| Vrsta: | Sudska praksa | ||
| Sud: | Vrhovni sud u Beogradu | Datum: 28.03.2002 | Broj: Rev.253/02 |
| Abstrakt: | |||
U ovoj parnici tužilac traži da se utvrdi da je ništavo vansudsko poravnanje koga su tuženi zaključili 05.01.2000. godine.U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da su tuženi 5.1.2000. godine u 3. zaključili vansudsko poravnanje kojim su poništili međusobno zaključeni ugovor o zamjeni stanova iz septembra mjeseca 1997. godine i tuženi ODP „N. i.“ iz 3. (dalje: prvotuženi) preuzeo obavezu da u određenom roku preda tuženom MDP „E.“ ZDP F. 44B.“ iz 3. (dalje: drugotužena) stan br. 44/1 u površini od 98, 30 m2 u zgradi „3-14“, ulaz III, slobodan od lica i stvari.Tužilac smatra da je ovim poravnanje povrijeđeno njegovo pravo stanovanja, jer da se u predmetni stan uselio na osnovu ugovora o korišćenju stana koga je zaključio na osnovu valjanog akta o dodjeli tog stana na korišćenje donesenog od strane prvotuženog.Iz izloženog proizilazi da tužilac nije učestvovao u zaključenju navedenog vansudskog poravnanja, te ga ono ne obavezuje. Poravnanjem je, naime, nastao samo obligacioni odnos između tuženih i kao takav ne može predstavljati pravni osnov po kome bi tužilac bio u obavezi da predmetni stan preda u posjed bilo kome od tuženih. Činjenica da je predmet ovog poravnanja bio stan na kome tužilac ima stanarsko pravo, sve i da je tačna, ne daje osnova za zaključak da je ovo poravnanje ništavo u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Vansudsko poravnanje, kao posebna vrsta ugovora, na osnovu koga je raspolagano sa stvari na kojoj treće lice ima neko pravo (stvarno ili stanarsko) obavezuje samo ugovarače, a vlasnika odnosno nosioca stanarskog prava (ovdje tužilaca) se ne tiče. uslijed čega on ne može zahtijevati da se utvrdi njegova ništavost, a niti tražiti njegovo poništenje samo zato što je predmet ugovora njegovo vlasništvo odnosno pravo stanovanja: Postojanje takvog ugovora (ovdje vansudskog poravnanja) ne sprečava vlasnika odnosno nosioca stanarskog prava da traži zaštitu svog svojinskog prava, odnosno prava stanovanja na stvari koja je bila predmet ugovora koga su zaključila treća lica (kao na primjer predaju u posjed) odnosno da u odnosu na ta lica upotrebe odgovarajuće pravno sredstvo ako ga oni neosnovano uznemiravaju u tom njegovom pravu.Tužilac. dakle, nije aktivno legitimisan za pokretanje ove parnice. pa je iz ovog razloga. neosnovan tužbeni zahtjev, a ne zato što tužilac nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na kome razlogu su zasnovane nižestepene presude o odbijanju tužbenom zahtjeva. Stoga su nižestepeni sudovi bez potrebe utvrđivali činjenice koje se tiču prava tužilaca na predmetnom stanu.