| Vrsta: | Sudska praksa | ||
| Sud: | Vrhovni sud Srbije* | Datum: 18.10.2003 | Broj: Pzz.8/02 |
| Abstrakt: | |||
Pravilno je drugostepeni sud primenio materijalno pravo i to odredbu člana 63. Zakona o radnim odnosima, u vezi sa članom 65. st. 1. Zakona o radnim odnosima, kada je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja kupac, platio je cenu.
Tuženi, prodavac, nije isporučio robu.
Usledila je tužba kupca za izvršenje ugovora-isporuku robe-lima.
Zahtev tužioca je odbijen pravosnažnom presudom Privrednog suda u B. Razlog odbijanja tužbenog zahteva je zastarelost tužiočevog potraživanja.
Po prijemu ove odluke tužilac je 23.4.2001. godine obavestio tuženog-prodavca da raskida ugovor i mesec dana nakon toga podneo je tužbu kojom je tražio da mu se vrati plaćena cena za robu, kao logična pravna posledica dejstva raskida ugovora.
Kao osnov svog potraživanja naveo je neosnovano obogaćenje.
Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev pozivajući se na odredbu člana 374. Zakona o obligacionim odnosima.
Drugostepeni sud je prihvatio odluku prvostepenog suda da je tužbeni zahtev neosnovan, ali ne sa razloga koje navodi prvostepeni sud.
Naime, navodi drugostepeni sud, pogrešno se prvostepeni sud, pozvao na odredbu člana 374. Zakona o obligacionim odnosima.
To pozivanje bilo bi moguće da se u ovoj parnici traži izvršenje ugovora.
Kako je pravni osnov tužbenog zahteva sticanje bez osnova, u kom slučaju važi opšti rok zastarelosti potraživanja to, po mišljenju drugostepenog suda razlog neosnovanosti tužbenog zahteva ima druge pravne razloge.
Drugostepeni sud zaključuje da nije sporno da je ugovorna obaveza tuženog za isporuku robe - lima, zastarela.
Zastarelošću (član 360. ZOO) prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.
I upravo zbog toga što je nastupila zastarelost ugovorne obaveze tuženog tužilac više nije mogao da raskine ugovor sa tuženim zbog neispunjenja ugovorne obaveze, da bi nakon toga, nakon raskida stekao pravo da u smislu člana 132. st. 2. i 5. Zakona o obligacionim odnosima, kao posledicu raskida, potražuje od tuženog povraćaj datog sa kamatom od dana isplate.
Vrhovni sud Srbije prihvata zaključak i izraženo mišljenje Višeg privrednog suda.
Ali, ovakav zaključak Višeg privrednog suda nametnuo je pitanje u kom roku zastareva pravo na raskid ugovora, u ovom slučaju ugovora o prodaji.
Svaki zaključeni ugovor podrazumeva aktivno držanje stranaka-pre svega ispunjenje ugovornih obaveza.
U to aktivno držanje stranaka ubrajaju se sve one aktivnosti koje je Zakon o obligacionim odnosima dao stranama ugovornicama u vršenju svojih prava i obaveza.
Jedna od mogućih aktivnosti je i pravo da se izjavi da se raskida ugovor, kao posledica neispunjenja obaveza jedne od ugovornih strana (član 122. ZOO).
Stoga, kad zastarelošću prestaje pravo zahtevati izvršenje obaveze (član 360. ZOO), kad zastarelost počinje teći prvog dana kad je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze, ako za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (član 361. st. 1. ZOO) onda i pravo da se raskine ugovor može se tražiti u istom onom roku u kome se može tražiti ispunjenje ugovorne obaveze.
Sa ovih razloga Vrhovni sud prihvata zaključak Višeg privrednog suda da je sa protekom vremena da se zahteva izvršenje obaveze, dakle sa zastarelošću izvršenja ugovorne obaveze zastarelo i pravo na raskid ugovora.
Kako je pravna sudbina ugovora kada je zastarelo pravo da se zahteva ispunjenje ugovorne obaveze.
Ugovor kao pravni fakt nastavlja da postoji i pravo iz ugovora postoji.
Pa šta onda ne postoji? Ne postoji mogućnost da se pruži pravna zaštita prava iz takvog ugovora.
Nastupanjem zastarelosti dužnik nije dužan da izvrši ugovornu obavezu, tako da poverilac ne može raskinuti ugovor sa dužnikom zbog neizvršenja.
Sve ovo pod uslovom da se pored prvog elementa za nastupanje zastarelosti (protek vremena) ostvario i drugi - voljni elemenat, odnosno ako se strana pozvala na ovaj materijalno-pravni prigovor.
Znači, zastarelošću ne prestaje pravo, ali ga sud ne može priznati ako se obavezno lice ne pozove na zastarelost.
Sa iznetih razloga Vrhovni sud nije prihvatio navode zahteva za zaštitu zakonitosti da se pravo na raskid ugovora, kao jedno od subjektivnih prava zasnovanih ugovorom i rok u kome se to pravo može ostvarivati, ne može vezivati za rokove u kojima se može zahtevati izvršenje obaveze.
Naprotiv, subjektivno pravo se vrši u celini u roku koji je zakonodavac predvideo.
Rokovi određeni zakonom su predviđeni pre svega zbog pravne sigurnosti fizičkih i pravnih lica.
Subjektivna prava koja proističu iz obligacionih odnosa predstavljaju celinu.
Pasivan stav imaoca prava prema bilo kom segmentu tog prava mora da ima iste pravne posledice.
To dalje znači da se ne mogu odvojeno posmatrati rokovi zastarelosti za ispunjenje obaveze i rokovi zastarelosti na raskid ugovora.
Vrhovni szd Srbije, Pzz.8/02 od 23.10.2002