Za gubitak prava svojine derelikcijom nije, dakle, dovoljno da je sopstvenik napustio stvar, već je potrebno da se i odrekao prava svojine na toj stvari nesumnjivo izričito ili konkludentno izraženom voljom da stvar napušta i da više ne želi da je ima u državini.
Zato se ne može smatrati da su tuženi, kao suvlasnici, napustili kuću još od trenutka nasleđivanja, zato što ime je još tada boravište bilo nepoznato i što nisu neposredno vršili ovlašćenja suposednika.
Pogotovu što su ih vršili na posredan način, preko suvlasnika, koji je u njihovom odsustvu upravljao zajedničkom zgradom.
Otuda se i ne može uzeti da im je svojina na zgradi prestala napuštanjem.