| Vrsta: | Sudska praksa | ||
| Sud: | Ustavni sud | Datum: 06.10.2016 | Broj: Už-8530/2014 |
| Abstrakt: | |||
Ustavni sud u sastavu: predsednik Vesna Ilić Prelić, i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, dr Goran P. Ilić, Katarina Manojlović Andrić, dr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, dr Dragiša B. Slijepčević, Milan Stanić, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žalbi Nenada Dopuđe iz Beograda , na osnovu člana 167. stav 4. u vezi člana 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 6. oktobra 2016. godine, doneo je
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Nenada Dopuđe izjavljena protiv rešenja Prvog osnovnog suda u Beogradu I. 4235/13 od 23. oktobra 2013. godine i rešenj a Drugog osnovnog suda u Beogradu IPV(I). 27/14 od 5. septembra 2014. godine.
1. Nenad Dopuđa iz Beograda podneo je Ustavnom sudu, 25. novembra 2014. godine, preko punomoćnika Marka Petrovića, advokata iz Beograda, ustavnu žalbu protiv rešenj a Prvog osnovnog suda u Beogradu I. 4235/13 od 23. oktobra 2013. godine i rešenj a Drugog osnovnog suda u Beogradu IPV(I). 27/14 od 5. septembra 2014. godine , zbog povrede prava na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije , kao i prava na imovinu iz člana 58. stav 1. Ustava.
U ustavnoj žalbi je, između ostalog, navedeno: da je presudom na osnovu priznanja Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 17303/11 od 27. decembra 2011. godine obavezan tuženi Dragan Ivanović da podnosiocu ustavne žalbe kao tužiocu preda na slobodno korišćenje i raspolaganje određenu nepokretnost; da je podnosilac ustavne žalbe kao izvršni poverilac, na osnovu navedene parnične presude, podneo predlog za izvršenje protiv izvršnog dužnika Dragana Ivanovića, radi ispražnjenja i predaje predmetne nepokretnosti; da je rešenjem Prvog osnovnog suda u Beogradu I. 10396/12 od 12. aprila 2012. godine usvojen predlog za izvršenje i određeno predloženo izvršenje; da je godinu dana nakon predloženog izvršenja izvršni dužnik iseljen; da je, međutim, isti izvršni dužnik ponovo ušao u posed predmetne nepokretnosti i promenio sve brave; da je podnosilac podneo predlog za izvršenje radi iseljenja, na osnovu iste izvršne isprave, saglasno članu 221. ZIO, koji propisuje izvršenje radi uspostavljanja pređašnjeg stanja; da je osporenim rešenjima izvršnog suda pravnosnažno odbijen podnosiočev predlog za izvršenje; da podnosilac smatra da su mu ovim rešenjima povređena ustavna prava, pošto su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi iz člana 221. Zakona o izvršenju i obezbeđenju za izvršenje jer je ponašanje izvršnog dužnika bilo protivno obavezi iz izvršne isprave i usled takvog ponašanja izvršnog dužnika nastala je promena koja nije u skladu sa pravom podnosioca iz izvršne isprave; da o prigovoru podnosioca protiv rešenja o izvršenju nije odlučeno u roku od pet radnih dana, zbog čega smatra da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, utvrdi da je podnosiocu ustavne žalbe povređeno pravo na pravično suđenje i poništi osporene akte.
2. Saglasno članu 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, na osnovu navoda ustavne žalbe i uvidom u priloženu dokumentaciju, utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:
Presudom na osnovu priznanja Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 17303/11 od 27. decembra 2011. godine obavezan je tuženi Dragan Ivanović da tužiocu Nenadu Dopuđi, ovde podnosiocu ustavne žalbe, preda na slobodno korišćenje i raspolaganje određenu nepokretnost.
Izvršni poverilac Nenad Dopuđa podneo je predlog za izvršenje Prvom osnovnom sudu protiv izvršnog dužnika Dragana Ivanovića, na osnovu navedene presude na osnovu priznanja Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 17303/11 od 27. decembra 2011. godine, radi iseljenja izvršnog dužnika. Prvi osnovni sud u Beogradu je rešenjem I. 10396/12 od 12. aprila 2012. godine usvojio predlog za izvršenje i odredio predloženo izvršenje. Izvršni dužnik je iseljen po ovom rešenju.
Međutim, isti izvršni dužnik je ponovo ušao u posed predmetne nepokretnosti.
Izvršni poverilac Nenad Dopuđa, ovde podnosilac ustavne žalbe, ponovo podneo je predlog za izvršenje Prvom osnovnom sudu protiv izvršnog dužnika Dragana Ivanovića, na osnovu iste izvršene isprave - presude na osnovu priznanja Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 17303/11 od 27. decembra 2011. godine, radi ponovnog iseljenja izvršnog dužnika, a u smislu odredaba čl. 221. i 222. Zakona o izvršenju i obezbeđenju .
Prvi osnovni sud u Beogradu je osporenim rešenjem I. 4235/13 od 23. oktobra 2013. godine odbio kao neosnovan predlog izvršnog poverioca.
Sudsko veće Drugog osnovnog suda u Beogradu je osporenim rešenjem IPV(I). 27/14 od 5. septembra 2014. godine odbilo kao neosnovan prigovor izvršnog poverioca i potvrdilo rešenje sudije pojedinca. U obrazloženju ovog rešenja sudskog veća je navedeno da je za izvršenje radi uspostavljanja pređašnjeg stanja iz člana 221. Zakona o izvršenju i obezbeđenju potrebno da se kumulativno ispune dva uslova: da je ponašanje izvršnog dužnika protivno obavezi iz izvršne isprave i da je usled takvog ponašanja izvršnog dužnika nastala promena koja nije u skladu sa pravom izvršnog poverioca, što kod ponovnog iseljenja nije slučaj, dok se član 222. Zakona o izvršenju i obezbeđenju primenjuje samo u slučaju na osnovu izvršenja izvršnih isprava donetih u postupku smetanja državine.
4. Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega.
Odredbama Zakona o izvršenju i obezbeđenju („Službeni glasnik RS“, br. 31/11, 99/11 i 109/13 – Odluka US) (u daljem tekstu: ZIO) bilo je propisano: da se na način predviđen u članu 219. ovog zakona izvršenje sprovodi i kad se izvršni dužnik ponaša protivno obavezi da ne učini određenu radnju ili da trpi preduzimanje određene radnje (član 220. stav 1.); da ako je zbog ponašanja izvršnog dužnika protivno obavezi iz izvršne isprave nastala promena koja nije u skladu sa pravom izvršnog poverioca, sud će izvršnog poverioca, na njegov zahtev, ovlastiti da sam, a po potrebi i uz pomoć sudskog izvršitelja, odnosno izvršitelja uspostavi pređašnje stanje na trošak izvršnog dužnika (član 221. stav 1.).
5. Razmatrajući navode i razloge ustavne žalbe sa stanovišta istaknute povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud i ovom prilikom podseća na svoj stav da nije nadležan da u ustavnosudskom postupku ocenjuje pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka redovnih sudova, osim u slučaju kada je primena merodavnog materijalnog odnosno procesnog prava bila očigledno proizvoljna ili arbitr erna, pri čemu se pravičnost ocenjuje na osnovu postupka kao celine. Ustavni sud ispituje i to da li su redovni sudovi, u konkretnom slučaju, propustili da u obzir uzmu sve činjenične i pravne elemente koji su bitni za donošenje odluke, a što bi moglo da dovede do povrede označenog ustavnog prava.
Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLjP) , pravičnost suđenja ostvaruje se kroz isključenje proizvoljnosti u postupanju i odlučivanju od strane redovnih sudova, što podrazumeva obavezu tih sudova da se pridržavaju utvrđenih procesnih pravila tokom postupka. Naime, ESLjP je u presudi Sotiris and Nikos Koutras Attee protiv Grčke, broj predstavke 39442/98, od 16. novembra 2000. godine, pored ostalog, istakao da stranke uvek imaju pravo da očekuju da će se postojeća pravila primeniti na njihov slučaj (videti stav 20. pomenute presude). Ustavni sud smatra da je izneti stav od izuzetne važnosti, jer strankama u postupku omogućava da svoje ponašanje usklade sa postojećim procesnim pravilima, u kom slučaju na njihovoj strani postoji i legitimno očekivanje da se na njihov slučaj ta postojeća, predvidljiva pravila zaista i primene.
U konkretnom slučaju, pravnosnažnom i izvršnom presudom na osnovu priznanja Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 17303/11 od 27. decembra 2011. godine obavezan je tuženi Dragan Ivanović da podnosiocu ustavne žalbe, kao tužiocu, preda na slobodno korišćenje i raspolaganje određenu nepokretnost. Podnosilac ustavne žalbe je, kao izvršni poverilac, na osnovu navedene parnične presude, podneo predlog za izvršenje protiv izvršnog dužnika Dragana Ivanovića, radi ispražnjenja i predaje predmetne nepokretnosti. Rešenje Prvog osnovnog suda u Beogradu I. 10396/12 od 12. aprila 2012. godine, kojim je izvršnom dužniku naloženo iseljenje iz predmetne nepokretnosti, izvršeno je. Međutim, isti izvršni dužnik je ponovo ušao u posed predmetne nepokretnosti, te je podnosilac po drugi put podneo predlog za izvršenje radi iseljenja, na osnovu iste izvršne isprave - presude na osnovu priznanja Prvog osnovnog suda u Beogradu P. 17303/11 od 27. decembra 2011. godine, pozivajući se na član 221. ZIO, koji propisuje izvršenje radi uspostavljanja pređašnjeg stanja. Sud je u izvršnom postupku pravnosnažno odbio podnosiočev predlog za izvršenje, sa obrazloženjem da je za izvršenje radi uspostavljanja pređašnjeg stanja potrebno da se kumulativno ispune dva uslova: da je ponašanje izvršnog dužnika protivno obavezi iz izvršne isprave i da je usled takvog ponašanja izvršnog dužnika nastala promena koja nije u skladu sa pravom izvršnog poverioca, što kod ponovnog iseljenja nije slučaj.
U vezi sa navedenim, Ustavni sud je konstatovao da se pravo izvršnog poverioca na uspostavu pređašnjeg stanja odnosi na promene koje je izvršni dužnik stvorio ili izazvao od momenta kada je doneta izvršna isprava. Izvršni poverilac tada ima pravo da predloži izvršenje radi otklanjanja promena koje je izvršni dužnik stvorio, tako da se poverilac ovlasti da sam ili putem drugog lica uspostavi pređašnje stanje na teret izvršnog dužnika (pretpostavlja se da to nije određeno u izvršnoj ispravi). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se izvršenje radi uspostavljanja pređašnjeg stanja, saglasno članu 221. ZIO, odnosi na izvršenje obaveze na nečinjenje ili trpljenje, što je u članu 365. stav 1. sada važećeg Zakona o izvršenju i obezbeđenju („Službeni glasnik RS“, broj 106/15) izričito i predviđeno. Dakle, izvršenje se u smislu navedene zakonske odredbe ne odnosi na sva prava izvršnog poverioca , već na ona koja korespondiraju obavezi na nečinjenje ili trpljenje utvrđenoj u izvršnoj ispravi ("promena koja nije u skladu sa pravom izvršnog poverioca"). To je preduslov za primenu navedenog zakonskog instituta. U konkretnom slučaju, obaveza utvrđena izvršnom dužniku u izvršnoj ispravi predstavlja obavezu na činjenje – obaveza predaje nepokretnosti. Stoga, Ustavni sud ocenjuje da sud u izvršnom postupku nije mogao da razmatra da li su ispunjeni zakonski uslovi iz člana 221. stav 1. ZIO za izvršenje radi uspostavljanja pređašnjeg stanja, jer predlog podnosioca ustavne žalbe kao izvršnog poverioca ne korespondira obavezi izvršnog dužnika na nečinjenje ili trpljenje . Činjenica da je izvršni sud meritorno odlučio o predmetnom predlogu podnosioca ustavne žalbe njegovim odbijanjem , iako za to nisu postojali zakonski uslovi, nije dovela do suštinske nepravičnosti izvršnog postupka u celini, jer podnosiocu ne pripada pravo na koje se poziva. Štaviše, sud je učinio više nego što je po zakonu morao.
Polazeći od svega navedenog , Ustavni sud je ocenio da osporenim rešenjem Prvog osnovnog suda u Beogradu I. 4235/13 od 23. oktobra 2013. godine i rešenjem Drugog osnovnog suda u Beogradu IPV(I). 27/14 od 5. septembra 2014. godine nije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava , te je, saglasno odredbi člana 89. stav. 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS”, br. 109/07, 99/11, 18/13-Odluka US, 40/15-dr.zakon i 103/15), odbio kao neosnovanu ustavnu žalbu.
U vezi tvrdnje podnosioca ustavne žalbe da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 32. Ustava, Ustavni sud ukazuje da podnosilac u ustavnoj žalbi suštinski osporava akte izvršnog suda, pa je i u zahtevu postavljenom u ustavnoj žalbi tražen samo poništaj osporenih rešenja izvršnog suda. Imajući u vidu navedeno, kao i to da se Ustavni sud kreće u granicama postavljenog zahteva, Sud se nije upuštao u utvrđivanje osnovanosti samo formalne tvrdnje podnosioca ustavne žalbe da mu je u predmetnom izvršnom postupku povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.
Kako podnosilac navode o povredi prava iz člana 58. Ustava zasniva na identičnim razlozima koje je isticao u prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje, a koji su već razmatrani, Ustavni sud nalazi da nije potrebno da ih ponovo ceni i sa aspekta povrede prava iz člana 58. Ustava.
6. Na osnovu svega iznetog i odredaba člana 42a stav 1. tačka 5) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud je doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
Vesna Ilić Prelić
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
Vesna Ilić Prelić