| Vrsta: | Sudska praksa | ||
| Sud: | Vrhovni sud Srbije* | Datum: 01.01.0001 | Broj: Rev.916/02 |
| Abstrakt: | |||
Kod činjeničnog utvrđenja da su parnične stranke i to tužilac kao prodavac, a tužena kao kupac, zaključile pismeni ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine dana 13.4.1994. godine na kojem su potpisi ugovorača overeni kod suda za kupoprodajnu cenu od 10.000 DEM, da je u ugovoru konstatovano da je kupac kupoprodajnu cenu u celosti isplatio prodavcu, da u posed sporne nekretnine kupac stupa na osnovu dogovora sa prodavcem, kao i da u vreme zaključenja ovog ugovora tužilac nije bio u posedu, niti uknjižen kao vlasnik označene nepokretnosti, da je tužilac kao davalac izdržavanja sa primaocem izdržavanja dana 14.1.1993. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju i aneks toga ugovora 22.2.1994. godine, a čiji predmet je bila sporna nepokretnost na kojoj tužilac prema aneksu ugovora stiče pravo svojine odmah s tim što je primalac izdržavanja zadržala pravo doživotnog plodouživanja na spornoj nepokretnosti, kao i da se na spornoj nepokretnosti tužena uknjižila kao vlasnik .01.1997. godine na osnovu označenog ugovora o doživotnom izdržavanju i aneksa tog ugovora i pismenog ugovora o kupoprodaji zaključenog sa tužiocem 13.4.1994. godine, da je tužilac 13.1.1997. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa trećim licem o kupoprodaji iste sporne nekretnine za kupoprodajnu cenu od 32.000 DEM nižestepeni sudovi su izveli pravni zaključak da usmeni sporazum parničnih stranaka zaključen .02.1997. godine po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o raskidu ugovora o kupoprodaji od 13.4.1994. godine i obavezali tuženu da trpi da se u zemljišnim knjigama izvrši povratni upis prava svojine sa imena tužene u korist tužioca na spornoj nekretnini, a pozivom na odredbe čl. 67. i 73. ZOO.
Vrhovni sud, odlučujući po reviziji tužene, a imajući u vidu predmet spora, sadržinu pravne zaštite koju tužilac zahteva da utvrđene činjenice da je ugovor od 13.4.1994. godine izvršen momentom uknjižbe u zemljišnu knjigu tužene kao titulara prava vlasništva na spornoj nepokretnosti (član 33. Zakona o osnovama svojinsko- pravnih odnosa), našao je da je materijalno pravo u nižestepenim presudama pogrešno primenjeno. Ovo sa razloga što sporazumni raskid ugovora po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o prestanku nekog punovažnog ugovora, a taj novi ugovor o raskidu ugovora ugovorne strane mogu zaključiti u svako vreme ali samo dok obaveze iz prethodnog ugovora ne budu potpuno ispunjene. Kako je u konkretnom slučaju punovažni kupoprodajni ugovor zaključen između parničnih stranaka 13.4.1994. godine u celosti ispunjen uknjižbom prava vlasništva tužene u zemljišne knjige, a na nepokretnosti koja je predmet tog ugovora .01.1997. godine, to usmeni sporazum parničnih stranaka zaključen .02.1997. godine po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja ugovor o raskidu postojećeg citiranog punovažnog ugovora. S tim, ukoliko su ispunjeni svi zakonski uslovi, jedino može značiti zaključenje novog ugovora u kome su ugovorne strane promenile uloge.
Sklapanje kupoprodajnog ugovora krajnji cilj ovakvog ugovora nije nastanak i postojanje samog ugovora već njegovo ispunjenje i čim se ugovor izvrši putem njega nastala prava i obaveze prestaju jer je prestao dotad postojeći ugovorni obligaciono- pravni odnos.
Sa tog razloga pravilna primena materijalnog prava, člana 295. ZOO, a kod izloženog činjeničnog stanja, suprotno je izraženo pravnom shvatanju nižestepenih sudova.
Zbog toga je Vrhovni sud Srbije preinačio nižestepene presude i tužbeni zahtev tužioca u celosti odbio a u smislu člana 395. stav 1. ZOO.