/10.
U ustavnoj žalbi se, između ostalog, navodi: da je postupak po tužbi za činidbu bez krivice podnosilaca trajao više od osam godina, što je neprimereno dugo, imajući u vidu da predmet spora nije bio činjenično i pravno složen; da je osporenim presudama podnosiocima, pre svega, povređeno pravo na pristup sudu, jer su parnični sudovi na arbitreran način ocenili da odlučivanje o zahtevu za uklanjanje spornog temelja spada u nadležnost upravnih organa; da su u takvoj situaciji sudovi još u inicijalnoj fazi postupka bili u obavezi da se oglase nenadležnim za postupanje i da tužbu u tom delu odbace, a ne da podnosioce više od osam godina izlažu nepotrebnom stresu i finansijskim troškovima; da su drugi sudovi u ovakvim i sličnim predmetima postupali, ne dovodeći u pitanje da li se radi o upravnoj stvari ili ne, na koji način je podnosiocima povređeno i pravo na jednaku zaštitu prava; da je drugostepeni sud neosnovano na podnosioce prebacio teret dokazivanja činjenica vezanih za zauzeće njihovog dela zajedničke parcele postavljanjem sporne strehe i oluka, jer je zauzeće nesumnjivo dokazano, a podnosioci nisu morali dodatno da ukazuju u čemu se ogleda nemogućnost da svoj deo zajedničke parcele nesmetano koriste; da su podnosioci sudsku zaštitu zatražili zbog zauzeća, a ne zbog smetanja državine, kako je to drugostepeni sud pogrešno protumačio; da je osporenim presudama podnosiocima povređeno i pravo na imovinu, s obzirom na to da im je onemogućeno da predmetnu parcelu koriste na način na koji su to činili prema višedecenijskom dogovoru.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i naloži Apelacionom sudu u Novom Sadu da ponovo odluči o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv prvostepene presude ili da obaveže Republiku Srbiju da podnosiocima naknadi materijalnu štetu u visini svih troškova koje su imali za vođenje predmetne parnice, a u svakom slučaju da im utvrdi pravo na naknadu nematerijalne štete zbog „duševnih bolova i stresova koje su pretrpeli zbog opisanog postupanja Osnovnog suda u Novom Sadu i Apelacionog suda u Novom Sadu“.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku , na osnovu izvršenog uvida u spise parničnog predmeta Osnovnog suda u Novom Sadu P. 55993/10 i dokumentaciju priloženu uz ustavnu žalbu, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Sa. K. i podnositeljka ustavne žalbe S. K. su 8. decembra 2005. godine, u svojstvu tužilaca, podneli Opštinskom sudu u Novom Sadu tužbu protiv tužene V. M, radi činidbe (uklanjanja betonskog temelja sa katastarske parcele broj … KO Pe.). Predmet je zaveden pod brojem P. 8347/05.
Prvo ročište za glavnu raspravu je zakazano za 27. decembar 2005. godine, ali isto nije održano jer tužena nije bila uredno pozvana. Iz tog razloga, prvo ročište je održano 23. januara 2006. godine, kada je određeno izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka. Tužena je u međuvremenu dostavila odgovor na tužbu. Na ročištu održanom 1. marta 2006. godine izveden je dokaz saslušanjem tužioca S. i tužene, a na narednom ročištu (12. april 2006. godine) je saslušan svedok S. T, inače veštak u postupku izdavanja akta o urbanističko-tehničkim uslovima i dozvole za građevinske radove koje je tužena izvodila na predmetnoj (zajedničkoj) parceli. Nakon saslušanja četvoro svedoka, na ročištu održanom 6. juna 2006. godine, određeno je izvođenje dokaza građevinsko-geodetskim veštačenjem, na okolnosti da li je sporni betonski temelj postavljen na delu parcele tužilaca, da li su građevinski radovi izvedeni u skladu sa odobrenjem za rekonstrukciju, da li je krov tužene, u delu strehe i oluka, zašao u deo parcele tužilaca, te kako je između parničnih stranaka uređen način korišćenja predmetne parcele. Zbog složenosti zadatka veštačenja, angažovani veštak je spise parničnog predmeta zadržao određeno vreme, što je uzrokovalo odlaganje dva ročišta. Nakon prijema nalaza i mišljenja, tužioci su preinačili tužbu, tako što su pored zahteva za uklanjanje temelja postavili i zahtev za uklanjanje strehe i oluka koji vazdušno zalaze u njihov deo parcele.
U periodu do prvog presuđenja je održano još pet ročišta za glavnu raspravu. Saslušan je svedok M. K. (kasnije tužilac), a u dva navrata i veštak, koji se i pismeno izjasnio na pitanja parničnih stranaka. Na ročištu održanom 10. decembra 2007. godine je zaključena glavna rasprava (glavna rasprava je zaključena i na ročištu održanom 5. septembra 20 07. godine, ali je ponovo otvorena rešenjem suda od 1. oktobra 2007. godine).
Opštinski sud u Novom Sadu je doneo presudu P. 8347/05 od 10. decembra 2007. godine, kojom je tužbene zahteve tužilaca u celini usvojio. Tužena je protiv navedene presude izjavila žalbu 9. januara 2008. godine. Spisi parničnog predmeta su 24. januara 2008. godine prosleđeni na žalbeni postupak Okružnom sudu u Novom Sadu. O žalbi je odlučio Apelacioni sud u Novom Sadu, koji je 1. januara 2010. godine preuzeo deo nadležnosti Okružnog suda u Novom Sadu, tako što je rešenjem Gž. 670/10 od 15. marta 2010. godine ukinuo ožalbenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak.
Predmet je u ponovnom postupku zaveden pod brojem P. 10742/10. Nadležnost Opštinskog suda u Novom Sadu je u međuvremenu preuzeo Osnovni sud u Novom Sadu. Na ročištu održanom 5. maja 2010. godine je određen prekid postupka zbog smrti tužioca Sa. K. Punomoćnik tužilaca je podneskom od 11. maja 2010. godine obavestio sud da su za naslednike pokojnog Sa. K. oglašeni supruga S. K. i sin M. K, zbog čega je predložio de se postupak nastavi i u odnosu na M. K, ovde podnosioca ustavne žalbe.
Na ročištu održanom 7. septembra 2010. godine je doneto rešenje o nastavku postupka i određeno je izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka. Predmetu je dodeljen broj P. 55993/10. U periodu do narednog presuđenja je održano još sedam ročišta za glavnu raspravu. Tri ročišta je odloženo na saglasan predlog parničnih stranaka (4. maja, 5. septembra i 20. novembra 2012. godine), zbog pokušaja mirnog rešenja spora, a jedno zbog nedolaska veštaka. Izveden je dokaz saslušanjem tužioca M. Sudski veštak se usmeno izjasnio još dva puta, jednom na ročištu, jednom na uviđaju, koji je takođe obavljen u ovom periodu. Veštak je dostavio i dve dopune veštačenja. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 1. februara 2013. godine je zaključena glavna rasprava (glavna rasprava je zaključena i na ročištu održanom 20. aprila 2011. godine, ali je ponovo otvorena rešenjem suda od istog datuma).
Osporenom presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P. 55993/10 od 1. februara 2013. godine je delimično usvojen tužbeni zahtev tužilaca, pa je tužena obavezana da ukloni strehu i oluk, dok je deo tužbenog zahteva za uklanjanje temelja odbijen kao neosnovan.
Po žalbama parničnih stranaka, Apelacioni sud u Novom Sadu je doneo osporenu presudu Gž. 1966/13 od 21. januara 2014. godine, kojom je žalbu tužilaca odbio kao neosnovanu i ožalbenu presudu u odbijajućem delu potvrdio, dok je usvajanjem žalbe tužene istu preinačio, tako što je odbio kao neosnovan i deo tužbenog zahteva tužilaca za uklanjanje strehe i oluka.
U obrazloženju osporene drugostepene presude je, pored ostalog, navedeno: da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je katastarska parcela broj …, na kojoj su sagrađeni objekti tužilaca i tužene u P. ulici broj 59 i 59a, upisana kao građevinsko zemljište u društvenoj svojini; da su Sa. K, otac prvotužioca i suprug drugotužilje, i drugotužilja upisani kao suvlasnici na po 5/34 idealnih delova stambene zgrade sagrađene na katastarskoj parceli broj …, u ulici P. broj 59a ; da su t užioci predmetne nepokretnosti stekli na osnovu kupoprodajnog ugovora koji su zaključili sa I. M. i M. M, 16. marta 1971. godine; da je ugovor over en u sudu ; da je tužena predmetne nepokretnosti stekla po osnovu kupoprodajnog ugovora koji su njeni prav ni prethodnici D. D, D. D, V. D. i B. D. zaključili sa M. M, 6. decembra 1957. godine, a koji je overen u Sreskom sudu Novi Sad pod Ov. 12207/57; da je Gradska uprava za urbanizam i stambene poslove grada Novog Sada (u daljem tekstu: Gradska uprava) izdala tuženoj odobrenje broj V-351-3246/05 od 25. jula 2005. godine za rekonstrukciju i promenu namene tavanskog prostora u stambeni prostor na postojećem stambenom objektu i promenu namene dela stambenog prostora u poslovni prostor; da je S. T. zaključkom Gradske uprave od 25. januara 2006. godine određen za veštaka u postupku izdavanja akta o urbanističkim uslovima za rekonstrukciju dva pomoćna objekta na predmetnoj parceli , a po zahtevu tužene; da je u svom izveštaju od 28. februara 2006. godine naveo da su ta dva pomoćna objekta, koja su se nalazila neposredno iza stambenog objekta, potpuno srušena i da je njegovo mišljenje da je do rušenja ovih pomoćnih objekata došlo kao posledica prethodnog stanja, kao i izvođenja radova na susednom stambenom objektu, zbog čega je predložio da Gradska uprava donese odgovarajuće rešenje kojim će se odobriti njihova totalna rekonstrukcija; da je prvotužilac podneo zahtev Zavodu za sudska veštačenja za utvrđivanje granica kupljenih parcela na pomenutoj lokaciji (br. …, … i …), na osnovu kojeg je veštak D. P. izradio nalaz u kome je naveo da je upoređujući kupoprodajne ugovore parničnih stranaka došao do zaključka da je granica razgraničenja definisana širinom kupljenih objekata; da je imenovani veštak u vreme izlaska na lice mesta utvrdio da su već bili izliveni predmetni temelji i tom prilikom je utvrđeno da temelji nisu bili preko međe; da su tužioci srušili deo poprečnog objekta pod brojem 7 da bi na tom mestu napravili prolaz; da tužena nije tražila saglasnost tužilaca prilikom rekonstrukcije prednjeg objekta; da je deo parcele broj …, koji pripada tuženoj , sa desne strane ograničen linijom koja predstavlja produžetak starih stambenih objekata koji su postojali na toj parceli u trenutku zaključenja ugovora između M. M. kao prodavca i pravnih prethodnika tužene kao kupaca; da su ulazna kapija i prolaz između dve stambene zgrade do ulice u P. 59 u vlasništvu S. K. i S . K, kao i Lj. B, ali da tužena ima pravo službenosti prolaza; da se pomoćni objekat, koji je bio vlasništvo tužilaca, označen na kopiji plana pod brojem 3 , jednim svojim delom nalazio na delu parcele tužene, a drugim delom na delu parcele tužilaca; da je međna linija između delova parcele koji pripadaju tuženoj s jedne i tužiocima sa druge strane išla granicom starih stambenih objekata označenih na situaciji broj 1 i na kopiji plana pod brojevima 1 i 2, ali i preko pomoćnog objekta označenog brojem 3 , koji je delimično pripadao jednoj, a delimično drugoj strani, u dimenzijama označenim na situaciji broj 1 ; da rekonstruisani stambeni objekat na delu parcele … koji je u vlasništvu tužene, prelazi na deo parcele koji pripada tužiocima i Lj. B, a na kome tužena ima pravo službenosti prolaza, od 0,35 do 0,45 metara vazdušno, i to u delu strehe i oluka u njihovoj celokupnoj dužini; da su u oba kupoprodajna ugovora parničnih stranaka delovi parcela koji su predmet kupoprodaje dati opisno, bez preciznih numeričkih podataka ; da je sporni deo razgraničenja u delu objekta broj 3 ; da je, na osnovu priložene dokumentacije, međa u delu porušenog objekta broj 3 ulazila u dužini od 6,80 metara i širini od 0,50 metara u deo čiji je vlasnik tužena; da i zvan tog dela tužena nije ušla u deo parcele tužioca u prizemnoj zoni; da je objekat u vlasništvu tužilaca, koji je srušen, ulazio unutar zamišljene međne linije u deo parcele tužene, u dužini od 6,80 metara i širini od 0,50 metara; da izvan tog dela tužena nije ušla u deo parcele tužilaca u dužini i širini temelja; da deo krovne konstrukcije (streha i oluk) na rekonstrui sanom stambenom objektu tužene prelazi na deo parcele koji je u vlasništvu tužilaca i Lj. B, a na kome tužena ima pravo službenosti prolaza, od 0,35 do 0,45 metara vaz dušno; da će deo krovne konstrukcije (streha i oluk) na rekonstruisanom stambenom objektu smetati tužiocima, s obzirom na to da planiraju da otvore tehnički pregled, zbog čega će praviti novu kapiju, jer je postojeća stara preko 100 godina, kao i novi stub za kapiju visine četiri metra, gde planiraju postavljanje reklama i panoa.
U obrazloženju ove presude se dalje navodi: da je, na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud pravilno našao da je neosnovan deo tužbenog zahteva tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da ukloni temelj izliven na predmetnoj parceli , u dužini od 6,80 metara i širini 0,50 metara, na delu koji se nalazi uz prolaz između prostorija koje su na kopiji plana označene brojevima 3 i 7 ; da je tokom postupka utvrđeno da tužena izlivenim temeljima nije prešla na deo parcele na kojoj tužioci imaju pravo korišćenja, dok tužioci imaju mogućnost da u upravnom postupku zaštite svoja prava, kako je to detaljno obrazložio prvostepeni sud (da se obrate građevinskom inspektoru, koji je u vršenju inspekcijskog nadzora ovlašćen da rešenjem naloži obustavu radova i odredi rok za pribavljanje novog odobrenja za izgradnju, odnosno za izmenu glavnog projekta, a ako tužena to ne učini da rešenjem naloži rušenje objekta, odnosno njegovog dela, kao i da sud u parničnom postupku nije nadležan da donese odluku o uklanjanju temelja pre nego što se u zakonito sprovedenom postupku ne utvrdi da se objekat ne uklapa u akt „urbanističke regulative“); da je, m eđutim, po oceni drugostepenog suda, prvostepeni sud pogrešno usvojio tužbeni zahtev tužilaca u delu kojim je traženo da se naloži tuženoj da ukloni deo krovne konstrukcije ( strehu i oluk) na rekonstruisanom stambenom objektu na delu predmetne parcele, u celokupnoj dužini i širini od 0,40 metara; da prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude navodi da odstupanja od odobrenja za gradnju strehe i oluka, kojima je tužena prešla na deo parcele na kojoj tužioci imaju pravo korišćenja gradskog građevinskog zemljišta, smetaju tužiocima, s obzirom na to da se prvotužilac b avi tehničkim pregledom vozila, da bi tu treb alo da ulaze teretna vozila, zbog čega želi da pravi novu kapiju, jer je postojeća stara preko 100 godina, kao i novi stub za kapiju visine četiri metra, gde planira stavljanje reklama i panoa; da tužena prilikom rekonstrukcije objekta nije pribavila saglasnost tužilaca kao sukorisnika parcele i da je odstupila od odobrenja za gradnju koje je dobila od Gradske uprave, na koji način je povredila pravo tužilaca na korišćenje parcele, onemogućivši tužioce da koriste parcelu na način kako su isti imali u planu da čine pre nego što je tužena preduzela navedene radnje za koje nije imala ovlašćenje; da je takav pravni stav prvostepenog suda neodrživ jer postupanjem tužene nije došlo do nemogućnosti korišćenja predmetne parcele od strane tužilaca na način koji je uobičajen, odnosno na način na koji su tužioci parcelu koristili pre rekonstrukcije objekata; da su tužioci suvlasnici stambene zgrade u Pe, ulica P. broj 59a, dok je tužena vlasnik stambene zgrade u Pe, ulica P. broj 59, koje su izgrađene na istoj parceli; da, prema odredbi člana 80. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, sudržalac uživa zaštitu prema odredbi iz člana 75. ovog zakona u odnosu na treća lica, kao i u međusobnim odnosima sa drugim držaocima, ako jedan od njih onemogućava drugog u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u nji hovoj državini; da, međutim, buduća radnja ne može predstavljati čin smetanja, već je nužno da je smetanje već nastupilo, što u ovoj pravnoj stvari nije slučaj, već se radi o budućim neizvesnim okolnostima; da je na tužiocima bio teret d okazivanja da je radnjama tužene (rekonstrukcijom predmetnog objekta i odstupanjem od odobrenja za gradnju strehe i oluka) njima onemogućeno korišćenje p arcele na način na koji su istu koristili pre rekonstrukcije, odnosno u čemu se sastoji uzne miravanje i kakvog je ono intenziteta i uticaja na normalno korišćenje njihove imovine, te da li je zbog prelaska oluka i strehe njima naneta šteta; da tužioci, međutim, nisu tokom postupka dokazali te činjenice.
Postupak pred drugostepenim sudom je trajao od 13. maja 2013. do 14. februara 2014. godine. Osporena drugostepena presuda je punomoćniku tužilaca uručena 4. marta 2014. godine.
4. Odredbama Ustava, na čije povrede se ustavnom žalbom ukazuje , utvrđeno je : da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se svakom jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.); da se jemči mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (član 58. stav 1.) .
Zakonom o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 125/04 i 111/09 ), koji se primenjivao u konkretnom slučaju, bilo je propisano: da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u razumnom roku i da je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova (član 10.); da je svaka stranka dužna da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima zasniva svoj zahtev ili kojim osporava navode i dokaze protivnika (član 220.); da je sud dužan da se stara da se predmet spora svestrano pretrese, da se postupak ne odugovlači i da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu (član 312. stav 2.) .
Odredbama Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa („Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90 i „Službeni list SRJ“ , broj 29/96), merodavnim za konkretan spor, propisano je: da je vlasnik nepokretnosti dužan da se pri korišćenju nepokretnosti uzdržava od radnji i da otklanja uzroke koji potiču od njegove nepokretnosti, kojima se otežava korišćenje drugih nepokretnosti (prenošenje dima, neprijatnih mirisa, toplote, čađi, potresa, buke, oticanja otpadnih voda i sl.) preko mere koja je uobičajena s obzirom na prirodu i namenu nepokretnosti i na mesne prilike, ili kojima se prouzrokuje znatnija šteta (član 5. stav 1.); da s udržalac uživa zaštitu po odredbi člana 75. ovog zakona u odnosu na treća lica, kao i u međusobnim odnosima sa drugim sudržaocima, ako jedan od njih onemogućava drugoga u dotadašnjem načinu vršenja fizičke vlasti na stvari koja je u njihovoj državini (član 80.).
Zakon o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6. aprila 1941. godine i za vreme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ“, br. 86/46, 105/46 i 96/47 ) (u daljem tekstu: Zakon o nevažnosti) je propisivao: da su pravni propisi (zakoni, uredbe, naredbe, pravilnici i dr.) koji su bili na snazi na dan 6. aprila 1941 . godine, izgubili pravnu snagu (član 2.); da se pravna pravila sadržana u zakonima i drugim pravnim propisima pomenutim u članu 2 . ovog zakona, koja u smislu čl ana 3 . ovog zakona nisu proglašena obaveznim, mogu po ovom zakonu primenjivati na odnose koji nisu uređeni važećim propisima, i to samo ukoliko nisu u suprotnosti sa Ustavom FNRJ, ustavima narodnih republika, zakonima i ostalim važećim propisima donetim od nadležnih organa nove države, kao i sa načelima ustavnog poretka Federativne Narodne Republike Jugoslavije i njenih republika (član 4. stav 1.) .
Odredbama Srpskog građanskog zakonika iz 1844. godine (u daljem tekstu: SGZ), koji se primenjivao do 6. aprila 1941. godine, dok je primena odredaba koje nisu bile u suprotnosti sa Ustavom FNRJ, ustavima narodnih republika, zakonima i ostalim važećim propisima donetim od nadležnih organa nove države , u vidu pravnih pravila, nastavljena i nakon tog datuma, propisano je: da službenost uopšte jeste neko breme, kojim se uživanje čijeg prava sopstvenosti (imovine) ograničava tako da je ovaj dužan na korist drugoga kome pravo pripada u svojoj stvari nešto trpeti i onome dopustiti ili ne činiti, što bi inače činiti pravo imao (paragraf 331.); da službenosti takove ili leže na poljskom dobru, kao njivi, livadi, i služe na udobnost drugom poljskom dobru, ili leže na kućama i kućnim zemljama, i služe na udobnost drugoj kući ili kućnoj zemlji (paragraf 334.); da k ućne službenosti obične i glavne jesu - imati pravo svoje zdanje na tuđe nasloniti, gredu, rog ili drugu gradljiku u tuđ zid uvući, prozor u tuđem zidu otvoriti, bilo to zbog svetlosti, bilo zbog izgleda, streju ili natremak nad zemljom ili kućom svoga suseda nadvoditi, dim kroz dimnjak suseda propuštati, kišnicu sa svoje streje na tuđu zemlju navoditi i provoditi, svakojake tečnosti na zemlju suseda svoga prolivati, i tamo propuštati (paragraf 336. stav 1.); da su i ovo sve takove službenosti, kojima jedan pravo ima štogod na zemlji suseda svoga preduzimati, što ovaj trpiti mora (paragraf 336. stav 2.); da su druge opet kućne službenosti takove kojima je pritežatelj služeće zemlje obvezan, štogod ne činiti, što bi mu inače po prostranstvu ponjatija prava baštinskoga činiti slobodno bilo, kao što su - da ja, zbog ugodnosti drugoga kome to pravo pripada, nemam vlasti kuću moju na više podići, da ne mogu kuću moju nižom načiniti nego što je, da ne mogu ništa na mom kućištu podizati, čim bi drugoga zdanju kome pravo to pripada, svetlost ili vazduh oduzeti mogao ili čim bi se izgled njegov zaslonio, da kišnicu sa streje moje kuće nemogu od zemlje suseda, kome bi ista na zalivanje bašče ili drugim načinom na polzu služila odvesti (član 337.); da se svaka službenost ili osniva na zakonu ili na ugovoru ili na poslednjoj volji ili na presudi sudskoj ili na zastarelosti (paragraf 340.).
Zakonom o planiranju i izgradnji („Službeni glasnik RS“, br. 47/03 i 34/06), koji se primenjivao u vreme podnošenja tužbe, bilo je propisano: da nadzor nad izvršavanjem odredaba ovog zakona i propisa donetih na osnovu ovog zakona, vrši ministarstvo nadležno za poslove urbanizma i građevinarstva, da inspekcijski nadzor vrši nadležno ministarstvo preko inspektora u okviru delokruga utvrđenog zakonom (član 137. st. 1. i 2.); da g rađevinski inspektor u vršenju inspekcijskog nadzora proverava da li se, pored ostalog, objekat gradi prema odobrenju za izgradnju i glavnom projektu (član 140. stav 1. tačka 5)); da je u vršenju inspekcijskog nadzora građevinski inspektor , pored ostalog, ovlašćen da naloži rešenjem obustavu radova i odredi rok koji ne može biti duži od 30 dana za pribavljanje novog odobrenja za izgradnju, odnosno izmenu postojećeg glavnog projekta, ako se objekat ne gradi prema odobrenju za izgradnju, odnosno glavnom projektu, a ako investitor u ostavljenom roku ne pribavi odobrenje za izgradnju, odnosno ne izmeni glavni projekat, da naloži rešenjem rušenje objekta, odnosno njegovog dela (član 141. stav 1. tačka 2)).
5. Razmatrajući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenog prava na suđenje u razumnom roku, a polazeći od utvrđenih činjenica i okolnosti, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni parnični postupak pokrenut 8. decembra 2005. godine, podnošenjem tužbe Opštinskom sudu u Novom Sadu, i da je okončan donošenjem osporene presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1966/13 od 21. januara 2014. godine, koja je punomoćniku podnosilaca uručena 4. marta 2014. godine.
Ocenjujući period u odnosu na koji je Ustavni sud nadležan da ispituje povredu prava na suđenje u razumnom roku, Sud konstatuje da je period u kome se građanima Srbije jemče prava i slobode utvrđene Ustavom i obezbeđuje ustavnosudska zaštita u postupku po ustavnoj žalbi počeo da teče 8. novembra 2006. godine, danom stupanja na snagu Ustava Republike Srbije. Međutim, polazeći od toga da sudski postupak po svojoj prirodi predstavlja jedinstvenu celinu koja započinje pokretanjem postupka, a završava se donošenjem odluke kojom se postupak okončava, Ustavni sud je ocenio da se radi utvrđivanja opravdanosti dužine trajanja postupka mora uzeti u obzir i stanje predmeta na dan 8. novembra 2006. godine i da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni uslovi da se prilikom ocene da li se trajanje postupka može smatrati razumnim ili ne, uzme u obzir celokupan period od podnošenja tužbe do pravnosnažnog okončanja.
U tom smislu, Ustavni sud je utvrdio da je ovaj parnični postupak trajao nešto više od osam godina. Budući da je podnosi lac Miloš Knežić stupi o u parni cu nakon nepunih pet godina od iniciranja postupka , Ustavni sud je stao na stanovište da se razumna dužina trajanja postupka, i kada je ovaj podnosilac u pitanju, ima ceniti od momenta podnošenja tužbe . Sličan stav je Evropski sud za ljudska prava zauzeo u predmetu Fütterer protiv Hrvatske (videti presudu od 20. decembra 2001. godine).
Navedeno trajanje može ukazivati na to da postupak nije okončan u okviru razumnog roka. Međutim, prilikom utvrđivanja postojanja povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud polazi od toga da je pojam razumnog trajanja sudskog postupka relativna kategorija koja zavisi od niza činilaca, a pre svega od složenosti činjeničnih i pravnih pitanja u konkretnom predmetu, ponašanja podnosioca ustavne žalbe kao stranke u postupku, postupanja nadležnih sudova koji vode postupak i prirode zahteva, odnosno značaja predmetnog zahteva za podnosioca, te je i u ovom slučaju ispitivao da li su i u kojoj meri navedeni kriterijumi uticali na dugo trajanje postupka.
Ustavni sud je ocenio da je ovaj predmet bio izuzetno činjenično i pravno složen, zbog čega je i dokazni postupak bio kompleksan, naročito kada je reč o veštačenju, u okviru kojeg je, pre svega, trebalo doći do odgovora na pitanje kako je uređen način korišćenja zajedničkog dvorišta parničnih stranaka (katastarske parcele broj …) na osnovu ugovora o kupoprodaji koji nisu sadržali nijedan adekvatan (numerički) podatak za identifikaciju.
U pogledu značaja predmeta spora, Ustavni sud nalazi da su podnosioci ustavne žalbe imali legitiman interes da sud o njihovim zahtevima odluči u okviru standarda razumnog roka, posebno zbog činjenice da se radilo o katastarskoj parceli na kojoj oni žive.
Ocenjujući ponašanje podnosilaca ustavne žalbe, Ustavni sud je našao da su oni neznatno doprineli produžavanju trajanja predmetnog parničnog postupka , i to u periodu kada su zbog pokušaja mirnog rešenja spora, na saglasan predlog parničnih stranaka, odložena tri ročišta za glavnu raspravu. Ustavni sud je ocenio da je trajanje postupka tako produženo za šest meseci. Ustavni sud konstatuje da smrt ranije označenog tužioca Sa. K. nije uticala na dužinu trajanja postupka, imajući u vidu da je od donošenja rešenja o prekidu do podnošenja predloga za nastavak postupka proteklo svega nekoliko dana.
Po mišljenju Ustavnog suda, dugom trajanju postupka je u odlučujućoj meri doprinelo neefikasno postupanje sudova. Prvostepeni sud je održao 17 od ukupno 24 zakazanih ročišta za glavnu raspravu. Nakon saslušanja parničnih stranaka i četiri svedoka, okosnica dokaznog postupka je bilo građevinsko-geodetsko veštačenje, kojim se prvostepeni sud bavio sve do okončanja postupka. Veštačenje je sve vreme bilo povereno jednom veštaku, koji se u više navrata izjašnjavao, što pismeno, dostavljajući dopune nalaza i mišljenja i pismene odgovore na pitanja suda i parničnih stranaka, što usmeno na ročištima za glavnu raspravu. Prvostepeni sud je u dva navrata otvorio prethodno zaključenu glavnu raspravu, kako bi od angažovanog veštaka zatražio još neka pojašnjenja. Dakle, izvođenje jednog dokaza je u najvećoj meri determinisalo tok parnice i dužinu njenog trajanja, što je, po shvatanju Ustavnog suda, bilo suprotno načelu koncentracije dokaza i načelu ekonomičnosti postupka , imajući u vidu da je svako dodatno izjašnjenje veštaka nužno uzrokovalo i dodatne troškove postupka. Kada je reč o postupanju drugostepenog suda, Ustavni sud je ocenio da je trajanje prvog po redu žalbenog postupka (više od dve godine) bitno uticalo na dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka u celini.
Sledom iznetog, Ustavni sud je ocenio da je podnosiocima ustavne žalbe u parničnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u predmetu P. 55993/10 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11 , 18/13-Odluka US, 40/15-dr. zakon i 103/15), ustavnu žalbu u tom delu usvojio, odlučujući kao u tački 1. izreke.
6. Na osnovu člana 89. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je u prvom delu tačk e 2. izreke odlučio da se pravično zadovoljenje podnosi laca ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava, ostvari utvrđivanjem prava na naknadu nematerijalne štete, i to podnosioca M. K. u iznosu od 300 evra i podnositeljke S. K. u iznosu od 500 evra, oba iznosa u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate.
Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete koju su pretrpeli podnosi oci ustavne žalbe zbog utvrđene povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je cenio sve okolnosti od značaja za njeno određivanje, posebno dužinu trajanja postupka, doprinos podnosilaca produžavanju trajanja postupka i izuzetnu činjeničnu i pravnu složenost predmet a spora, a kada je reč o podnosiocu M. K. i period u kome je on imao svojstvo parnične stranke (presuda u predmetu Fütterer protiv Hrvatske). Odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu postojeću praksu ovoga suda, praksu Evropskog suda za ljudska prava u sličnim slučajevima, ekonomske i socijalne prilike u Republici Srbiji, kao i samu suštinu naknade nematerijalne štete kojom se oštećenom pruža odgovarajuće zadovoljenje. Ustavni sud smatra da navedeni novčani iznos predstavlja adekvatnu satisfakciju za utvrđenu povredu Ustavom zajemčenog prava.
S obzirom na to da je Zakonom o dopuni Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, broj 103/15) propisan rok od četiri meseca za izvršenje odluke Ustavnog suda kojim je utvrđeno pravo na naknadu materijalne/nematerijalne štete, to je Sud u drugom delu tačke 2. izreke odredio da se dosuđena visina naknade nematerijalne štete isplati na teret budžetskih sredstava – razdeo Ministarstva pravde, u roku od četiri meseca od dana dostavljanja ove odluke Ministarstvu.
7. Ocenjujući navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je, polazeći od utvrđenih činjenica konkretnog slučaja i ustavnopravnih razloga iznetih u ustavnoj žalbi, konstatovao da podnosioci, u suštini, ustavnom žalbom ukazuju da su prvostepeni i drugostepeni sud na arbitreran način ocenili da odlučivanje o zahtevu za uklanjanje spornog temelja spada u nadležnost građevinskog inspektora, kao organa uprave, zatim i da je proizvoljan stav drugostepenog suda da izgradnjom sporne strehe i oluka nije došlo do zauzeća njihovog dela katastarske parcele broj …, KO Pe.
Stoga Ustavni sud smatra da, prilikom ocene osnovanosti navoda o povredi prava na pravično suđenje, zapravo treba sagledati sprovedeni parnični postupak kao jedinstvenu celinu i oceniti da li je on bio vođen na način koji je podnosiocima osigurao pravo na pravično suđenje garantovano članom 32. stav 1. Ustava, odnosno da li je primena procesnog i/ili materijalnog p rava bila proizvoljna ili arbitrerna, čime bi ukazala na očiglednu nepravičnost u postupanju redovnih sudova, a na štetu podnosilaca ustavne žalbe.
Ustavni sud se najpre bavio ocenom koja je u osporenoj drugostepenoj presudi izneta povodom tužbenog zahteva podnosilaca za uklanjanje sporne strehe i oluka, imajući u vidu da je u tom delu Apelacioni sud u Novom Sadu preinačio osporenu presudu Osnovnog suda u Novom Sadu i tužbeni zahtev odbio kao neosnovan. Ocena Apelacionog suda u Novom Sadu se ogleda u sledećem: da postupanjem tužene podnosiocima nije onemogućeno korišćenj e predmetne parcele na način koji je uobičajen, odnosno na način na koji su oni parcelu koristili pre rekonstrukcije objekata; da buduća radnja ne može predstavljati čin smetanja ; da je nužno da je smetanje već nastupilo, što u konkretnom slučaj u nije reč, s obzirom na to da se radi o budućim neizvesnim okolnostima; da je na podnosiocima bio teret dokazivanja da im je radnjama tužene (rekonstrukcijom predmetnog objekta i odstupanjem od odobrenja za gradnju strehe i oluka) onemogućeno korišćenje parcele na način na koji su istu koristili pre rekonstrukcije, kao i u čemu se sastoji uznemiravanje i kakvog je ono intenziteta i uticaja na normalno korišćenje njihove imovine .
Tužbenim zahtevom je traženo da tužena ukloni spornu strehu i oluk, za koje je nesumnjivo utvrđeno da u celokupnoj dužini rekonstruisanog stambenog objekta i širini od 0,40 metara zalaze u deo predmetne katastarske parcele koji koriste podnosioci, a na kome tužena ima pravo stalne službenosti prolaza. Apelacioni sud u Novom Sadu je, po mišljenju Ustavnog suda, ovakav zahtev podnosilaca okarakterisao kao zahtev kojim se traži zaštita od smetanja i/ili uznemiravanja, koje se ne sastoji u oduzimanju stvari ( actio negatoria). Istovremeno, pozivajući se na odredbu člana 80. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, kojom je uređena državinska zaštita sudržaoca (pokretne/nepokretne) stvari u odnosu na treća lica, kao i u međusobnim odnosima sa drugim sudržaocima , može se steći utisak i da je Apelacioni sud u Novom Sadu predmetni zahtev okvalifikovao kao zahtev za zaštitu (su)državine. U svakom slučaju, Apelacioni sud u Novom Sadu smatra da izgradnjom strehe i oluka podnosiocima nije oduzet deo predmetne parcele, već da to predstavlja akt kojim se može dovesti u pitanje mogućnost njenog korišćenja na način koji je uobičajen, odnosno na način kako su podnosioci to činili u periodu pre izgradnje.
Po shvatanju Ustavnog suda, pitanje ovlašćenja tužene da spornu strehu i oluk postavi iznad dela predmetne katastarske parcele koji koriste podnosioci, nužno je trebalo posmatrati kroz institut tzv. susedskih prava. Budući da je samo član 5. ZOSPO posvećen susedskim pravima (zabrana štetnih imisija), Ustavni sud konstatuje da su ova prava i dalje najvećim delom regulisana odgovarajućim odredbama SGZ, koji se, na osnovu člana 4. stav 1. Zakona o nevažnosti, u pravnom sistemu Republike Srbije primenjuje u vidu tzv. pravnih pravila. Iz sadržine navedenih odredaba SGZ proizlazi da susedsko pravo, u najkraćem, predstavlja zakonsko ovlašćenje svakodobnog vlasnika jedne nepokretnosti da se koristi susednom nepokretnošću ili da zahteva od njenog svakodobnog vlasnika neko činjenje ili uzdržavanje od nečega što bi on kao vlasnik po zakonu smeo da čini. SGZ susedska prava naziva još i kućnim službenostima i u paragrafu 336. stav 1, kao (moguće) susedsko pravo propisuje pravo vlasnika objekta da „s treju ili natremak nad zemljom ili kućom svoga suseda nadvede“. Takvo ovlašćenje spada u kategoriju susedskih prava koja se sastoje u pravu svakodobnog vlasnika jedne nepokretnosti da na neki način upotrebljava susednu nepokretnost, što je njen svakodobni vlasnik dužan da trpi.
Ustavni sud polazi od toga da je tužena rekonstrukciju stambenog objekta vršila na osnovu odobrenja nadležnog organa jedinice lokalne samouprave (Gradske uprave za urbanizam i stambene poslove grada Novog Sada). U takvoj situaciji bi se moglo govoriti o dužnosti podnosilaca da trpe da tužena, saglasno izdatom odobrenju, strehu i oluk rekonstruisanog stambenog objekta postavi na delu zajedničke katastarske parcele koji koriste podnosioci, a na kome ona ima pravo stalne službenosti prolaza. Međutim, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je postavljanje strehe i oluka na opisani način posledica odstupanja od odobrenja za rekonstrukciju. Drugim rečima, streha i oluk su vazdužno zašli u deo parcele podnosilaca zbog nepridržavanja tužene uslovima pod kojima je rekonstrukcija njenog objekta dozvoljena. Tužbeni zahtev podnosilaca jeste osuda tužene na činidbu, tačnije da ukloni deo svog objekta koji je izgrađen protivno izdatom odobrenju, a čime je trajno zauzet vazdušni prostor dela predmetne katastarske parcele koji podnosiocima pripada po uređenom načinu korišćenja. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da sporno pravno pitanje, u konkretnom slučaju, jeste da li su podnosioci dužni da na svom delu zajedničke katastarske parcele trpe, kao susedsko pravo tužene, postavljanje strehe i oluka mimo uslova sadržanih u odobrenju za rekonstrukciju. Iz toga sledi da je ustavnopravno neprihvatljiv stav Apelacionog suda u Novom Sadu da su podnosioci bili u obavezi da dokažu u čemu se ogleda njihova nemogućnost korišćenja predmetne parcele na način koji je uobičajen, odnosno na način na koji su oni parcelu koristili pre rekonstrukcije objekata. S druge strane, zbog činjenice da je Apelacioni sud u Novom Sadu o postavljenom tužbenom zahtevu odlučivao primenom pravila o zaštiti državine, a ne kroz institut susedskih prava, Ustavni sud je ocenio da je osporena drugostepena presuda zasnovana na ustavnopravno neprihvatljivoj primeni merodavnog materijalnog prava.
Sledom iznetog, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1966/13 od 21. januara 2014. godine, u preinačujućem delu , povređeno pravo podnosi laca na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava , pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, ustavnu žalbu u tom delu usvojio, odlučujući kao u prvom delu tačk e 3. izreke.
8. Ustavni sud je ocenio da se štetne posledice učinjene povrede navedenog prava mogu otkloniti samo poništajem osporene presud e Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1966/13 od 21. januara 2014. godine, u preinačujućem delu, i određivanjem da isti sud ponovo odluči o žalbi tužene izjavljeno j protiv stava I izreke presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 55993/10 od 1. februara 2013. godine, pa je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona, odlučio kao u tački 4. izreke.
9. Što se tiče navoda ustavne žalbe kojima se osporavaju presude Apelacionog suda u Novom Sadu i Osnovnog suda u Novom Sadu u delu kojim je odlučeno o zahtevu za uklanjanje spornog temelja, Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja presuda proizlazi da stav sudova o neosnovanosti navedenog tužbenog zahteva nije zasnovan na oceni da je u pitanju zahtev čije rešavanje ne spada u sudsku nadležnost, već na zaključku da sporni temelj uopšte nije postavljen na delu predmetne katastarske parcele koji, prema utvrđenom načinu korišćenja, pripada podnosiocima, zbog čega su neosnovane tvrdnje podnosilaca o zauzeću. Konstatacija sudova da podnosioci imaju pravo da se obrate građevinskom inspektoru, po shvatanju Ustavnog suda, nije imala za cilj da se sudovi oglase nenadležnim za postupanje po takvom tužbenom zahtevu. Naprotiv, sudovi su na jasan i nearbitreran način ukazali da bi podnosioci pravo na sudsku zaštitu mogli da ostvare u situaciji da je sporni temelj izliven na njihovom delu parcele, u kom slučaju bi se moglo govoriti o zauzeću. Budući da je tužena sporni temelj postavila na svom delu parcele, sudovi su našli za shodno da pouče podnosioce da ukoliko smatraju da tužena rekonstrukciju pomoćnog objekta vrši uz odstupanja od ishodovanog odobrenja, da to mogu prijaviti nadležnom građevinskom inspektoru, na šta je, po mišljenju Ustavnog suda, ovlašćeno svako lice koje ima saznanja o nezakonitoj izgradnji objekata. S tim u vezi, Ustavni sud je ocenio da su bez osnova navodi ustavne žalbe da je osporenim presudama, u delu kojim je odlučeno o zahtevu za uklanjanje spornog temelja, podnosiocima povređeno pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđ enje iz člana 32. stav 1. Ustava, zbog čega je ustavnu žalbu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu, u tom delu odbio kao neosnovanu i odlučio kao u drugom delu tačke 3. izreke.
S obzirom na to da uz ustavnu žalbu nisu priložene presude kojima bi se argumentovala tvrdnja o nejednakom postupanju sudova u identičnim činjeničnim i pravnim situacijama, Ustavni sud navode o povred i prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava nije posebno razmatrao, a zbog toga što je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, nije posebno razmatrao ni navode podnosilaca o povredi prava na imovinu iz člana 58. Ustava.
10. Na osnovu svega izloženog i odred aba člana 42b stav 1. tačka 1) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu , Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA
Vesna Ilić Prelić, s.r.