| Vrsta: | Sudska praksa | ||
| Sud: | Apelacioni sud u Novom Sadu | Datum: 24.08.2017 | Broj: Poslovni broj Gž.2084/17 |
| Abstrakt: | |||
REPUBLIKA SRBIJA
APELACIONI SUD U NOVOM SADU
Poslovni broj Gž.2084/17
Dana: 24.08.2017. godine
Novi Sad
U I M E N A R O D A !
Apelacioni sud u Novom Sadu, postupajući u veću sudija Petra Jovanovića, predsednika veća, Spomenke Dragaš i Milane Miličković, članova veća, u pravnoj stvari tužioca AA iz ..., koga zastupa Damir Perić, advokat u Novom Sadu, protiv tuženog BB, koga zastupa Pravobranilaštvo Grada Novog Sada, ul. Žarka Zrenjanina br. 2, radi naknade štete, odlučujući o žalbama parničnih stranaka na presudu Osnovnog suda u Novom Sadu poslovni broj P.4312/16 od 23.03.2017. godine, u nejavnoj sednici veća održanoj 24.08.2017. godine, doneo je
Žalba tužioca SE USVAJA, a žalba tuženog delimično, pa se presuda Osnovnog suda u Novom Sadu poslovni broj P.4312/16 od 23.03.2017. godine PREINAČUJE u odbijajućem delu (stav 4 izreke)
- tako što se USVAJA tužbeni zahtev tužioca i obavezuje se tuženi BB da se u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti ove presude upiše u javnoj evidenciji Republičkog geodetskog zavoda – Služba za katastar nepokretnosti ... javnu svojinu BB na parceli br. .../ površine 116m2 koja je upisana u list nepokretnosti br. ... KO ..., a koja u prirodi predstavlja deo ... ulice u ..., a što je tužilac dužan priznati i trpeti,
- preinačuje se odluka o troškovima (stav 5 i 6 izreke) te se obavezuje tuženi da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos od 314.806,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23.03.2017. godine pa do isplate, u roku od 15 dana,
dok se žalba tuženog u preostalim delu ODBIJA i prvostepena presuda u preostalom pobijanom delu POTVRĐUJE.
Odbijaju se zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
Pobijanom presudom delimično je usvojen tužbeni zahtev i obavezan je tuženi da na ime faktički eksproprisane nepokretnosti parcele br. .../ površine od 116m2 koja je upisana u list nepokretnosti ... KO ..., a koja je u prirodi predstavljala deo ... ulice u ..., isplati tužiocu novčani iznos od 1.735.180,20 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate, u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude pod pretnjom izvršenja. Obavezan je tuženi da tužiocu isplati na ime izdavanja pribavljanja pisane dokumentacije iznos od 9.015,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do konačne isplate, u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude pod pretnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je deo tužbenog zahteva kojim tužilac traži da se obaveže tuženi da u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude upiše u javnoj evidenciji Republičkog geodetskog zavoda-Službi za katastar nepokretnosti ... javnu svojinu ... na parceli br. .../.. površine od 116m2 koja je upisana u listu nepokretnosti br.... KO ..., a koja u prirodi predstavlja deo ... ulice u ..., a što je tužilac dužan priznati i trpeti. Obavezan je tuženi da isplati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 259.681,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23.03.2017. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude pod pretnjom prinudnog izvršenja. Obavezan je tužilac da tuženom isplati na ime troškova parničnog postupka iznos od 40.275,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23.03.2017. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude pod pretnjom prinudnog izvršenja.
Protiv navedene presude parnične stranke su izjavile blagovremene žalbe i to tuženi u delu pobijajući odluku u delu kojim je usvojen tužbeni zahtev zbog bitne povrede odredaba ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, a tužilac u delu kojim je odbijen tužbeni zahtev, takođe iz svih zakonom propisanih razloga.
Žalba tužioca je osnovana.
Žalba tuženog je delimično osnovana.
Razmatrajući dostavljene spise predmeta i ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374 stav 2 tačke 1, 2, 3, 5, 7 i 9 ZPP, kao i na pravilnu primenu materijalnog prava, shodno odredbi člana 386 stav 3 istog zakona, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda doneta bez učinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, uz potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, na koje je delimično pogrešnom primenjeno materijalno pravo.
U prvostepenom postupku je utvrđeno da je tužilac parcelu br. .../.. stekao 1988. godine na osnovu kupoprodaje. Tužilac je nosilac prava svojine 1/1 dela na predmetnoj parceli površine 116m2, koja je upisana u list nepokretnosti ... KO .... Planom detaljne regulacije ... i Plana detaljne regulacije prostora za stanovanje u zapadnom delu grada, predmetna parcela je bila predviđena kao javno građevinsko zemljište. Navedeni deo ulice je 1994. godine prešao u gradsku zonu i to po planu koji je bio predviđem za period do 2005. godine. Međutim, zbog potrebe je 1995. godine izgrađen DUP, a potom regulacioni plan ... 2002. Ni u jednom od ovih dokumenata nije predviđeno da predmetna parcela uđe u sastav ulice sve do 2008. godine kada je planom detaljne regulacije ... predviđeno formiranje ulice .... Tuženi je 2003. godine izuzeo faktički iz poseda tužioca parcelu br. .../.. i u skladu sa gore navedenim planom istu priveo nameni. Predmetna parcela je u potpunosti privedena nameni, s tim da je postavljena sva potrebna putna signalizacija u samoj ... ulici, tako u i ul. ... u ul. ..., a u odnosu na... ulicu. JP. „ZIG“... vodi računa o navedenoj ulici, istu koriste svi građane jer povezuje ul. ... i ul. .... Tržišna vrednost 1m2 gradskog građevinskog zemljišta, odnosno parc. br. .../.. ukupne površine 116m2 upisane u List nepokretnosti ... KO ..., iznosi 14.958,45 dinara. Dakle ukupna vrednost oduzetog, a neisplaćenog zemljišta na dana 19.12.2016. godine iznos 1.735.180,20 dinara za površinu od 116m2.
Tužilac je imao troškove na ime pribavljanja pisane dokumentacije neophodne za vođenje navedenog postupka u iznosu od 9.015,00 dinara.
Na osnovu navedenih činjenica, a primenom materijalnog prava, pozivajući se na odredbe Zakona o eksproprijaciji, Statuta ..., Odluke o gradskim upravama, Odluke o osnivanju JP „Zavod za izgradnju“ ... i Zakona o lokalnoj samoupravi, prvostepeni sud je o tužbenom zahtevu odlučio kao u izreci prvostepene presude.
Tuženi u žalbi navodi da prvostepeni sud nije pravilno cenio istaknute prigovore aktivne i pasivne legitimacije, kao i da s obzirom da u konkretnom slučaju nije sproveden zakonom predviđeni postupak eksproprijacije, nije bilo osnova da se primeni autentično tumačenje. Tuženi pobija odluku i u delu kojim je odbijen zahtev tužioca da se tuženi obaveže na upis prava svojine na predmetnoj nepokretnosti. Konačno, tuženi osporava utvrđene činjenice po pitanju visine naknade koja tužiocu pripada. Ovim navodima tuženi bez osnova osporava pravo tužioca na naknadu za oduzeto zemljište iz razloga koji slede.
Pravilan je zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji. Naime, faktička eksproprijacija postoji kada je, usled potrebe da se na nepokretnostima u privatnoj svojini grade objekti od javnog interesa, a to su jednako i putevi, i ulice, i infrastrukturni i drugi objekti, protivno odredbama Zakona o eksproprijaciji odnosno bez sprovedenog postupka, a samim tim i bez odluka u skladu sa Zakonom, nepokretnost u privatnoj svojini privedena krajnjoj nameni, što je javni interes, i time isključeno ili ograničeno pravo vlasnika, bez isplaćene pravične naknade.
Iz dokaza izvedenih u toku ovog postupka proizlazi nesumnjiv zaključak da je u konkretnom slučaju pravo tužioca u odnosu na spornu parcelu prestalo jer je onemogućen da je isključivo koristi, odnosno jer je oduzeta iz njegovog poseda pretvaranjem u put za neograničen broj trećih lica. S tim u vezi, a s obzirom na utvrđene činjenice da se sporna parcela koristi za saobraćaj i kretanje i stanovnika ulice i drugih učesnika u saobraćaju, odnosno većeg broja ljudi, proizlazi nesumnjiv zaključak o tome da su ispunjeni svi prerogativi puta kako ga definiše član 2 tačka 1 Zakona o javnim putevima kojim je propisano da je put izgrađena odnosno utvrđena površina koju kao saobraćajnu površinu mogu da koriste svi ili određeni učesnici u saobraćaju pod uslovima određenim zakonom i drugim propisima, i to u konkretnom slučaju kao dela ulice. Kao takva, parcela u vlasništvu tužioca je privedena krajnjoj nameni. Iako predmetno zemljište nije prethodno formalno oduzeo, tuženi Grad BB snosi odgovornost za obeštećenje vlasnika, jer je zemljište svojim planskim aktima i faktičkim radnjama na terenu priveo odgovarajućoj nameni ulice u naseljenom mestu. Ovo proizlazi iz odredbe člana 2 stav 2 Zakona o putevima ("Sl. glasnik Republike Srbije" br. 46/91, 52/91, 53/93, 67/93, 48/94, 42/98 i 101/05) koja propisuje da javne puteve čine magistralni, regionalni i lokalni putevi, kao i ulice u naseljima. Pri tome, izgradnja, održavanje, upravljanje i korišćenje lokalnih puteva je u nadležnosti tuženog, budući da je to propisano odredbom člana 4 tačka 7 Zakona o lokalnoj samoupravi, a odredbe člana 69 i 70 Zakona o planiranju i izgradnji upućuju na to da je opština ta koja donosi akt o izuzimanju građevinskog zemljišta iz poseda dotadašnjeg korisnika i isplaćuje mu naknadu, te se na taj način zemljište pribavlja u državnu svojinu. U konkretnom slučaju radi se o tzv. faktičkoj eksproprijaciji, koja nastaje kada se na zemljištu grade putevi, infrastruktura ili drugi objekti od javnog i opšteg interesa, pa, iako ne postoji odluka o oduzimanju zemljišta, do faktičke eksproprijacije dolazi usled propusta opštine koja dozvoljava izgradnju objekata od javnog interesa na zemljištu koje nije formalno eksproprisano. Takva praksa dovodi do ugrožavanja i povrede subjektivnih građanskih prava fizičkih i pravnih lica na zemljištu i drugim nepokretnostima. Kroz institut faktičke eksproprijacije štite se vlasnici ili korisnici zemljišta u odnosu na opštinu (grad) i druge državne organe koji sami ili preko trećih lica (krajnjih korisnika) organizuju izgradnju javnih i drugih dobara na zemljištu koje nije formalno eksproprisano. Naime, izgradnjom puta promenjen je karakter zemljišta preko koga prelazi ta ulica, jer se radi o javnom dobru o kome vodi računa država preko svojih organa i javnih preduzeća. U isto vreme, opština i krajnji korisnik snose odgovornost vlasnika ili korisnika zemljišta jer su to zemljište priveli nameni a da ga prethodno nisu formalno oduzeli. Dakle, u situaciji kad je zemljište faktički privedeno nameni i nije moguć njegov povraćaj u državinu prethodnog vlasnika/korisnika, kome nije omogućeno da ostvari naknadu u upravnom postupku jer formalne eksproprijacije nije bilo, jedina mogućnost pravne zaštite postoji kroz institut faktičke eksproprijacije.
Ustavni sud se po pitanju faktičke eksproprijacije jasno izjasnio u odluci Už. 472/14 od 25.2.2016. godine, navodeći da, u situaciji kad zemljište planskim aktom jedinice lokalne samouprave bude određeno za lokalni put, put drugog ili trećeg reda ili ulicu, od tog momenta to zemljište više ne može smatrati privatnim putem, već po sili Zakona postaje sredstvo u javnoj svojini, u konkretnom slučaju u javnoj svojini jedinice lokalne samouprave. Stoga jedinica lokalne samouprave ima obavezu da zemljište koje je postalo sredstvo javne svojine ekspropriše ranijem vlasniku, odnosno da ga izuzme iz poseda ranijeg korisnika, i da za to isplati odgovarajuću naknadu. U situaciji kada je zemljište privedeno nameni u skladu sa planskim aktom i po sili Zakona postalo javna svojina, korisnik zemljišta ne može trpeti štetne posledice što nadležni organ nije sproveo upravni postupak i doneo rešenje o izuzimanju zemljišta iz poseda, koje bi bilo osnov za isplatu naknade za izuzeto zemljište.
Odredbom člana 58 Ustava Republike Srbije zajemčeno je mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona i utvrđeno da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne. Na osnovu navedene odredbe Ustava, do dozvoljenog oduzimanja prava svojine, koje ne predstavlja povredu tog prava, može doći pod kumulativno ispunjenim uslovima: da je takvo oduzimanje propisano zakonom, da je u svakom konkretnom slučaju, na način i pod uslovima propisanim zakonom, utvrđeno postojanje opravdanog i neophodnog javnog interesa za oduzimanje prava svojine i da je prilikom oduzimanja prava svojine uspostavljena pravična ravnoteža između interesa pojedinaca čija se svojina oduzima i javnog interesa i to kroz obezbeđenu naknadu koja ne može biti niža od tržišne.
Pravo na imovinu je jedno od osnovnih ljudskih prava, zaštićenih ustavnopravnim normama i normama međunarodnih konvencija čiji je Republika Srbija potpisnik. Protokolom broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u članu 1 koji garantuje zaštitu imovine, propisano je da svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava, ali da prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.
Kod ovakvog stanja stvari ovaj sud nalazi da je pravilna odluka prvostepenog suda i pored pogrešnog pozivanja na Zakon o eksproprijaciji, te je pravilna odluka suda kojom je tuženi obavezan na plaćanje naknade za parcelu faktički oduzetu od tužioca, iz razloga što je faktičkom eksproprijacijom tuženi postao vlasnik i korisnik, bez obeštećenja bivšeg vlasnika. Tuženi je, shodno tome, pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, budući da je pravni osnov tužbe naknada za imovinu faktički oduzetu u korist tuženog BB.
U konkretnom slučaju, tužilac je dokazao pravo svojine na zemljištu faktički oduzetom i privedenom javnom interesu, opštoj upotrebi i slovom zakona javnoj svojini, u smislu odredbe člana 10 stav 2 Zakona o javnoj svojini, bez sprovedenog zakonskog postupka eksproprijacije i bez naknade. Tužilac ne može snositi nikakve štetne posledice zbog propusta države, odnosno njenih organa. Zato tužilac ima pravo na zaštitu zbog nesumnjivo utvrđene povrede prava na imovinu i na dosuđenu naknadu kao vid kompenzacije koja realno odražava vrednost oduzete imovine, a čiju je visinu pravilno utvrdio prvostepeni sud, sa zakonskom zateznom kamatom, shodno članu 277 ZOO.Kada se određuje visina naknade,bez obzira na osnov potraživanja naknade za faktičku eksproprijaciju,koji se ne može crpeti iz Zakona o eksproprijaciji,imajući u vidu autentično tumačenje tog zakona, ali kako tim tumačenjem nije uređen drugačiji režim utvrđivanja visine naknade,to se imaju odredbe o utvrđivanju naknade primeniti u konkretnom slučaju. Odredbom člana 42 stav 1 Zakona o eksproprijaciji propisano je da se visina naknade za eksproprisano poljoprivredno i građevinsko zemljište određuje u novcu prema tržišnoj ceni takvog zemljišta, ako zakonom nije drukčije propisano, dok je stavom 2 istog člana određeno da procenu tržišne cene vrši organ nadležan za utvrđivanje poreza na prenos apsolutnih prava na nepokretnostima. Upravo je na ovim kriterijumima i koristeći vrednosti koje poreski organ primenjuje prilikom određivanja poreza na prenos apsolutnih prava na nepokretnostima izrađen nalaz i mišljenje veštaka, što je sud imao u vidu prilikom odlučivanja o visini novčane naknade za oduzeto zemljište, te su navodi žalioca u odnosu na visinu naknade neosnovani. Na ovaj način je uspostavljena pravična ravnoteža između interesa pojedinaca čija je svojina oduzeta i javnog interesa, jer naknada u smislu člana 58 stav 2 Ustava RS ne može biti niža od tržišne.
Tuženi u žalbi navodi da je prvostepeni sud postupio protivno odredbi člana 122 Zakona o obligacionim odnosima kada je odbio tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da se upiše sa pravom svojine na predmetnoj nepokretnosti. Kako je ovo i žalbeni navod tužioca a isti su osnovani, te je u tom smislu, ovaj sud preinačio pobijanu presudu u ovom delu i usvojio tužbeni zahtev tužioca, te obavezao tuženog da se upiše sa pravom svojine, a što je tužilac dužan da trpi.
Ceneći žalbene navode parničnih stranaka koje se odnose na odluku o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da su žalbeni navodi tužioca osnovani. Naime, kako je došlo do preinačenja pobijanje presude tako što je tužbeni zahtev usvojen u celosti, tužiocu shodno uspehu u sporu pripadaju i troškovi postupka u punom iznosu. Tako tužiocu na ime preduzetih parničnih radnji punomoćnika pripada iznos od 183.750,00 dinara, na ime takse na tužbu iznos od 38.625,00 dinara, takse na presudu iznos od 57.476,00 dinara i na ime građevinskog veštačenja iznos od 35.000,00 dinara, što ukupno iznosi 314.806,00 dinara. Sledom iznetog, kako je tužilac u celosti uspeo sa tužbenim zahtevom, proizlazi da tuženi nije uspeo u sporu,i pored činjenice da je žalba tuženog delimično usvojena, to mu ne pripadaju ni troškovi postupka,jer povodom tog dela zahteva nije bilo dodatnih troškova,a pri tome je ovaj sud imao u vidu i odgovor na tužbu,kojim je tuženi osporavao tužbeni zahtev u celosti.
Odlučujući o zahtevu parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka, u smislu odredbi člana 165 ZPP, ovaj sud je našao da istima ne pripadaju navedeni troškovi,jer u konkretnom slučaju takva odluka proizilazi iz razloga pravičnosti. Takođe, s obzirom na to da je prvostepena presuda preinačena i u delu koji se odnosi na troškove postupka, koji predstavljaju sporedno potraživanje, a troškovi se dosuđuju prema vrednosti glavnog zahteva, tužiocu nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka
S obzirom na sve navedeno, primenom odredbe člana 390 i 394 tačka 4 ZPP, ovaj sud je odlučio kao u izreci.
PREDSEDNIK VEĆA-SUDIJA
Petar Jovanović, s.r.
zto
Napomena:
Rev 2662/2017 od 01.02.2018.godine odbijena kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 2084/17 od 24.08.2017.godine u delu stava prvog izreke kojim je preinačena presuda Osnovnog suda u Novom Sadu P 4312/16 od 23.03.2017 u stavu četvrtom izreke. Odbačena kao nedozvoljena revizija tuženog izjavljena protiv presude Apealacionog suda u Novom Sadu Gž 2084/17 u delu stava prvog izreke kojim je odbijena žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda za isplatu naknade na ime faktičke eksproprijacije (stav drugi i treći izreke)