SIRIUS
Sudska praksa
https://sirius.rs

Odbacuje se inicijativa za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti odredaba člana 32. stav 1. tačka 6, člana 33. stav 2, člana 53. stav 1, člana 87. stav 1. tač. 1. i 2. i člana 89. stav 1. Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti ( “Službeni glasnik RS”, br. 36/09 i 88/10).

Vrsta: Sudska praksa
Sud: Ustavni sud   Datum: 15.03.2012 Broj: IUz-141/2011
Abstrakt:

Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda dr Dragiša B. Slijepčević, predsednik Veća i sudije Vesna Ilić Prelić, dr Marija Draškić, dr Agneš Kartag Odri, Predrag Ćetković, Sabahudin Tahirović, dr Dragan Stojanović i mr Milan Marković, članovi Veća, na osnovu člana 167. stav 1. tačka 1. Ustava Republike Srbije, na sednici Veća održanoj 15. marta 2012. godine, doneo je

REŠENjE

Odbacuje se inicijativa za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti odredaba člana 32. stav 1. tačka 6, člana 33. stav 2, člana 53. stav 1, člana 87. stav 1. tač. 1. i 2. i člana 89. stav 1. Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti ( “Službeni glasnik RS”, br. 36/09 i 88/10).

Obrazloženje

Ustavnom sudu je podneta inicijativa za pokretanje postupka za utvrđivanje neustavnosti odredaba člana 32. stav 1. tačka 6, člana 33. stav 2, člana 53. stav 1, člana 87. stav 1. tač. 1. i 2. i člana 89. stav 1. Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti (“Službeni glasnik RS”, br. 36/09 i 88/10). Podnosilac inicijative navodi da su osporene odredbe navedenog Zakona neustavne, iz razloga što Zakon predviđa obavezu nezaposlenog da se lično javlja Nacionalnoj službi za zapošljavanje najmanje jednom u tri meseca, iako mu ta služba nije našla posao, pa se nezaposleni zbog nejavljanja u tom roku briše sa evidencije prema odredbi člana 87. Zakona, a prema odredbi člana 89. stav 1. „nema pristup službi za zapošljavanje u narednih šest meseci“. Takođe, po mišljenju inicijatora, odredbe Zakona koje predviđaju da je, po isteku roka od 12 meseci, odgovarajuće zaposlenje za nezaposlenog i zaposlenje na poslovima na nižem nivou u okviru iste ili srodne vrste stečenog obrazovanja, kao i obavezu nezaposlenog da prihvati dodatno školovanje i obuku, iako je to stvar volje nezaposlenog i ne može biti njegova dužnost, su nesaglasne sa odredbom člana 60. stav 3. Ustava o dostupnosti svima svih radnih mesta, pod jednakim uslovima.

U sprovedenom predhodnom postupku, Ustavni sud je utvrdio da je osporenim i sa njima povezanim odredbama Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti (“Službeni glasnik RS”, br. 36/09 i 88/10) propisano: da je nezaposleni, u smislu ovog zakona, lice od 15 godina života do ispunjavanja uslova za penziju, odnosno najkasnije do 65 godina života, sposobno i odmah spremno da radi, koje nije zasnovalo radni odnos ili na drugi način ostvarilo pravo na rad, a koje se vodi na evidenciji nezaposlenih i aktivno traži zaposlenje i da nezaposleni aktivno traži zaposlenje ako uredno ispunjava obaveze koje ima po zakonu i individualnom planu zapošljavanja (član 2. st. 1. i 2.); da su poslovi zapošljavanja, u smislu ovog zakona, pored ostalog, obaveštavanje o mogućnostima i uslovima za zapošljavanje, posredovanje u zapošljavanju u zemlji i inostranstvu, profesionalna orijentacija i savetovanje o planiranju karijere, sprovođenje mera aktivne politike zapošljavanja (član 6.); da nezaposleni, u skladu sa odredbama ovog zakona, ima obavezu da se lično javlja Nacionalnoj službi radi obaveštavanja o mogućnostima i uslovima zaposlenja i posredovanja u zapošljavanju, u skladu sa individualnim planom zapošljavanja, a najmanje jednom u tri meseca, kao i na svaki poziv Nacionalne službe (član 32. stav 1. tačka 6.); da tokom prvih 12 meseci od uvođenja u evidenciju Nacionalne službe odgovarajuće zaposlenje za nezaposlenog, u smislu ovog zakona, jeste zaposlenje u okviru stečenog nivoa i vrste obrazovanja, da po isteku roka od 12 meseci, odgovarajuće zaposlenje za nezaposlenog jeste i zaposlenje na poslovima na nižem nivou u okviru iste ili srodne vrste stečenog obrazovanja, u skladu sa individualnim planom zapošljavanja, uzimajući u obzir radno iskustvo i stanje na tržištu rada (član 33.); da je nezaposleni dužan da prihvati odgovarajuće dodatno obrazovanje i obuku na koju ga Nacionalna služba uputi u cilju zapošljavanja ili povećanja mogućnosti za zapošljavanje, u skladu sa individualnim planom zapošljavanja (član 53. stav 1.); da se nezaposleni briše sa evidencije ako bez opravdanog razloga ne izvršava svoje obaveze prema Nacionalnoj službi, odnosno ako se ne javi Nacionalnoj službi u rokovima iz ovog zakona i ako na zahtev Nacionalne službe ne dostavi dokaz o aktivnom traženju zaposlenja (član 67. stav 1. tač. 1. i 2.); da lice koje traži zaposlenje brisano sa evidencije ima pravo ponovo da se uvede u evidenciju Nacionalne službe po isteku roka od šest meseci od dana prestanka vođenja evidencije (član 89. stav 1.).

Razmatrajući osporene odredbe Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti, Ustavni sud je imao u vidu da je, prema odredbama člana 2. st. 1. i 2. osporenog Zakona, nezaposleni - lice od 15 godina života do ispunjavanja uslova za penziju, odnosno najkasnije do 65 godina života, sposobno i odmah spremno da radi, koje nije zasnovalo radni odnos ili na drugi način ostvarilo pravo na rad, a koje se vodi na evidenciji nezaposlenih i aktivno traži zaposlenje, kao i da se smatra da nezaposleni aktivno traži zaposlenje ako uredno ispunjava obaveze koje ima po zakonu i individualnom planu zapošljavanja. S druge strane, Nacionalna služba za zapošljavanje i agencija za zapošljavanje, obavljaju poslove zapošljavanja, u koje, pored ostalog, spadaju obaveštavanje o mogućnostima i uslovima za zapošljavanje. Iz navedenog proizlazi da je odnos nezaposlenog lica i Nacionalne službe za zapošljavanje dvostrani odnos, koji se zasniva na međusobnoj saradnji i aktivnoj ulozi samog nezaposlenog u traženju zaposlenja i zapošljavanju. U ostvarivanju Ustavom zajemčenog prava na rad, u skladu sa zakonom i načelom o dostupnosti svima, pod jednakim uslovima, svih radnih mesta, iz člana 60. st. 1. i 3. Ustava, nezaposleni ima ne samo prava, nego i aktivnu ulogu u zapošljavanju, a samim tim i određene obaveze, predviđene zakonom. Neke od tih obaveza su predviđene i osporenim odredbama Zakona, a to su, pre svega, obaveza ličnog javljanja Nacionalnoj službi radi obaveštavanja o mogućnostima i uslovima zaposlenja i posredovanja u zapošljavanju, na svaki poziv Službe, a najmanje jednom u tri meseca, obaveza prihvatanja zaposlenja na poslovima na nižem nivou u okviru iste ili srodne vrste stečenog obrazovanja, ukoliko u toku prvih 12 meseci od uvođenja u evidenciju Nacionalne službe nije došlo do zaposlenja u okviru stečenog nivoa i vrste obrazovanja, kao i obaveza prihvatanja odgovarajućeg dodatnog obrazovanja i obuke na koju ga Nacionalna služba uputi u cilju zapošljavanja ili povećanja mogućnosti za zapošljavanje. Iz toga proizlazi da zaposleni koji ne izvršava svoje obaveze u cilju saradnje sa Nacionalnom službom, koja treba da dovede do njegovog zapošljavanja i ostvarivanja prava na rad, trpi i određene posledice, a koje se ogledaju u brisanju iz evidencije nezaposlenog koji bez opravdanog razloga ne izvršava svoje obaveze prema Nacionalnoj službi, odnosno ako se ne javi Nacionalnoj službi u rokovima iz ovog zakona ili nije aktivan u traženju zaposlenja, s tim što nezaposleni, koji je brisan iz evidencije, ima pravo ponovo da se uvede u evidenciju Nacionalne službe po isteku roka od šest meseci od dana prestanka vođenja evidencije.

Iz napred navedenih razloga, Ustavni sud smatra da, upravo osporene odredbe Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti imaju za cilj da omoguće nezaposlenom licu zapošljavanje i ostvarivanje prava na rad. Stoga je Sud našao da iznetim razlozima u inicijativama nije potkrepljena tvrdnja da ima osnova za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti odredaba člana 32. stav 1. tačka 6, člana 33. stav 2, člana 53. stav 1, člana 87. stav1. tač. 1. i 2. i člana 89. stav 1. predmetnog Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti, pa je, saglasno članu 53. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07 i 99/11), rešio da podnetu inicijativu odbaci.

Na osnovu izloženog i odredaba člana 42b stav 1. tačka 2) i člana 46. tačka 5) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Rešenje kao u izreci.

PREDSEDNIK VEĆA

dr Dragiša B. Slijepčević