| Vrsta: | Sudska praksa | ||
| Sud: | Apelacioni sud u Beogradu | Datum: 12.10.2011 | Broj: Gž 1008/11 |
| Abstrakt: | |||
REPUBLIKA SRBIJA
APELACIONI SUD U BEOGRADU
Gž 1008/11
Dana 12. oktobra 2011. godine
B E O G R A D
APELACIONI SUD U BEOGRADU, u veću sastavljenom od sudija, Vladislave Milićević, predsednika veća, Sanje Pejović i Dobrile Strajine, članova veća, u parnici tužioca AA, koga zastupa AB, advokat, protiv tužene Republike Srbije-Ministarstvo odbrane, koju zastupa Načelnik Direkcije za imovinsko pravne poslove iz Beograda, Svetozara Markovića br. 21, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužioca izjavljenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P.br. 16010/10 od 08. decembra 2010. godine, u sednici veća održanoj dana 12. oktobra 2011. godine, doneo je
POTVRĐUJE SE presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P.br. 16010/10 od 08. decembra 2010. godine, a žalba tužioca ODBIJA kao neosnovana.
Pobijanom presudom, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrpljeni strah iznos od 100.000,00 dinara i za umanjenje životne aktivnosti iznos od 300.000,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom na ove iznose počev od 08.12.2010. godine pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.000,00 dinara.
Protiv navedene presude tužilac je blagovremeno izjavio žalbu iz svih zakonskih razloga.
Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane presude u smislu čl. 372 ZPP, Apelacioni sud je našao da je žalba tužioca neosnovana.
U postupku pred prvostepenim sudom nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 361 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti druge povrede koje su bile ili mogle biti od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, a suprotno navodima žalbe pobijana presuda je sa jasnim i neprotivurečnim razlozima o svim bitnim činjenicama.
Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku, tužilac je učestvovao u ratu kao pripadnik VP _ Banja Luka u periodu od 17.09.1991. godine do 31.03.1996. godine. Ova vojna pošta je do 19.05.1992. godine bila u organizacionom sastavu bivše JNA, a nakon toga Vojske Republike Srpske. Za vreme boravka na ratištu tužilac je svakodnevno učestvovao u borbenim dejstvima i sukobima koji su bili najžešći u reonu Lipika i Medara, zbog čega je odmah po dolasku na ratište počeo da oseća strah, gušenje, visok pritisak i nesanicu, zbog čega su mu u ambulanti u Okučanima davali lekove za umirenje. Ove tegobe su se nastavile i po povratku tužioca sa ratišta. Zbog svih ratnih stresova koje je doživeo na ratištu i pretrpljenog straha u periodu od 17.09.1991. godine do 19.05.1992. godine tužilac je oboleo od posttraumatskog stresnog poremećaja, zbog koje bolesti je tokom 2009. godine hospitalizovan u Opštoj bolnici u Gradiškoj na odeljenju psihijatrije, gde mu je 22.06.2009. godine i konstatovano navedeno oboljenje. Tužba u ovoj pravnoj stvari podneta je 29.09.2009. godine.
Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, koje je suprotno navodima žalbe pravilno i potpuno utvrđeno, i koje ovaj sud u svemu prihvata kao takvo, pravilno je prvostepeni sud postupio kada je odlučio kao u izreci pobijane presude, pravilno nalazeći da je osnovan istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja tužioca.
Naime, šteta učinjena pripadnicima bivše JNA u sukobu sa paravojnim formacijama na teritoriji bivše SFRJ do 22.05.1992. godine smatra se kao šteta prouzrokovana krivičnim delom oružane pobune iz čl. 124 KZJ, pa potraživanje naknade štete zastareva u roku od 15 godina, koji rok je propisan za zastarelost krivičnog gonjenja za navedeno krivično delo, u smislu čl. 377 st. 1 ZOO. Kako je tužilac, kao pripadnik tadašnje JNA, učestvovao na ratištu u BiH do 19.05.1992. godine, a tužbu u ovoj pravnoj stvari je podneo 29.09.2009. godine, to je potraživanje tužioca zastarelo na osnovu čl. 377 ZOO, jer je tužba podneta po proteku roka od 15 godina od nastanka štete, kada je već nastupila zastarelost krivičnog gonjenja za krivično delo oružane pobune.
Navodima žalbe kojima se ukazuje da je tužilac tek 2009. godine saznao da boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja i da njegovo lečenje nije završeno, da je tužilac bio učesnik na ratištu sve do 1996. godine zbog čega je došlo do zastoja zastarevanja u smislu čl. 382 st. 1 ZOO, te da još nije protekao zakonom propisani rok za zastarelost potraživanja iz čl. 377 st. 2 i 3 ZOO u vezi čl. 104 st. 6 KZ RS kojom je propisano da zastarelost krivičnog gonjenja počinje od dana kada je krivično delo izvršeno i da ukoliko posledica krivičnog dela nastupi kasnije, zastarelost krivičnog gonjenja počinje od dana kada je posledica nastupila, a da je u konkretnom slučaju kod tužioca posledica krivičnog dela nastupila kasnije zbog čega nema mesta primeni odredaba o zastarelosti iz čl. 377 st. 1 ZOO u vezi čl. 124 KZ SRJ, ne dovodi se u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Ovo stoga što za zastarelost potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim delom nije od uticaja momenat saznanja za konačan obim štete, jer je reč o roku zastarelosti čijim protekom oštećeni apsolutno gubi pravo na potraživanje naknade štete.
Naime, tužilac je učestvovao u borbenim dejstvima u periodu od 17.09.1991. godine do 19.05.1992. godine, usled čega je psihički oboleo. Dan okončanja učešća u borbenim dejstvima istovremeno predstavlja i dan izvršenog krivičnog dela za koje se vezuje početak roka za zastarelost krivičnog gonjenja i naknadu štete. Zakonski rok od 15 godina za naknadu štete iz čl. 377 ZOO je istekao pre podnošenja tužbe 29.09.2009. godine. Stoga je tužiocu prestalo pravo da zahteva novčanu naknadu nematerijalne štete u smislu čl. 360 st. 1 ZOO. Opredeljenjem za povoljniji rok zastarelosti za naknadu štete prouzrokovane krivičnim delom (koje se goni po službenoj dužnosti), tužilac je imao pravo da potražuje naknadu štete u produženom roku, vezanom za zastarelost krivičnog gonjenja, koje se može prekidati samo po pravilima krivičnog postupka (do isteka roka za apsolutnu zastarelost krivičnog gonjenja). Prema čl. 95 st. 1 tač. 2 ZKP, krivično gonjenje se ne može preduzeti kad protekne 15 godina od izvršenja krivičnog dela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko 10 godina. Zakonom propisani rok iz navedene zakonske odredbe se ne može produžavati zato što je to privilegovani rok za naknadu štete. Kod privilegovanog roka zastarevanja nema mesta primeni odredbi o zastoju zastarevanja iz čl. 382, čl. 383 i 384 ZOO. Zato je materijalno-pravno stanovište prvostepenog suda pravilno.
Osim toga, tužilac tokom postupka, a ni u žalbi nije ukazao ni na jednu činjenicu koja bi opravdala stav o pretpostavljenoj produženosti zastarevanja krivičnog gonjenja. Naime, tužilac ne ukazuje protiv koga je to konkretno trebalo pokrenuti krivični postupak zbog učinjenog krivičnog dela oružane pobune, da li je krivični postupak pokrenut, a ako jeste koga je pokrenuo, te koje su to smetnje zbog kojih nadležni državni tužilac nije mogao da pokrene krivični postupak zbog izvršenog krivičnog dela u kome je tužilac povređen, a zbog koga bi postojao zastoj krivičnog gonjenja, niti pruža bilo kakve dokaze na okolnosti ispunjenosti bilo kog procesnog uslova za prekid zastarevanja krivičnog gonjenja propisanog u čl. 96 st. 1, 2, 3 i 4 ZKP. Teret dokazivanja procesnih razloga za prekid ili zastoj krivičnog gonjenja je shodno čl. 223 ZPP na tužiocu. Te dokaze je morao da pruži tužilac do zaključenja glavne rasprave i odmah po isticanju prigovora zastarelosti od strane tužene. Tužilac takve dokaze nije dao do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, niti ih uopšte navodi u žalbi. Pravni stav iz koga proizilazi da zastarelost krivičnog gonjenja nastupa protekom roka za apsolutnu zastarelost krivičnog gonjenja, mora se dokazati u svakom konkretnom slučaju. To podrazumeva da se tako izraženi pravni stav ne može braniti samo upućivanjem na čl. 377 st. 2 i 3 ZOO. Tvrdnja tužioca da zastarelost krivičnog gonjenja nije nastupila, mora biti dokazana ozbiljnim i nesumnjivim dokazima pruženim na te okolnosti. To dokazivanje mora da sadrži činjenice da je protiv učinioca krivičnog dela oružane pobune, u kojoj je povređen tužilac, postojala mogućnost pokretanja krivičnog postupka i da ta mogućnost i sada postoji. Ovo zbog toga što su po sredi potpuno objektivne nemogućnosti koje, izuzev za ratne zločine, sprečavaju bilo kakav krivični progon protiv učesnika oružanih sukoba. Otuda ne može uopšte biti reči o eventualnom prekidu ili zastoju zastarevanja krivičnog gonjenja protiv učinioca ili učinilaca krivičnog dela koje za posledicu ima oboljevanje tužioca, jer se protiv njih objektivno nije mogao pokrenuti krivični progon, niti se krivični progon može pokrenuti, a potom i sprovoditi. To podrazumeva da kod potpune nemogućnosti pokretanja krivičnog postupka učinioca krivičnog dela, imamo isključenje prekida i zastoja zastarevanja krivičnog gonjenja, koje se kao što je rečeno uopšte ne može preduzeti.
Pravilna je i odluka o parničnim troškovima, jer je doneta na osnovu čl. 149 i 150 ZPP.
Iz navedenih razloga, Apelacioni sud je žalbu tužioca odbio kao neosnovanu i odlučio kao u izreci, na osnovu čl. 375 ZPP.
Predsednik veća-sudija
Vladislava Milićević, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Svetlana Antić