Rešenjem prvostepenog suda odbijen je zahtev vojnog tužioca za ponavljanje krivičnog postupka protiv okrivljenog S.O. zbog krivičnog dela iz člana 214. stav 3. KZ SFRJ, dovršenog pravnosnažnim prvostepenim rešenjem kojim je protiv okrivljenog obustavljen krivični postupak zbog krivičnog dela iz člana 214. stav 2. KZ SFRJ zbog nastupanja apsolutne zastarelosti.
Vojni tužilac je u žalbi protiv prvostepenog rešenja izneo stanovište da je povređen krivični zakon jer su preduzete procesne radnje radi gonjenja okrivljenog za delo iz stava 2. člana 214. KZ SFRJ, prekidale tok zastare gonjenja za delo iz stava 3. pomenutog člana, pa je zbog toga trebalo dozvoliti ponavljanje krivičnog postupka za to, teže delo.
Vrhovni vojni sud je žalbu vojnog tužioca odbio kao neosnovanu.
Naime, prema podacima iz spisa predmeta nesumnjivo proizilazi da je okr. S.O. mogao biti upućen na služenje vojnog roka najkasnije do kraja 1978. godine pošto je te godine navršavao 30 godina života, te da je istekom te godine svršeno i krivično delo neodazivanja pozivu i izbegavanja vojne službe iz člana 214. stav 3. KZ SFRJ, za koje je vojni tužilac i zahtevao proširenje istrage protiv njega.
To uostalom nije ni sporno.
S obzirom na to, a kako je, prema odredbi člana 95. stav 1. tačka 3. KZ SFRJ, zastarelost krivičnog gonjenja okrivljenog nastupila istekom 1988. godine.
Iz spisa predmeta nesumnjivo proizilazi da u okviru roka zastare, nadležni vojni tužilac nije preduzeo ni jednu procesnu radnju koja bi bila usmerena u pravcu gonjenja okrivljenog za ovo krivično delo.
Naredbe istražnog sudije za izdavanje poternice radi pronalaženja okrivljenog, koje su u okviru roka zastare krivičnog gonjenja izdavanje, iako imaju karakter procesnih radnji podobnih za prekid zastarnog roka, u konkretnom slučaju nisu mogle prouzrokovati takvo dejstvo jer su preduzete radi gonjenja okrivljenog zbog krivičnog dela iz člana 214. stav 2. a ne iz člana 214. stav 3. KZ SFRJ, za koje je zahtevano proširenje istrage.
Procesna radnja je naime osnov za prekid zastarevanja samo ako je preduzeta u cilju krivičnog gonjenja određenog lica za određeno krivično delo-konkretno krivično delo.
A, nije ni sporno da je proširenje istrage protiv okrivljenog zahtevano za sasvim drukčije krivično delo od onog za koje je prethodno gonjen, što se sasvim jasno vidi iz činjeničnog opisa tog novog krivičnog dela sadržanog u zahtevu.
Kako do kraja 1988. godine nije preduzeta ni jedna procesna radnja u cilju gonjenja okrivljenog za delo iz člana 214. stav 3. KZ SFRJ, to je istekom te godine nastupila zastarelost krivičnog gonjenja okrivljenog O. za to delo, pa su zahtev vojnog tužioca za proširenje istrage i zahtev za ponavljanje krivičnog postupka, podneti tek 1990. godine nedozvoljeni, a žalba protiv rešenja prvostepenog suda neosnovana.