| Vrsta: | Sudska praksa | ||
| Sud: | Ustavni sud | Datum: 22.11.2018 | Broj: Už-6463/2016 |
| Abstrakt: | |||
Ustavni sud, u sastavu: predsednik Vesna Ilić Prelić i sudije Tatjana Babić, Bratislav Đokić, dr Goran P. Ilić, dr Dragana Kolarić, dr Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), dr Milan Marković, Snežana Marković, Miroslav Nikolić, Milan Stanić, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović, dr Jovan Ćirić, dr Milan Škulić i dr Tijana Šurlan, u postupku po ustavnoj žalbi Lj. J. iz Badovinaca, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 22. novembra 2018. godine, doneo je
Odbija se kao neosnovana ustavna žalba Lj. J. izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Kž1. 439/16 od 23. juna 2016. godine zbog povrede prava na pravično suđenje, iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, dok se u preostalom delu ustavna žalba odbacuje.
1. Lj. J. iz Badovinaca podneo je Ustavnom sudu, 15. avgusta 2016. godine, ustavnu žalbu protiv presude označene u izreci, zbog povrede prava na pravično suđenje i posebnih prava okrivljenog, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i člana 33. st. 6. i 8. Ustava Republike Srbije.
Ustavnom žalbom se osporava drugostepena sudska odluka kojom je podnosilac pravnosnažno oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela zloupotreba položaja odgovornog lica u produženom trajanju i osuđen na četiri meseca zatvora, koju će kaznu izdržavati u prostorijama u kojima stanuje bez elektronskog nadzora, dok je prema njemu odbijena optužba za radnje koje je preduzimao u periodu od 4. maja 2005. do 10. januara 2006. godine, usled nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja za krivično delo zloupotreba položaja odgovornog lica u sticaju sa krivičnim delom falsifikovanje službene isprave.
U ustavnoj žalbi je navedeno da je podnosilac osuđen za izvršenje dela (30. april 2006. godine) za koje je nastupila zastarelost krivičnog gonjenja pre donošenja drugostepene presude (23. jun 2016. godine), zbog čega to delo nije moglo ući u sastav konstrukcije produženog krivičnog dela, kao i da je sud pogrešno kvalifikovao krivično delo za koje ga je oglasio krivim, jer nije ostvaren imovinski cenzus protivpravno pribavljene imovinske koristi za kvalifikovani oblik krivičnog dela, jer je za osnovni oblik krivičnog dela zloupotreba položaja odgovornog lica, u konkretnom slučaju, nastupila zastarelost krivičnog gonjenja 8. novembra 2012. godine, dakle znatno pre nego što je osuda postala pravnosnažna.
2. Saglasno odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, kojom je ustavna žalba ustanovljena kao posebno i izuzetno pravno sredstvo za zaštitu Ustavom zajemčenih prava i sloboda, Ustavni sud je u postupku po ustavnoj žalbi nadležan jedino da ispituje postojanje povreda ili uskraćivanja Ustavom zajemčenih prava i sloboda, te se stoga i navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju.
3. U sprovedenom prethodnom postupku, iz navoda ustavne žalbe i dostavljene dokumentacije utvrđeno je da je osporenom presudom podnosilac ustavne žalbe pravnosnažno oglašen krivim zbog učinjenog kvalifikovanog oblika krivičnog dela zloupotreba položaja odgovornog lica u produženom trajanju, jer je 30. aprila 2006. godine, iskorišćavanjem svog položaja i prekoračenjem granica svojih ovlašćenja pribavio sebi i drugima protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 931.802,90 dinara, tako što je nalogom za knjiženje broj 133 naložio da se izvrši otpis nenaplaćenih potraživanja zaposlenih u zadruzi po osnovu isplaćenih pozajmica za deset zaposlenih radnika tokom 2004. godine, a u periodu od 31. januara 2006. do 8. novembra 2006. godine prekoračenjem ovlašćenja pribavio drugom protivpravnu korist u iznosu od 39.323,10 dinara, tako što je potpisao deset otpremnica o preuzimanju benzina za službeno vozilo marke „Zastava 101“ pri čemu je po njegovom odobrenju tako preuzeto gorivo na benzinskoj pumpi „M. P.“ B, prodajno mesto u Badovincima, korišćeno za privatne potrebe zaposlenih, kao i za potrebe drugih lica i udruženja građana, a za tako preuzetu količinu goriva je zaduživana OZZ „B.“, kojoj je „M. P.“ ispostavljao fakture, čime je kao odgovorno lice – vršilac dužnosti direktora pravnog lica „B.“, iskorišćavanjem svog položaja i prekoračenjem granica svojih ovlašćenja pribavio sebi i drugom protivpravnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 1.161.126,50 dinara.
Osporenom presudom prema podnosiocu ustavne žalbe je odbijena optužba zbog krivičnog dela falsifikovanje službene isprave u produženom trajanju i krivičnog dela zloupotreba položaja odgovornog lica u produženom trajanju izvršenom u periodu od 4. maja 2005. do 10. januara 2006. godine, usled nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja.
U obrazloženju osporene presude Apelacionog suda u Novom Sadu Kž1. 439/16 od 23. juna 2016. godine navedeno je da su delimično osnovani navodi žalbe okrivljenog Lj. J. u pogledu krivičnog dela zloupotreba položaja odgovornog lica u produženom trajanju iz člana 234. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika koje je opisano u tački 3. izreke presude, a da su potpuno osnovani u odnosu na krivično delo falsifikovanje službene isprave u produženom trajanju iz člana 357. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika. Dalje je navedeno da prvostepeni sud radnje navedene u tač. 1, 2. i 3. izreke kvalifikuje kao produženo krivično delo zloupotreba položaja odgovornog lica iz člana 234. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 61. Krivičnog zakonika, ali drugostepeni sud ne prihvata obrazloženje prvostepenog suda da se radi o produženom krivičnom delu u odnosu na krivičnopravne radnje navedene pod tačkom 3. izreke presude, jer da bi se radilo o produženom krivičnom delu, između ostalih uslova, potrebno je da postoji vremenska povezanost između ovih krivičnopravnih radnji. Apelacioni sud u Novom Sadu je ocenio da u konkretnom slučaju ne postoji vremenska povezanost između krivičnog dela koje je opisano pod tačkom 3. izreke presude, za koje je utvrđeno da je izvršeno 25. decembra 2004. godine, sa delom izvršenim 30. aprila 2006. godine i delom izvršenim u periodu od 31. januara 2006. do 8. novembra 2006. godine, jer između njih ne postoji vremenska povezanost, te se zbog tako velikog vremenskog intervala krivično delo opisano pod tačkom 3. izreke ima smatrati posebnim krivičnim delom, dok se preostala dva krivična dela, opisana pod tač. 1. i 2. izreke, mogu smatrati produženim krivičnim delom.
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu se ustavnom žalbom ukazuje, utvrđeno je: da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da svako kome se sudi za krivično delo ima pravo da mu se sudi bez odugovlačenja (član 33. stav 6.); da sva prava koja ima okrivljeni za krivično delo ima, shodno zakonu i u skladu sa njim, i fizičko lice protiv koga se vodi postupak za neko drugo kažnjivo delo (član 33. stav 8.).
Odredbama Krivičnog zakonika („Službeni glasnik RS“, br. 85/05, 88/05-ispr, 107/05-ispr, 72/09, 111/09, 121/12, 104/13, 108/14 i 94/16) (u daljem tekstu: KZ) propisano je: da ako u ovom zakoniku nije drukčije određeno, krivično gonjenje ne može se preduzeti kad protekne pet godina od izvršenja krivičnog dela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine (član 103. stav 1. tačka 5)); da zastarelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvostruko vreme koje se po zakonu traži za zastarelost krivičnog gonjenja (član 104. tačka 6)); da će se zatvorom od tri meseca do tri godine kazniti odgovorno lice koje iskorišćavanjem svog položaja ili ovlašćenja, prekoračenjem granica svog ovlašćenja ili nevršenjem svoje dužnosti pribavi sebi ili drugom fizičkom ili pravnom licu protivpravnu imovinsku korist ili drugom nanese imovinsku štetu (član 234. stav 1.); da ako je izvršenjem dela iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko četiristo pedeset hiljada dinara, učinilac će se kazniti zatvorom od šest meseci do pet godina (član 234. stav 2.).
Odredbama člana 61. KZ propisano je: da produženo krivično delo čini više istih ili istovrsnih krivičnih dela učinjenih u vremenskoj povezanosti od strane istog učinioca koja predstavljaju celinu zbog postojanja najmanje dve od sledećih okolnosti – istovetnosti oštećenog, istovrsnosti predmeta dela, korišćenja iste situacije ili istog trajnog odnosa, jedinstva mesta ili prostora izvršenja dela ili jedinstvenog umišljaja učinioca (stav 1.); da krivična dela upravljena protiv ličnosti mogu činiti produženo krivično delo samo ako su učinjena prema istom licu (stav 2.); da ne mogu činiti produženo krivično delo ona dela koja po svojoj prirodi ne dopuštaju spajanje u jedno delo (stav 3.); da ako produženo krivično delo obuhvata lakše i teže oblike istog dela, smatraće se da je produženim krivičnim delom učinjen najteži oblik od učinjenih dela (stav 4.); da ako produženo krivično delo obuhvata krivična dela čije je bitno obeležje određeni novčani iznos, smatraće se da je produženim krivičnim delom ostvaren zbir iznosa ostvarenih pojedinačnim delima ukoliko je to obuhvaćeno jedinstvenim umišljajem učinioca (stav 5.); da krivično delo koje nije obuhvaćeno produženim krivičnim delom u pravnosnažnoj sudskoj presudi, predstavlja posebno krivično delo, odnosno ulazi u sastav posebnog produženog krivičnog dela (stav 6.).
5. Razmatrajući navode ustavne žalbe, Ustavni sud je utvrdio da ustavna žalba sadrži razloge koji se mogu dovesti u vezu sa istaknutom povredom prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, koju podnosilac zasniva na pogrešnoj primeni merodavnog prava, smatrajući da ne mogu ući u konstrukciju produženog krivičnog dela sve inkriminisane radnje koje su mu bile stavljene na teret, jer je u odnosu na jednu od njih (radnja preduzeta 30. aprila 2006. godine) nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja pre pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka, te stoga nije ostvaren ni imovinski cenzus koji je neophodan za postojanje kvalifikovanog oblika krivičnog dela zloupotreba položaja odgovornog lica iz člana 243. stav 2. Krivičnog zakonika, pa je i u odnosu na radnje preduzete u periodu od 31. januara 2006. do 8. novembra 2006. godine apsolutna zastarelost nastupila 8. novembra 2012. godine, s obzirom na to da se radi o lakšem krivičnom delu za koji su propisani kraći rokovi zastarelosti.
Ocenjujući osnovanost navoda ustavne žalbe u odnosu na istaknutu povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud ukazuje na to da nije nadležan da odlučuje o krivičnoj odgovornosti podnosioca ustavne žalbe, već je zadatak redovnih sudova da ocene utvrđeno činjenično stanje i pravilno primene merodavno pravo, te da na osnovu izvedenih dokaza odluče da li se radnje podnosioca ustavne žalbe mogu kvalifikovati kao produženo krivično delo, nastavak krivičnog dela, ponovljeno krivično delo ili kumulativno krivično delo. Ustavni sud nadalje konstatuje da je ocena pravilnosti primenjenog materijalnog prava, pre svega, u nadležnosti redovnih sudova više instance, koji tu kontrolu vrše u zakonom propisanom postupku. Pri ocenjivanju postojanja povrede prava na pravično suđenje, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je u tom postupku, od strane redovnih sudova, eventualno, došlo do povrede ili uskraćivanja Ustavom zajemčenih prava i da li je primena procesnog ili materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminaciona, čime bi ukazala na očiglednu arbitrernost i nepravičnost u postupanju redovnih sudova, a na štetu podnosioca ustavne žalbe.
Stoga je zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju bio dvojak. Prvo, morao je ispitati da li je postupajući sud proizvoljno primenio merodavno pravo kada je radnje koje je podnosilac preduzimao 30. aprila 2006. godine i u periodu od 31. januara 2006. do 8. novembra 2006. godine smatrao produženim krivičnim delom zloupotreba položaja odgovornog lica. Drugo, Sud je morao utvrditi da li su materijalnopravne odredbe krivičnog zakonodavstva o zastarelosti krivičnog gonjenja produženog krivičnog dela u osporenoj presudi bile proizvoljno primenjene na štetu podnosioca ustavne žalbe.
Razmatrajući prvo sporno pitanje, Ustavni sud je utvrdio da iz izreke osporene presude proizlazi da je podnosilac ustavne žalbe sve predmetne inkriminisane radnje, kako one koje je preduzimao 30. aprila 2006. godine, tako i one u periodu od 31. januara 2006. do 8. novembra 2006. godine, preduzimao na štetu jednog privrednog društva, u kojem je imao svojstvo vršioca dužnosti direktora, da svaka od preduzetih radnji predstavlja krivično delo zloupotrebe odgovornog lica, te da između navedenih pojedinačnih inkriminisanih radnji postoji vremenska povezanost, s obzirom na to da su preduzimane u toku jedne kalendarske poslovne godine, čime su u bitnom ostvarena obeležja produženog krivičnog dela propisana odredbom člana 61. stav 1. KZ.
Što se tiče drugog spornog pitanja Ustavni sud, najpre, ukazuje na to da iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da će se produženo krivično delo koje se sastoji od više pojedinačnih krivično-pravnih radnji, čije je obeležje određeno novčanim iznosom, kvalifikovati po članu 61. stav 5. KZ, ako je taj zbir bio obuhvaćen jedinstvenim umišljajem učinioca, kao i da će se rok zastarelosti krivičnog gonjenja računati prema vremenu izvršenja poslednje radnje.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na stav Velikog veća Evropskog suda za ljudska prava da se kod produženog krivičnog dela primenjuje zakon koji je važio u vreme kada je učinjena poslednja radnja koja je obuhvaćena produženim krivičnim delom (Rohlena protiv Republike Češke, 59552/08, odluka od 27. januara 2015. godine, stav 63.). U konkretnom slučaju podnosilac predstavke je osuđen za krivično delo zlostavljanja lica s kojim živi pod istim krovom (the offence of abusing a person living under the same roof / l’infraction de maltraitance sur personne habitant sous le même toit) i primenjen je krivični zakon koji je važio u vreme izvršenja poslednjeg napada (the last assault) ili poslednjeg ispoljavanja (sa dernière manifestation) zlostavljanja. Drugim rečima, produženo krivično delo jeste jedno krivično delo, a ne sticaj krivičnih dela, tako da se rok zastarelosti krivičnog gonjenja računa od preduzimanja radnje poslednjeg dela koje ulazi u sastav produženog krivičnog dela.
Primenjujući napred navedeno na konkretan slučaj, Ustavni sud je utvrdio da iz osporene presude proizlazi da je obeležje svih predmetnih krivično-pravnih radnji, između kojih postoji vremenska povezanost, određeno novčanim iznosom, kao i da je umišljaj podnosioca ustavne žalbe bio usmeren na kontinuirano sticanje protivpravne imovinske koristi na štetu istog oštećenog. Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ocenio da je, u konkretnom slučaju, ustavnopravno prihvatljiva pravna kvalifikacija produženog krivičnog dela prema zbiru novčanih iznosa (ukupno iznos od 971.126,00 dinara) protivpravno pribavljene imovinske koristi, što predmetnom produženom krivičnom delu daje kvalifikovani oblik propisan odredbom člana 234. stav 2. KZ, za koji je zaprećena kazna zatvora od šest meseci do pet godina, te apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja svakako nastupa po proteku deset godina od izvršenja krivičnog dela. Polazeći od toga, a imajući u vidu da je poslednja radnja izvršenja predmetnog krivičnog dela preduzeta 8. novembra 2006. godine, Ustavni sud je utvrdio da je osporena presuda zasnovana na ustavnopravno prihvatljivoj primeni merodavnog prava, s obzirom na to da pre pravnosnažnog okončanja predmetnog krivičnog postupka (23. juna 2016. godine), nije proteklo deset godina od njegovog izvršenja, odnosno dva puta onoliko vremena koliko se po Krivičnom zakoniku traži za zastarelost krivičnog gonjenja za krivično delo iz člana 234. stav 2. ovog zakonika, a prvostepeni sud je kontinuirano preduzimao procesne radnje u cilju otkrivanja i gonjenja okrivljenog.
Stoga je Ustavni sud ocenio da nisu osnovane tvrdnje podnosioca ustavne žalbe da je za radnje preduzete 30. aprila 2006. godine nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja pre pravnosnažnosti presude, a da je izostavljanjem takvih inkriminisanih radnji od 30. aprila 2006. godine iz konstrukcije produženog krivičnog dela izostao imovinski cenzus za kvalifikovani oblik krivičnog dela za koje je oglašen krivim, te da je prema njemu trebalo da bude odbijena optužba za osnovni oblik krivičnog dela zloupotreba položaja odgovornog lica za koje je Krivičnim zakonikom zaprećena kazna zatvora u trajanju od tri meseca do tri godine.
Ustavni sud je, takođe, utvrdio da podnosilac ustavne žalbe opravdano ukazuje na to da se prostim sabiranjem iznosa protivpravne imovinske koristi pribavljene 30. aprila 2006. godine (931.802,90 dinara) i pribavljene u periodu od 31. januara 2006. do 8. novembra 2006. godine (39.323,10 dinara) ne može utvrditi iznos od 1.161.126,50 dinara, koji je naveden u izreci osporene presude kao zbir napred utvrđenih iznosa, kao i da u osporenoj presudi postoji nesaglasnost u pogledu preciznog određivanja vremena izvršenja, jer je u drugom pasusu osporene presude, sumarnim određivanjem perioda u kojem su preduzete sve radnje koje ulaze u sastav produženog krivičnog dela, kao vreme izvršenja naveden period od 31. januara 2006. do 31. decembra 2006. godine, dok se iz opisa pojedinačno inkriminisanih radnji nesumnjivo može utvrditi da je poslednja radnja koja je ušla u konstrukciju produženog krivičnog dela preduzeta 8. novembra 2006. godine. Međutim, navedene omaške u pisanoj izradi osporene presude nemaju težinu povrede Ustavom garantovanih prava, na koja podnosilac ukazuje ustavnom žalbom, s obzirom na to da apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja prema podnosiocu nije nastupila pre pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka (23. juna 2016. godine), jer se sabiranjem pojedinačnih iznosa protivpravno pribavljene imovinske koristi svakako dobija iznos koji prelazi imovinski cenzus od 450.000,00 dinara, a poslednja radnja izvršenja produženog kvalifikovanog oblika krivičnog dela za koje je zakonom zaprećena kazna zatvora preko tri godine, preduzeta je 8. novembra 2006. godine, te bi stoga apsolutna zastarelost nastupila 8. novembra 2016. godine, da predmetni postupak prethodno nije pravnosnažno okončan.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je našao da osporenom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Kž1. 439/16 od 23. juna 2016. godine nije povređeno Ustavom zajemčeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, te je, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS“, br. 109/07, 99/11, 18/13 - Odluka US, 40/15 - dr. zakon i 103/15), u ovom delu odbio ustavnu žalbu kao neosnovanu, odlučujući kao u prvom delu izreke.
6. Ispitujući ispunjenost pretpostavki za odlučivanje o istaknutoj povredi prava iz člana 33. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da podnosilac ustavne žalbe, citirajući odredbe člana 33. st. 6. i 8. Ustava, samo formalno ukazuje na povredu posebnih prava okrivljenog, ne obrazlažući istaknutu povredu nijednim ustavnopravnim razlogom. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da se navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog ustavnog prava ili slobode, potkrepljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju. To istovremeno znači da formalno pozivanje na povredu ustavnih prava i sloboda, samo po sebi, ustavnu žalbu ne čini dopuštenom.
Stoga je Sud ustavnu žalbu u ovom delu odbacio, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, jer nisu ispunjene Ustavom utvrđene pretpostavke za vođenje postupka, rešavajući kao u drugom delu izreke.
7. Takođe, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 49. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio da ovu odluku objavi u „Službenom glasniku Republike Srbije“, imajući u vidu značaj koji ima za zaštitu Ustavom garantovanih ljudskih prava i građanskih sloboda.
8. S obzirom na sve izloženo, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42a stav 1. tačka 5), člana 45. tačka 9) i člana 46. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, kao i člana 89. Poslovnika o radu Ustavnog suda („Službeni glasnik RS“, broj 103/13), doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
Vesna Ilić Prelić, s.r.
Izdvojeno mišljenje sudije Ustavnog suda Srbije dr Milana Škulića
na odluku Ustavnog suda broj UŽ-6463/2016, koja je doneta na sednici Ustavnog suda Srbije održanoj 22. novembra 2018. godine
Ustavni sud Srbije je na svojoj sednici održanoj 22. novembra 2018. godine, doneo odluku o odbijanju ustavne žalbe Lj. J., izjavljene protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Kž1. 439/16 od 23. juna 2016. godine zbog povrede prava na pravično suđenje, iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije, kao i povreda iz člana 33. st. 6. i 8. Ustava Republike Srbije.
Uvažavajući i poštujući stav sudije izvestioca iz čijeg predloga je proizišla odluka koju je Ustavni sud usvojio, a u odnosu na koju izdvajam mišljenje, kao i uz uvažavanje prava svakog uvaženog sudije Ustavnog suda na sopstveni stav, izražavam svoje neslaganje sa odlukom Ustavnog suda broj UŽ-6463/2016, donetom većinom glasova sudija Ustavnog suda, jer smatram da je Ustavni sud izveo nepravilne zaključke u pogledu jednog veoma važnog krivičnopravnog pitanja, a čime je podnosiocu ustavne žalbe povređeno kako pravo na pravnu sigurnost, tako i pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Republike Srbije.
Glasao sam protiv predloga odluke Ustavnog suda Srbije broj UŽ-6463/2016, a odluku koja je proizišla iz predloga sudije izvestioca, smatram pogrešnom, pre svega, iz sledećih razloga:
I
Pravna priroda zastarelosti krivičnog gonjenja
Još je Heraklit iz Efesa (Ἡράκλειτος ὁἘφέσιο), inače, zbog svog „teškog“ stila izražavanja, te sklonosti da „stvari ne ulepšava“, poznat po nadimku Mračni, jedan od nekoliko značajnih „predskratovskih“ mislilaca, zaključio da na „ovom svetu sve prolazi i ništa ne ostaje“ (πάντα χωρεῖ καὶ οὐδὲν μένει), što je kasnije u filozofiji, ali čak i znatno više u svakodnevnom životu, postalo poznato u skraćenoj verziji – "sve teče" (πάντα ρεῖ).
Protek vremena po pravilu, ima i odgovarajući pravni značaj. Dakle, ni pravo ne može biti imuno na delovanje određenih prirodnih „zakonitosti“, među koje spada i snažno „životno dejstvo“ odgovarajućeg dužeg proteka vremena, pa je stoga, takav protek vremena značajna činjenica i u pravu, odnosno „prohujalo vreme“ nekada ostvaruje i određeno pravno dejstvo. U građanskom pravu na primer, određenim protekom vremena se pod odgovarajućim uslovima stiče određeno pravo (poput prava svojine koje se stiče održajem u stvarnom pravu) ili prestaje garancija za kupljenu stvar, kada se radi o obligacionom pravu, pravu potrošača itd. U građanskom pravu takođe, protekom određenog vremenskog perioda nastupa i zastarelost određenih potraživanja, gubi se pravo na podnošenje tužbe u parničnom postupku i sl. I neke druge grane prava poznaju institut zastarelosti, poput na primer, poreskog prava, upravnog prava itd.
Zastarelost postoji i u krivičnom pravu u obliku zastarelosti krivičnog gonjenja i zastarelosti izvršenja krivičnih sankcija. Zastarelost krivičnog gonjenja se svodi na nemogućnost realizovanja krivičnog gonjenja nakon proteka određenog vremena od vremena izvršenja krivičnog dela. To znači da protekom određenog vremena prestaje ovlašćenje, odnosno pravo i dužnost nadležnih državnih organa da preduzimaju bilo kakve radnje u krivičnom postupku, odnosno radi krivičnog gonjenja u odnosu na konkretno lice.
Zastarelost krivičnog gonjenja je važan institut krivičnog prava, za koji nije sasvim izvesno da li je po svojoj prirodi dominantno u domenu materijalnog ili procesnog krivičnog prava. Može se smatrati da je njegova pravna priroda mešovita, kako materijalno krivičnopravna, tako i krivičnoprocesna. Naime, zastarelost se u kontinentalnoj Evropi (kao što je to slučaj i u Srbiji), pretežno reguliše krivičnim zakon(ik)om, kao osnovnim izvorom krivičnog materijalnog prava, pa iz toga nekako skoro rutinski proizlazi da se radi o materijalnom krivičnopravnom institutu, koji se uostalom, detaljnije i objašnjava uglavnom u udžbenicima krivičnog materijalnog prava, tj. u okviru opšteg dela krivičnog prava. Takođe, onda kada se krivično gonjenje ne može preduzeti zbog zastarelosti, proizlazi i nemogućnost formalnog i definitivnog utvrđivanja da li se uopšte i radi o krivičnom delu, jer takvo protivpravno delo koje je zakonom propisano kao krivično delo u slučaju nastupele zastarelosti ne može biti predmet krivičnog postupka (koji se ne može pokrenuti ako još nije započeo, ili ne može biti nastavljen, ako je prethodno već bio pokrenut), iz čijeg bi pravnosnažnog ishoda mogao proizići zaključak da je zaista u pitanju krivično delo.
S druge strane, dejstvo zastarelosti je primarno krivičnoprocesno, jer se ono svodi na nemogućnost da konkretno lice bude krivično gonjeno, što je jedna izrazito krivičnoprocesna manifestacija. U procesnom smislu zastarelost predstavlja trajnu krivičnoprocesnu smetnju (neotklonjivu prepreku) za krivično gonjenje. Kako se krivično gonjenje ne može preduzeti onda kada je nastupila zastarelost, tj. onda kada je protekao određeni vremenski period od dana izvršenja krivičnog dela, takvo protivpravno delo koje je zakonom propisano kao krivično delo, ne može biti predmet krivičnog postupka (causa criminalis), a lice u pogledu kojeg je postojao određeni procesno relevantni stepen sumnje da je takvo delo učinilo, se bez pravnosnažne odluke suda (koja nije moguća, jer krivično gonjenje više nije moguće realizovati/nastaviti), ne može smatrati krivim. Čini se da je zastarelost u osnovi primarno krivičnoprocesna kategorija, ali naravno, ona ima i određenu materijalnu krivičnopravnu komponentu, ne samo zbog zakonske sistematike, jer je regulisana odredbama Krivičnog zakonika, već i zbog njene ključne veze sa vremenom izvršenja krivičnog dela, što predstavlja i osnovni razlog da se u teoriji ponekad govori o njenoj dvostrukoj prirodi.
Kada je reč o pravnoj prirodi zastarelosti krivičnog gonjenja, prihvatljivo je i jedno stanovište koje se smatra tipičnim za savremenu nemačku krivičnopravnu teoriju, a koje se zasniva na učenju o „krivičnopravnim i vankrivičnopravnim uslovima (svrsishodnim pretpostavkama) u procesnom pravu“, kao jednom od elemenata razgraničenja između uslova kažnjivosti i razloga koji isključuju kažnjivost sadržanih u materijalnom krivičnom pravu, od određenih procesnih pretpostavki, koje su regulisane krivičnim procesnim pravom. Ovo shvatanje se zasniva na zaključku da je starija nemačka krivičnopravna teorija (na primer, H.Kaufmann), u suštini pogrešno pokušavala da poveže, pa i „poistoveti“ materijalne probleme krivice, uslova kažnjivosti, te potrebe za kažnjavanjem, sa institutima kao što su nepostojanje optužnog akta ili zastarelost, koji su se posmatrali kao „uslovi koji isključuju kažnjivost“, te kao izraz „prestale potrebe za kažnjavanjem“ (C.Roxin, Strafrecht – Allgemeiner Teil, Band I – Grundlagen, Der Aufbau der Verbrechenslehre, 4. Auflage, „Verlag C.H. Beck“, München, 2006, str. 1050 i str. 1054 – 1055). U teoriji se zaključuje i da određeni instituti, poput zastarelosti krivičnog gonjenja imaju „dvostruku prirodu“, te pripadaju kako materijalnom krivičnom pravu, tako i krivičnom procesnom pravu (C.Roxin). Institut zastarelosti je tipičan za kontinentalno-evropska krivična prava, dok neki anglosaksonski krivičnopravni sistemi, čak uopšte ne poznaju institut zastarelosti u nekom sistemskom smislu (on je čak bio potpuno neprihvatljiv za klasičan common law sistem), mada je danas ipak skoro nemoguće naći krivičnopravni sistem u kome u određenom obliku ne postoji zastarelost krivičnog gonjenja.
Nemogućnost da krivično gonjenje zastari bi se načelno, mogla smatrati i suprotnom interesima pravne sigurnosti, mada inače, mnoga krivična prava poznaju i određene kategorije krivičnih dela u pogledu kojih iz određenih pre svega, načelnih razloga, ne može doći do zastarelosti krivičnog gonjenja. Smatra se da je „u savremenom krivičnom zakonodavstvu prihvaćeno stanovište prema kojem državno pravo na kažnjavanje (ius puniendi), odnosno pravo na krivično sankcionisanje, prestaje ukoliko nije realizovano u određenom vremenskom periodu“. Kada „država“ nema pravo krivičnog sankcionisanja, ona tada praktično gubi i pravo na vođenje krivičnog postupka čiji bi predmet bilo krivično delo u pogledu kojeg je već nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja.
Suština je da protek određenog vremena od izvršenja krivičnog dela, odnosno istek roka zastarelosti, prouzrokuje nemogućnost krivičnog gonjenja, a osnovni kriterijum za dužinu tog roka je vezan za apstraktnu težinu krivičnog dela o kojem se radi, što znači da se on u samom Krivičnom zakoniku striktno i metodom odgovarajućeg nabrajanja, određuje prema kriterijumu propisane kazne. Načelno, što je teže krivično delo u pitanju, to je duži rok zastarelosti, a ako je za krivično delo propisano više kazni, rok zastarelosti se određuje prema najtežoj propisanoj kazni. U pravnom sistemu, s obzirom na delovanje drugih ne samo krivičnoprocesnih, već i ustavnih mehanizama, kao što je pretpostavka nevinosti (član 34. stav 3. Ustava Srbije i član 3. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku) iz koje proizlazi apsolutna nemogućnost da se učiniocem smatra lice u pogledu kojeg činjenica da je učinio krivično delo nije utvrđena pravnosnažnom odlukom suda, odluka kojom je utvrđeno da je krivično gonjenje zastarelo, a kada je reč o sudu, to može biti bilo rešenje o obustavi krivičnog postupka, bilo odbijajuća presuda, znači da se takvo lice u smislu krivičnog prava ne može smatrati učiniocem krivičnog dela.
Ratio legis postojanja instituta zastarelosti krivičnog gonjenja je višestruk. S jedne strane, on se temelji na određenim kriminalno-političkim razlozima iz kojih proizlazi da ako su nadležni državni organi propustili da u određenom vremenskom periodu (čija dužina načelno zavisi od težine krivičnog dela), preduzmu krivično gonjenje, odnosno u regularnom krivičnom postupku, omoguće dokazivanje krivičnog dela i eventualno krivično sankcionisanje učinioca, država praktično gubi svoje, inače ekskluzivno pravo na krivičnopravno reagovanje, pre svega pravo na kažnjavanje. Tog se prava država u stvari, na specifičan način sama odriče sopstvenim propisima koji regulišu zastarelost krivičnog gonjenja. S druge strane, načelno se smatra da protek vremena u bitnoj meri eliminiše svrhu kažnjavanja, odnosno krivičnog sankcionisanja. Konačno, protek vremena u praksi često bitno otežava dokazivanje, pa je i to razlog za postojanje zastarelosti krivičnog gonjenja. Treba imati u vidu i da iz otežanog dokazivanja krivičnog dela, odnosno krivice za delo koje je protivpravno i zakonom propisano kao krivično delo, nakon proteka određenog dužeg vremena, što se često svrstava u elemente ratio legis-a zastarelosti, po logici stvari proizlazi i mogućnost za češće sudske zablude, odnosno uopšte, greške organa postupka, pa se i to može smatrati razlogom za postojanje zastarelosti krivičnog gonjenja u krivičnopravnom sistemu pravnih država.
Većina uporednopravnih krivičnopravnih sistema u kontinentalnoj Evropi, na relativno sličan način kao što je to rešeno u krivičnom zakonodavstvu Srbije, poznaje institut zastarelosti krivičnog gonjenja, a danas je veoma retko da neko krivično zakonodavstvo uopšte ne poznaje mehanizam zastarelosti krivičnog gonjenja. Slično kao i kod nas, u većini država kontinentalne Evrope postoje i krivična dela koja ne zastarevaju, poput ratnih zločina i sl. Postoje i neki anglosaksonski pravni sistemi (kao u nekim državama SAD), gde čak formalno, nikada ne dolazi do zastarelosti krivičnog gonjenja, mada se u praksi većina krivičnih dela ipak ne goni, nakon dužeg proteka vremena, ili je veoma širok krug krivičnih dela u pogledu kojih se ne primenjuje institut zastarelosti, što je u praksi, često skopčano i sa velikim problemima.
Nije sporno da zastarelost krivičnog gonjenja ima svoj nesporan ratio legis, te je zbog toga načelno potrebno striktno izbegavati bilo kakvu fleksibilnost u tumačenju kada je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, kao što je to slučaj sa rešavanjem pitanja koje se odnosi na zastarevanje krivičnog gonjenja pojedinačnih krivičnih dela u sastavu konstrukcije produženog krivičnog dela.
Apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, kada se radi o krivičnim delima za koja se goni po službenoj dužnosti, podrazumeva da je „država“ zbog proteka vremena izgubila pravo na krivično gonjenje. Učinjeno krivično delo u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja ne može više nikada biti predmet krivičnog postupka. Iako ono formalno jeste „kažnjivo delo“, „kažnjivost“ je tada faktički neostvariva, a kako više nije moguće vođenje krivičnog postupka, tada naravno, deluje i pretpostavka nevinosti.
U odluci Ustavnog suda UŽ-6463/2016, u odnosu na koju izdvajam mišljenje nije po mom mišljenju na pravi način shvaćen pravni značaj nastupele apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja, te je Ustavni sud zahvaljujući tome, propustio da ukaže na nedopustivost da krivično delo u pogledu kojeg je krivično gonjenje apsolutno zastarelo, (pre)ostane kao segment produženog krivičnog dela, te tako neopravdano proizvede odgovarajući pravni efekat, a što se u ustavno-pravnom smislu svodi na praktično devalviranje krivičnopravnog efekta apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja, te povredu Ustavom garantovanog prava na pravnu sigurnost, ali i pravo na pravično suđenje.
II
Neophodnost da svako krivično delo u sastavu jednog produženog krivičnog dela bude kažnjivo, te bude mogući predmet krivičnog postupka
Da bi produženo krivično delo moglo da „opstane“ kao celina, svaki njegov segment mora sam po sebi da bude kažnjiv, kao i da je od momenta uvrštavanja u konstrukciju produženog krivičnog dela, pa do pravnosnažnosti odluke koja se odnosi na konkretno produženo krivično delo kao predmet krivičnog postupka, podoban da i izolovano (pojedinačno) bude predmet krivičnog postupka (causa criminalis), što nije slučaj kada je u pogledu nekog krivičnog dela/krivičnih dela, uvrštenog/uvrštenih u konstrukciju jednog produženog krivičnog dela, nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja. Tada praktično nije moguća ni kažnjivost, jer iako se i u tom slučaju formalno radi o delu koje je protivpravno, zakonom propisano kao krivično delo i koje je skrivljeno, ono uopšte ne može biti predmet krivičnog postupka u kojem bi se utvrđivalo postojanje/nepostojanje njegovih bitnih obeležja, pa samim tim iz takvog krivičnog dela, nikada ne može proisteći ni kazna. Ovo proizlazi iz prethodno objašnjene dvostruke pravne prirode zastarelosti krivičnog gonjenja, koja je kako materijalni krivičnopravni institut, tako i institut krivičnog procesnog prava.
Isto kao što se od više prekršaja ne može konstruisati jedno produženo krivično delo, ni od više krivičnih dela, koja sama po sebi, ne bi bila podobna da budu predmet krivičnog postupka, ne može biti konstruisano produženo krivično delo. Svako delo koje ulazi u sastav produženog krivičnog dela bi samo po sebi moralo da ispunjava sve uslove da i izolovano bude predmet krivičnog postupka, što naravno, nije moguće kada se radi o krivičnom delu u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja. Kada se takvo krivično delo uvrsti u konstrukciju produženog krivičnog dela, onda ono praktično „inficira“ celu tu konstrukciju i čini je pravno nevaljanom. Dakle, ne može krivično delo koje je samo po sebi „zastarelo“, odnosno u pogledu kojeg je već nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, da bude ili ostane u sastavu produženog krivičnog dela, a u pogledu čega postoji i niz odluka u sudskoj praksi, što se detaljnije objašnjava u daljem tekstu.
Inače, kao što će se takođe detaljnije objasniti u daljem tekstu, navođenje u odluci Ustavnog suda stava Velikog veća ESLjP, nema u stvari, nikakve veze sa spornim krivičnopravnim i ustavnopravnim pitanjem, jer je suštinski isto normativno rešenje i onako striktno već sadržano u našem Krivičnom zakoniku i to uopšte nije nimalo sporno. Ovde se radi o jednom drugom problemu, a to je da li u sastav produženog krivičnog dela može da ući krivično delo koje je samo po sebi već apsolutno zastarelo. Smatram da to nikako nije moguće, jer osnovni ratio legis zastarelosti i jeste da određeno činjenje ili kažnjivo propuštanje, samim protekom određenog vremena više ne bude kažnjivo. Ovde se jednostavno definitivno "spustila rampa" u pogledu tog krivičnog dela i ono stoga, mora biti eliminisano iz konstrukcije produženog krivičnog dela koje u stvari, samo po sebi predstavlja jednu vrstu "fikcije", što znači da ono nije klasična i „prava“ fikcija, ali nije ni sasvim realna kategorija, a inače, u krivičnopravnoj teoriji postoji i shvatanje da se kod produženog krivičnog dela zaista radi o „pravnoj fikciji“. Produženo krivično delo je slučaj prividnog realnog sticaja krivičnih dela, ali u toj konstrukciji, po logici stvari, mogu biti samo i isključivo ona krivična dela koja bi i već samo po sebi, dakle potpuno izolovano, mogla biti predmet krivičnog postupka, što nije slučaj, kada je neko krivično delo apsolutno zastarelo.
Slično kao što od davnina u pravu važi pravilo da što se grbo rodi vreme ne ispravi, ni ono što je vremenom grbo postalo, ne može vremenom biti ispravljeno, niti se može smatrati da je ono što je postalo „grbo“, naknadno „ispravljeno“, jer je pre „grbavljenja“ uvršteno u celinu, za koju se samu po sebi, dakle u „celosti“, smatra da nije „grba“. Ovo važi i kada se radi o produženom krivičnom delu u čijem je sastavu (pre)ostalo krivično delo u odnosu na koje samo po sebi, krivično gonjenje nije moguće, zbog nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja. Suprotno tumačenje bi sasvim očigledno potencijalno moglo da dovede i do teških zloupotreba, što će još biti detaljnije objašnjeno u daljem tekstu.
Dakle, kao što krivično delo u pogledu kojeg je već nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, nikako ne može biti svrstano u konstrukciju produženog krivičnog dela (zastarelost „u startu“), ni ono krivično delo koje je postalo deo konstrukcije produženog krivičnog dela, ali u pogledu kojeg je potom (naknadno nastupanje zastarelosti), a pre pravnosnažno okončanog krivičnog postupka, čiji je predmet takvo produženo krivično delo, nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, ne može više da bude deo konstrukcije produženog krivičnog dela.
U samoj odluci Ustavnog suda u odnosu na koju izdvajam mišljenje se ne spominju izvesne „paralele“ između produženog i složenog krivičnog dela, iz čega bi proizišao stav o nemogućnosti da krivično delo koje je jednom uvršteno u sastav produženog krivičnog dela, „zastareva“ posebno, ali je takav stav iznet tokom diskusije na sednici Ustavnog suda i on stoga zaslužuje određeni komentar. Radi se o pogrešnom stavu. Nije uopšte adekvatno poređenje produženog krivičnog dela i složenih krivičnih dela, kada se radi o (ne)mogućnosti da krivično delo u odnosu na koje je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, o(p)stane u konstrukciji jednog produženog krivičnog dela.
Kada se radi o složenom krivičnom delu (što je takođe jedan od slučajeva prividnog realnog sticaja krivičnih dela), ono nije formalno konstruisano tako što zakonodavac označava da izvršilac ispunjava bitna obeležja više krivičnih dela, tj. jednog i drugog krivičnog dela, te tako čineći pojedinačno dva krivična dela, on izvršava neko „treće složeno krivično delo“, već je sama inkriminacija konkretnog složenog krivičnog dela suštinski sastavljena od elemenata druga dva krivična dela, koja inače postoje kao posebna krivična dela. To je velika i ključna razlika u odnosu na pravnu konstrukciju produženog krivičnog dela, te se ne može (kao što se to čulo u raspravi na sednici Ustavnog suda), lakonski zaključivati da se kod složenog krivičnog dela „više dela spajaju od strane samog zakonodavca“, dok se kod produženog krivičnog dela radi o prepuštanju sudu od strane zakonodavca, mogućnosti da pod određenim uslovima više posebnih krivičnih dela uvrsti u konstrukciju jednog produženog krivičnog dela. To jednostavno nije tako, a takva „logika“ bi u krajnjem slučaju mogla dovesti i do još „radikalnijeg“ zaključka da zakonodavac može slobodno sudu da prepusti i samostalno kreiranje nekog krivičnog dela, koje inače ne postoji kao zakonom definisano, ali je samo određen njegov „naslov“, ili da zakonodavac samo formuliše neke od bitnih elemenata određenog krivičnog dela, a da potom, definisanje ostalih bitnih obeležja inkriminacije prepusti sudu za svaki konkretni slučaj i sl, što bi sve naravno, bilo ne samo apsurdno, već i protivustavno.
Na primer, razbojništvo sadrži bitne elemente krivičnih dela prinude i krađe, ali to složeno krivično delo nije definisano tako što se označava da razbojništvo postoji onda kada se izvrše kumulativno i prinuda i krađa zahvaljujući toj prinudi, odnosno na neki sličan način, koji bi podrazumevao postojanje dva posebna krivična dela, koja pod određenim uslovima prerastaju/spajaju u jedno (treće) krivično delo, već se samo u zakonskoj inkriminaciji razbojništva kombinuju bitni elementi prinude i krađe. Konačno u ovom primeru, sama prinuda bi teško i mogla da postoji samostalno, jer ona tada ne bi ni imala bilo kakve svrhe, pošto je ovde jedini cilj primene odgovarajuće sile ili pretnje, oduzimanje tuđe pokretne stvari u nameri da njenim prisvajanjem izvršilac sebi ili drugom licu pribavi protivpravnu imovinsku korist. S druge strane, takvo oduzimanje tuđe pokretne stvari (kao radnja izvršenja krađe), se u konkretnom slučaju ne bi ni moglo ostvariti, da nije upotrebljena prinuda.
Prinuda je dakle u ovom primeru, samo puko sredstvo za realizaciju krađe i ona ovde, suštinski i funkcionalno nema bilo kakav samostalan karakter, kao što takav karakter, sama po sebi, nema ni krađa, koja u ovakvom slučaju ne bi ni mogla biti realizovana da nije korišćena prinuda. Prinuda je u ovom primeru, samo u funkciji, realizacije krađe, a krađa opet, ne bi u takvom slučaju po pravilu, ni bila moguća, jer joj nije prethodila prinuda. Dakle, prinuda i krađa nisu kada se radi o ovom primeru, neka posebna/pojedinačna krivična dela, „zakonski spojena/pripojena jedno drugom u jedno razbojništvo kao složeno krivično delo“, već je razbojništvo kao složeno krivično delo, sačinjeno korišćenjem od strane zakonodavca odgovarajućih bitnih elemenata krivičnih dela prinude i krađe.
Dakle, baš primer sa razbojništvom koji je navođen na raspravi na sednici Ustavnog suda nije uopšte adekvatan za zaključivanje o toj „vrsti sličnosti“ između produženog i složenog krivičnog dela. Naime, razbojništvo jeste složeno krivično delo, ali ono kao takvo, nije nekakav formalni spoj posebnih krivičnih dela prinude i krađe, već je formulisano odgovarajućim kombinovanjem bitnih elemenata ta dva krivična dela. To predstavlja veliku i ključnu razliku u odnosu na produženo krivično delo i zato uopšte nisu adekvatne paralele između produženog i složenog krivičnog dela, iz kojih bi zatim, proizišao pogrešan zaključak da se kada je reč o složenom krivičnom delu nikada ne postavlja pitanje zastarelosti krivičnih dela od kojih je sačinjeno složeno krivično delo, pa tako ne treba postupati ni kada se radi o produženom krivičnom delu. Takva su tumačenja očigledno pogrešna jer kao što je već objašnjeno, složeno krivično delo ne nastaje na onaj način koji je karakterističan za konstruisanje produženog krivičnog dela, gde se prema odgovarajućim kriterijumima više inače posebnih krivičnih dela uvrštava u konstrukciju jednog produženog krivičnog dela, ali tako da ta dela kao takva i u toj konstrukciji čiji su deo postala, uvek imaju svoju fizionomiju, te bi takođe, uvek mogla i da se izdvoje iz te konstrukcije isto kao što je moguće da se i naknadno, neka krivična dela unesu u konstrukciju prethodno već „konstruisanog“ produženog krivičnog dela. Ovo je moguće ukoliko bi se optužni akt (optužnica/optužni predlog), proširio i uvrštavanjem tih krivičnih dela, odnosno tog krivičnog dela, u već „nastalo“ produženo krivično delo, što je praktično moguće samo u prvostepenom krivičnom postupku, odnosno do pravnosnažnosti odluke suda o već „konstruisanom“ krivičnom delu, jer „krivično delo koje nije obuhvaćeno produženim krivičnim delom u pravnosnažnoj sudskoj presudi, predstavlja posebno krivično delo, odnosno ulazi u sastav posebnog produženog krivičnog dela.» (član 61 stav 6. KZ).
III
Nemogućnost i ustavno-pravna neprihvatljivost da u konstrukciji produženog krivičnog dela bude sadržano i „o(p)stane“ i krivično delo u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja
Institut produženog krivičnog dela kao varijanta prividnog realnog sticaja krivičnih dela, nije u našem krivičnopravnom sistemu nimalo nov, mada je tek od 2005. godine on i zakonska kategorija. Definisanje produženog krivičnog dela je jedno vreme figuriralo kao deo projekta Krivičnog zakonika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1922. godine, ali te norme ipak nisu bile sadržane u Krivičnom zakoniku Kraljevine Jugoslavije iz januara 1929. godine, niti su unesene u taj KZ novelama iz 1931. godine. Ovaj institut nije uveden ni u Krivični zakonik FNRJ iz 1951. godine, niti u Krivični zakon SFRJ iz 1976. godine, ali se još od 1959. godine, spominje u određenim odredbama Zakona o krivičnom postupku (u vezi uslova za ponavljanje pravnosnažno okončanog krivičnog postupka), te konstantno postoji u sudskoj praksi.
Institut produženog krivično dela je dakle, postojao decenijama u sudskoj praksi, a određeni kriterijumi su radi ujednačavanja sudske prakse usvojeni na savetovanju u tadašnjem Vrhovnom sudu Jugoslavije u decembru 1965. godine. Dakle produženo krivično delo je u našoj sudskoj praksi postojalo daleko pre nego što je taj institut i „formalizovan“, tako što je u Krivičnom zakoniku iz 2005. godine (čija je primena počela 2006. godine), propisano pod kojim zakonskim uslovima (čija je ispunjenost questio facti, koji u svakom konkretnom slučaju cene nadležni sudovi), više posebnih krivičnih dela, što znači krivičnih dela koja imaju svoju jasnu krivičnopravnu „fizionomiju“ i svakako postoje i kao posebna/pojedinačna krivična dela, može da se smatra jednim produženim krivičnim delom.
U ranijoj krivičnopravnoj teoriji, koja je decenijama bila vladajuća u nekadašnjoj Jugoslaviji, bilo je sasvim nesporno da pojedinačno krivično delo koje je ušlo u sastav produženog krivičnog dela, a u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, apsolutno ne može nakon toga, više biti sadržano u konstrukciji produženog krivičnog dela.
Stav po kojem krivično delo u odnosu na koje je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, ne može više biti deo konstrukcije produženog krivičnog dela, se sasvim jednostavno može uočiti i najjednostavnijim čitanjem (bez potrebe za bilo kakvim posebnim „složenim“ tumačenjem napisanog), relevantnog sadržaja daleko najzastupljenijeg komentara krivičnopravnih propisa tog vremena, a to je Komentar Krivičnog zakona SFRJ, grupe autora, koji su bili tada najeminentniji pravnici krivičari (redakcija Nikola Srzentić, ostali autori: Franjo Bačić, Ljubo Bavcon, Miroslav Đorđević, Božidar Kraus, Ljubiša Lazarević. Miomir Lutovac i Aleksandar Stajić, „Savremena administracija“, Beograd, 1986., str. 222.).
U tom poznatom Komentaru, koji je kod nas decenijama bio ubedljivo najpouzdaniji „oslonac“ za krivičnopravnu praksu, a koji je i danas veoma upotrebljiv kako za krivičnopravnu teoriju, tako i za praksu krivičnog prava, označava se i momenat od kada počinje da teče rok zastarelosti produženog krivičnog dela, koji se i ranije (decenijama, dok je taj institut primenjivan u praksi, a nije bio sadržan u krivičnom zakonu), u teoriji i praksi nesporno određivao isto kao i sada (kada je i zakonski regulisan), što znači da je on počinjao da teče od „poslednjeg dela iz sastava produženog krivičnog dela“, što znači od dana izvršenja tog poslednjeg dela sadržanog u konstrukciji produženog krivičnog dela. Dakle, ništa novo u tom pogledu nije uređeno sadašnjim zakonskim rešenjem, niti se bilo šta novo saznaje primerom iz prakse ESLjP (koji će biti posebno komentarisan u daljem tekstu ovog izdvojenog mišljenja), koji Ustavni sud u svojoj odluci sasvim nepotrebno navodi, te tako dokazuje ono što ni inače nije sporno.
Ovde je međutim, od posebne važnosti jedno drugo veoma važno pitanje, a to je da se u tom Komentaru grupe najeminentnijih autora jugoslovenskog krivičnog prava, striktno navodi: „Međutim, apsolutna zastarelost računa se za svako od pojedinačnih dela od dana njegovog izvršenja“. Ovaj na logici zasnovan stav nikada decenijama nije bio sporan u našoj krivičnopravnoj praksi, već je naprotiv, dosledno primenjivan. Nema nikakvog razloga da taj stav koji je zasnovan na čvrstoj krivičnopravnoj logici ni sada ne bude sasvim primenjiv, a naročito zato što je suprotno tumačenje ustavno-pravno neprihvatljivo, te se svodi ne samo na devalviranje pravnog značaja instituta zastarelosti krivičnog gonjenja, već i na stvaranje pravne nesigurnosti.
Moglo bi se čak konstatovati i da je ne samo nelogično, već da je i pomalo cinično da se u vreme kada je produženo krivično delo postalo zakonski institut, izrazito na štetu okrivljenog menja stav koji je inače decenijama, a u vreme kada je produženo krivično delo bio institut sudske prakse, daleko više nego zakonski institut (mada je i tada taj pojam bio sadržan u jednoj normi tadašnjeg Zakona o krivičnom postupku), bio nesporan u našoj krivičnopravnoj teoriji i praksi, a pri tom je inače, kod nas decenijama kao i u praksi, jedan od osnovnih „prigovora“ institutu produženog krivičnog dela, bio da suviše pogoduje učiniocu krivičnog dela, jer „više posebnih krivičnih dela“, koja bi inače postojala u realnom sticaju, na izvestan i donekle „fluidan“ način, „pretvara“ u „samo jedno“ produženo krivično delo.
U našoj krivičnopravnoj teoriji nakon stupanja na snagu sada važećeg Krivičnog zakonika iz 2005. godine, u relevantnim komentarima tog Zakonika (a praktično postoji samo jedan veliki komentar KZ-a, koji je doživeo već osam izdanja), ne postoji nažalost, uopšte striktno zauzet stav u odnosu na problem o(p)stanka krivičnog dela u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja u konstrukciji produženog krivičnog dela. Nije izvesno da li se takav stav ne izražava zato što se smatra nesporno adekvatnim i prihvatljivim prethodno objašnjen decenijama ranije sasvim nesporan stav naše krivičnopravne teorije po kojem krivično delo u odnosu na koje je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, ne može više biti deo konstrukcije produženog krivičnog dela, ili zato što se to pitanje uopšte ne smatra dovoljno značajnim, ili se izbegava upuštanje u njegovo razmatranje. Stoga će možda, odluka Ustavnog suda u predmetu UŽ-6463/2016 i na nju izdvojena mišljenja biti povod i da se naša krivičnopravna teorija više pozabavi ovim problemom.
Naravno, šteta je što sada vladajuća krivičnopravna teorija nije striktno zauzela stav u odnosu na ovo pitanje, ali to samo po sebi, ne može ni na koji način da devalvira ustaljene stavove koji su u teoriji krivičnog prava u odnosu na pitanje nemogućnosti da krivično delo u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, bude sadržano u „konstruisanom“ produženom krivičnom delu, praktično decenijama bili nesporni.
Dakle, kada je reč o produženom krivičnom delu, koje predstavlja određenu, u nekim situacijama donekle i prilično „fluidnu“ krivičnopravnu konstrukciju, za koju bi se moglo reći da je jedna vrsta „fikcije“ (stav da se radi o fikciji inače postoji u krivičnopravnoj teoriji, mada nije reč o klasičnoj/tipičnoj pravnoj fikciji), a koje se ispoljava kao poseban slučaj prividnog realnog sticaja krivičnih dela, logično je da se rok zastarelosti računa od preduzimanja radnje poslednjeg, dakle „najnovijeg“ krivičnog dela koje je segment ukupnog („jednog“) produženog krivičnog dela, ali to svakako ne znači da u odnosu na sva pojedina krivična dela koja su ušla u sastav produženog krivičnog dela, ne teku rokovi zastarelosti koji se odnose na njih konkretno. To znači da će ona krivična dela u pogledu kojih je nastupila zastarelost krivičnog gonjenja, bilo apsolutna, bilo relativna (mada bi se u praksi u ovoj situaciji, po logici stvari, daleko češće radilo o apsolutnoj zastarelosti), „ispasti“ iz sastava produženog krivičnog dela. Ako to samo po sebi nije dovelo do prestanka mogućnosti za postojanje produženog krivičnog dela, onda produženo krivično delo o(p)staje, tj. ono i dalje egzistira, ali tada „skraćeno“, odnosno „umanjeno“ za ono krivično delo u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja.
Krivično delo u pogledu kojeg je krivično gonjenje zastarelo, svakako ne može biti predmet krivičnog postupka, odnosno u pogledu takvog krivičnog dela ni inače nije moguće krivično gonjenje, pa se to odnosi kako samo na to „izolovano“ krivično delo, tako i na slučaj kada je ono u sastavu produženog krivičnog dela.
Nedopustivo je da se uvrštavanjem krivičnog dela u pogledu kojeg je već nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja ili „ostavljanjem“ takvog krivičnog dela u konstrukciji produženog krivičnog dela, na izvestan način „konvalidira“ činjenica da se radi o „zastarelom“ krivičnom delu, odnosno da je u pitanju krivično delo u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja. Kada bi se takav stav prihvatio u „neograničenom obliku“, bile bi moguće ne samo izrazite nelogičnosti, već nekada i teške zloupotrebe. Na primer, moglo bi se neko krivično delo koje „samo što nije zastarelo“, svega „par dana“ pre nastupanja njegove apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja, uvrštavanjem u sastav produženog krivičnog dela, praktično „podmladiti“, tako što bi se omogućilo da na taj način, „kamuflirano“ u konstrukciji produženog krivičnog dela, ono ipak bude predmet krivičnog postupka. To bi naravno, bilo apsolutno nedopustivo, ali se već i iz takvog primera vidi koliko je potencijalno opasan i stav o „ograničenoj mogućnosti“ da i „zastarelo krivično delo“ ostane u sastavu produženog krivičnog dela, jer do zastarelosti krivičnog gonjenja nije došlo u prvostepenom postupku, već u kasnijim procesnim stadijumima.
Naime, relativizacija nemogućnosti da krivično delo u odnosu na koje je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, ostane u konstrukciji produženog krivičnog dela, samo zato što je do apsolutne zastarelosti došlo nakon prvostepene osuđujuće presude, nema nikakvog utemeljenja, ne samo u zakonskim normama, već ni u krivičnopravnoj logici koja podrazumeva da nastupela apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, označava i definitivan prestanak mogućnosti za krivično gonjenje u pogledu krivičnog dela obuhvaćenog takvom zastarelošću. Ovo bi moralo da važi nezavisno od faze krivičnog postupka u kojoj je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, a u daljem tekstu ovog izdvojenog mišljenja će se posebno skrenuti pažnja i da je izrazita nelogičnost stava po kojem nije relevantno nastupanje apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja do čega je došlo nakon završenog prvostepenog postupka, u velikoj kontradikciji i sa mogućnošću da se u žalbenom postupku ukine prvostepena presuda, što tada podrazumeva da se predmet praktično vraća u prvostepeni procesni stadijum.
Dakle, ne može konstruisanje produženog krivičnog dela da bude svojevrsna „kamuflaža“ za opstanak kao jednog od njegovih „segmenata“ i onog krivičnog dela u odnosu na koje je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, što važi bez obzira u kojem je procesnom stadijumu nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja. Takva nemogućnost nije samo krivičnopravno nedopuštena, već je ona i ustavno-pravno neprihvatljiva.
IV
Irelevantnost procesnog stadijuma u kojem je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja do pravnosnažnosti presude
Apsolutna zastarelost računa se za svako od pojedinačnih dela u konstrukciji produženog krivičnog dela - od dana njegovog izvršenja, što znači da bi u odnosu na krivična dela koja su bila u konstrukciji produženog krivičnog dela, onda kada je postupak već u fazi glavnog pretresa ili se radi o žalbenom postupku, morala da se donese odbijajuća presuda zbog apsolutne zastarelosti krivično gonjenja, dok bi se iz toga razloga u prethodnim procesnim stadijumima krivični postupak morao obustaviti. Krivična dela u pogledu kojih je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, moraju da „ispadnu“ iz konstrukcije produženog krivičnog dela.
Ne može se smatrati da nije od značaja što je i „neko delo u konstrukciji produženog krivičnog dela apsolutno zastarelo“, zato što je do toga došlo nakon što je već doneta prvostepena presuda. Ovo je pogrešno, jer nema nikakvog razloga da se pravi razlika u odnosu na fazu postupka u kojoj je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, već je jedino od značaja da je do apsolutne zastarelosti došlo pre nego što je presuda postala pravnosnažna.
Konačno, na izrazitu nelogičnost i kako krivičnopravnu (materijalnu i procesnu) neprihvatljivost stava po kojem nije od značaja što je apsolutna zastarelost pojedinačnog krivičnog dela iz konstrukcije produženog krivičnog dela, nastupila nakon donošenja prvostepene odluke, ukazuje i skretanje pažnje na mogućnost da se u žalbenom postupku ukine prvostepena presuda i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
Zar bi i tada mogla da se donese presuda koja bi obuhvatila i krivično delo u sastavu produženog krivičnog dela, a u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja ?
Naravno, da bi to bilo nemoguće, odnosno kako krivičnopravno, tako i ustavno-pravno neprihvatljivo, ali već i sam takav primer ukazuje na očiglednu nelogičnost stava po kojem krivično delo u odnosu na koje je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, ipak može da ostane u konstrukciji produženog krivičnog dela, ukoliko je apsolutna zastarelost nastupila nakon što je već donesena prvostepena presuda.
Stoga krivično delo u pogledu kojeg je pre nego što je presuda postala pravnosnažna (što ovde znači, tokom žalbenog postupka), nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, isto kao i kada do toga dođe u bilo kojoj ranijoj fazi krivičnog postupka, svakako i bez izuzetka ne može da ostane u konstrukciji produženog krivičnog dela.
V
Primeri iz sudske prakse koji se odnose na nemogućnost da u konstrukciji produženog krivičnog dela bude sadržano i „o(p)stane“ krivično delo u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja
Kao što je prethodno već objašnjeno bilo koje „pojedinačno“ krivično delo u pogledu kojeg je krivično gonjenje zastarelo, ne može biti predmet krivičnog postupka. Kako u pogledu takvog krivičnog dela ni inače nije moguće krivično gonjenje, takva nemogućnost se odnosi kako samo na to „izolovano“ krivično delo, tako i na slučaj kada je ono u sastavu produženog krivičnog dela, što znači da ono od momenta kada je „apsolutno zastarelo“, više ne može biti sadržano u konstrukciji produženog krivičnog dela.
Na ovaj način rezonuje i sudska praksa, pa se tako u jednoj odluci zaključuje da se „apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja kod produženog krivičnog dela ima uzimati za svako krivično delo ponaosob, a ne prema vremenski poslednjem izvršenom krivičnom delu“ (Rešenje Opštinskog suda u Nišu K.467/02 i presuda Okružnog suda u Nišu Kž.br. 209/04, Bilten sudske prakse Okružnog suda u Nišu broj 22/2006, „Intermex“, Beograd, 2013 (sudska praksa na Internet-u).
Sudska praksa se nekada koleba u vezi prirode određenih krivičnih dela, te ih ponekad svrstava u trajna krivična dela, a u stvari, se tu suštinski uglavnom radi o produženim krivičnim delima, što može biti relevantno i sa stanovišta računanja roka zastarelosti, odnosno određivanja dana od kojeg započinje da teče taj rok. Takav je slučaj sa krivičnim delom nedavanja izdržavanja, pa je tako u izreci jedne prvostepene presude navedeno: „da okrivljena od 03.09.2007. godine pa do 31.12.2009. godine, sposobna da shvati značaj svog dela i da upravlja svojim postupcima, nije davala izdržavanje za lice koje je po zakonu dužna da izdržava“, te je oglašena krivom za krivično delo nedavanja izdržavanja iz člana 195. KZ-a. U rešenju donetom u žalbenom postupku zaključuje se da je prvostepeni sud pogrešio, jer „kako krivično delo nedavanja izdržavanja iz člana 195. KZ nije trajno krivično delo, već je delo svršeno samim propuštanjem da se izdržavanje da onako kako je to određeno pravnosnažnom sudskom odlukom, kojom je ustanovljeno, te se svakom eventualno ponovljenom radnjom izvršenja prema istom licu, stiču obeležja novog krivičnog dela za koje teku pojedinačni rokovi zastarelosti.“(Rešenje Apelacionog suda u Novom Sadu Kž.1 130/13 od 22. januara 2013. godine – Bilten Apelacionog suda u Novom Sadu, broj 5/2013, „Intermex“, Beograd, 2013 (sudska praksa na Internet-u). U ovom slučaju se po svemu sudeći, radi o produženom krivičnom delu nedavanja izdržavanja, koje inače, ne mora uvek biti produženo krivično delo (iako u praksi često, odnosno najčešće jeste, iako to redovni sudovi ponekad „ne primećuju“), već je dovoljno da se jednom propusti davanje izdržavanja, pa da postoji jedno svršeno krivično delo nedavanja izdržavanja. Interesantno je da isti sud (Apelacioni sud u Novom Sadu), koji je doneo presudu protiv koje je podnesena ustavna žalba u predmetu UŽ-6463/2016, a iz koje je proizišla odluka Ustavnog suda u odnosu na koju izdvajam mišljenje, u ovom slučaju drugačije tumači rokove računanja zastarelosti krivičnog gonjenja u pogledu krivičnih dela, odnosno radnji krivičnih dela, koja čine jednu celinu, a koja bi mogla biti smatrana i jednim produženim krivičnim delom, te je već i sama ta činjenica jak argument u pogledu ocene da se, kada je reč o rezonovanju redovnog suda u odnosu na (ne)mogućnost nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja u pogledu krivičnog dela koje je sadržano u konstrukciji produženog krivičnog dela, u osnovi radi o arbitrarnoj primeni prava.
I znatno starija sudska praksa, u vreme kada produženo krivično delo uopšte i nije bilo formalno definisano u tada važećem krivičnom zakonodavstvu, je smatrala da svako pojedino delo u konstrukciji produženog krivičnog dela, „zastareva“ za sebe, pa se tako zaključuje da „apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, odvojeno teče za svaku radnju koja ulazi u sastav produženog krivičnog dela“ Presuda Vrhovnog suda Vojvodine Kž.br. 8/91 od 22.101982, „Intermex“, Beograd, 2013 (sudska praksa na Internet-u).
Konačno na isti način je rezonovao i Vrhovni sud Srbije, kada je zaključio da „se vreme apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja računa zasebno i odvojeno za svaku radnju koja ulazi u okvir produženog krivičnog dela“. (Presuda Vrhovnog suda Srbije Kž. 1235/88 od 3.3.1989. godine i presuda Okružnog suda u Beogradu K. 191/83 od 28.6.1988., „Intermex“, Beograd, 2013. (sudska praksa na Internet-u).
Takođe, Apelacioni sud u Beogradu, potvrđujući svojom odlukom rešenje Prvog osnovnog suda u Beogradu (K.br. 8893/10 od 15.12.2010. godine), zaključuje (u vreme kada je produženog krivično delo već postalo i formalno institut definisan u Krivičnom zakoniku), da se «zastarelost krivičnog gonjenja računa od vremena izvršenja svakog pojedinačnog krivičnog dela koje ulazi u sastav produženog krivičnog dela.» (KŽZ 288/11 od 24. aprila 2011. godine).
VI
Rezonovanje redovnog suda u konkretnom slučaju i značaj sudske prakse redovnih sudova uopšte - kada se radi o (ne)mogućnosti da u sastavu produženog krivičnog dela bude i krivično delo u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja
Ovde je od posebnog značaja, što u stvari, kada se radi o konkretnom predmetu UŽ-6463/2016, i redovni sud tj. Apelacioni sud u Novom Sadu (Kž1. 439/16 od 23. juna 2016. godine), praktično donekle prihvata pravilo da u pogledu svakog pojedinačnog dela u konstrukciji produženog krivičnog dela teče rok apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja, ali je apelacioni sud implicitno pogrešno zaključio da nije od značaja ukoliko je do apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja došlo nakon donošenja prvostepene presude, a pre njene pravnosnažnosti. Ovde je posebno upadljivo da je Apelacioni sud suštinski arbitrarno iz konstrukcije produženog krivičnog dela eliminisao krivična dela u pogledu kojih je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja (tačka 3. izreke presude prvostepenog suda), smatrajući da ta dela nisu vremenski povezana sa krivičnim delima koja su ostala u konstrukciji produženog krivičnog dela. Ovo je pogrešno, jer ovde nije suština u „vremenskoj nepovezanosti“, beć naprotiv, bez obzira što se ne radi o „istoj kalendarskoj godini“ (a to svakako i nije zakonski uslov za ocenu (ne)postojanja relevantne vremenske povezanosti), postoji očigledna vremenska povezanost, ali je za ta krivična dela nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, pa ona zbog toga, a ne zbog njihove vremenske „nepovezanosti“, ne mogu da budu sadržana u konstrukciji produženog krivičnog dela.
Naime, sve do nastupanja pravnosnažnosti presude koja se odnosi na konkretno krivično delo, može doći do nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog dela na koje se presuda odnosi. Nijednom normom nije predviđeno da rok zastarelosti prestaje da teče momentom donošenja prvostepene presude, što bi i inače, bilo besmisleno, jer bi se tako potpuno devalvirao pravni značaj pravnosnažnosti. Ovo se odnosi i na dela koja su uneta u konstrukciju produženog krivičnog dela. Naime, prema okrivljenom je odbijena optužba za radnje koje je preduzimao u periodu od 4. maja 2005. do 10. januara 2006. godine, usled nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja za krivično delo zloupotreba položaja odgovornog lica u sticaju sa krivičnim delom falsifikovanje službene isprave, a okrivljeni je osuđen za izvršenje dela (30. april 2006. godine), u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja pre donošenja drugostepene presude (23. jun 2016. godine). Podnosilac ustavne žalbe opravdano ukazuje da to delo zbog nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja, nije moglo ući u sastav konstrukcije produženog krivičnog dela.
Stoga, već samo takvo pogrešno rezonovanje Apelacionog suda ukazuje na arbitrernost, koja je ustavno-pravno relevantna, jer nema nikakvog pravnog značaja da li je do nastupanja apsolutne zastarelosti došlo pre ili posle donošenja prvostepene presude, već je samo važno da li je do toga došlo pre nastupanja pravnosnažnosti presude.
Kako je u ovom slučaju pre pravnosnažnosti osuđujuće presude čiji je predmet produženo krivično delo, došlo do nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja jednog krivičnog dela iz konstrukcije konkretnog produženog krivičnog dela, te je do toga došlo tokom žalbenog postupka, to «zastarelo» krivično delo nije smelo da ostane u konstrukciji produženog krivičnog dela. Iz ovoga proizlazi da je žalbeni sud pogrešio kada nije na ispravan način ocenio krivičnopravni značaj nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja jednog dela iz konstrukcije produženog krivičnog dela, a do čega je došlo nakon što je već donesena prvostepena presuda, a pre odlučivanja drugostepeno suda.
Smatram da nema mnogo smisla da se Ustavni sud poziva na sudsku praksu redovnih sudova u konkretnom slučaju, a koja je suprotna prethodno navedenim primerima iz naše sudske prakse (čega nema u odluci Ustavnog suda, ali je spominjano na sednici Ustavnog suda iz koje je proistekla njegova odluka u predmetu UŽ-6463/2016, uz najavljivanje jednog saglasnog izdvojenog mišljenja), a već je u ovom izdvojenom mišljenju ukazano i na decenijsku ustaljenu praksu, po kojoj u konstrukciji produženog krivičnog dela ne mogu da budu i dela u pogledu kojih je već nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja.
Primeri iz prakse na koje je ukazivano na sednici Ustavnog suda, koji su potencijalno utemeljeni na suprotnom stavu da ipak, pod određenim uslovima (gde se verovatno misli na fazu postupka u kojoj je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, što je prethodno već objašnjeno kao veoma nelogično i očigledno ustavnopravno neprihvatljivo), nije nemoguće uvrštavanje u konstrukciju produženog krivičnog dela i krivičnog dela u pogledu kojeg pojedinačno je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja su, kada je reč o postupku pred Ustavnim sudom, potpuno neadekvatni. To su u stvari, primeri pogrešne sudske prakse. Ta praksa je pogrešna naročito ako se temelji na kriterijumu faze krivičnog postupka u kojoj je došlo do nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja, a prethodno je već objašnjeno da nema nikakvog zakonskog osnova za uvođenje takvog kriterijuma, dok je njegova nelogičnost posebno ilustrovana i navođenjem primera da odluka drugostepenog suda ne mora biti samo presuda kojom se u tom delu potvrđuje ili preinačuje prvostepena presuda (kada ona na taj način postaje pravnosnažna), već drugostepeni sud može svojim rešenjem i ukinuti presudu prvostepenog suda, kada se o predmetu krivičnog postupka odlučuje ponovo. Tada bi bila sasvim očigledna nelogičnost i krivičnopravna neutemeljenost stava da u konstrukciji produženog krivičnog dela svakako ostaje i pojedinačno krivično delo u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, ako je do toga došlo nakon što je već donesena prvostepena presuda. Dakle, eventualni takvi primeri iz dela sudske prakse su ne samo pogrešni, već se na taj način, uzimanjem u obzir, eventualno i takvih primera, sam Ustavni sud ponaša kao instancioni sud, te se neopravdano upušta u razmatranje da li sudska praksa većinski prihvata jedan ili drugi stav, te da li je veći značaj „stare“ ili „novije“ sudske prakse (posebno u kontekstu toga da je tek u KZ-u iz 2006. definisano produženo krivično delo, iako je ono decenijama nesporno postojalo u sudskoj praksi) i sl., što po mom mišljenju uopšte nije adekvatno u ovom slučaju, ali ni inače.
Sudska praksa u konkretnoj krivičnopravnoj materiji je pre svega, od bitnog značaja za redovne sudove, a ona je samo u jednom relativno limitiranom smislu relevantna za Ustavni sud kada rešava o konkretnim krivičnopravnim pitanjima, koja se tiču i zaštite Ustavom garantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naravno, sudska praksa bi i u ovom slučaju morala biti striktno utemeljena samo na ustavno-pravno nesporno prihvatljivim kriterijumima, a nije ustavno-pravno prihvatljivo da u konstrukciji produženog krivičnog dela bude sadržano i krivično delo u pogledu kojeg je krivično gonjenje, pre pravnosnažnosti sudske odluke koja se odnosi na to krivično delo u sastavu produženog krivičnog dela, apsolutno zastarelo.
Naime, prilikom analize sudske prakse u konkretnom slučaju na šta su ukazivale pojedine sudije na sednici Ustavnog suda, a koja prema njihovom stavu opravdava mogućnost da i „zastarelo krivičnog delo opstane“ u konstrukciji produženog krivičnog dela (naročito onda kada je do apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja došlo nakon završenog prvostepenog postupka - Sic), primenjen je u stvari jedan pogrešan metod. Naime, tako se s jedne strane, uopšte ne uviđa da je već i samo postojanje različitih stavova sudske prakse po sebi (a istaknuti su u prethodnom tekstu primeri potpuno suprotnog rezonovanja redovnih sudova, te je naveden decenijama nesporan i veoma ubedljivo obrazložen stav krivičnopravne teorije), dovoljno za zaključak o arbitrernosti sudske odluke koja se u konkretnom slučaju pobija ustavnom žalbom, dok se tako s druge strane, pri tom,uopšte ni ne primećuje da je deo takve sudske prakse (onda kada se omogućava da „zastarelo krivično delo“ ostane u konstrukciji produženog krivičnog dela), očigledno protivan Ustavom garantovanom načelu pravne sigurnosti.
Naime, takav pristup, koji bi se u stvari, mogao smatrati i svojevrsnim „kaučuk“ tumačenjem, pogodnim za ustanovljavanje elastične odgovornosti, što je po definiciji očigledno ustavno-pravno neprihvatljivo, omogućava da se odgovornost za krivično delo, protivno opštim pravilima o zastarelosti krivičnog gonjenja veštački protegne i na krivična dela koja su sama po sebi „apsolutno zastarela“, odnosno u pogledu kojih je krivično gonjenje apsolutno zastarelo.
Analiza sudske prakse od strane redovnih sudova bi imala smisla, odnosno ona kada je reč o Ustavnom sudu samo tada ima puni smisao, ukoliko bi se na temelju rezultata takve analize, argumentovano ukazivalo na očigledno pogrešne stavove sudske prakse, ili na njenu neujednačenost u ozbiljnijem stepenu, što u konkretnom slučaju Ustavni sud uopšte ne čini.
VII
Irelevantan primer prakse Evropskog suda za ljudska prava sadržan u odluci Ustavnog suda Srbije
Ustavni sud je u svojoj odluci u odnosu na koju izdvajam mišljenje, između ostalog ukazao i na stav Velikog veća Evropskog suda za ljudska prava da se kod produženog krivičnog dela primenjuje zakon koji je važio u vreme kada je učinjena poslednja radnja koja je obuhvaćena produženim krivičnim delom (Rohlena protiv Republike Češke, 59552/08, odluka od 27. januara 2015. godine, stav 63.), uz korišćenje navoda iz te odluke ESLjP-a, koja se odnosi na slučaj osude podnosioca predstavke za krivično delo zlostavljanja lica s kojim živi pod istim krovom (the offence of abusing a person living under the same roof / l’infraction de maltraitance sur personne habitant sous le même toit) i primenjen je krivični zakon koji je važio u vreme izvršenja poslednjeg napada (the last assault) ili poslednjeg ispoljavanja (sa dernière manifestation) zlostavljanja.
Na temelju prethodno citirane odluke ESLjP Ustavni sud u svojoj odluci u odnosu na koju izdvajam mišljenje zaključuje da „produženo krivično delo jeste jedno krivično delo, a ne sticaj krivičnih dela, tako da se rok zastarelosti krivičnog gonjenja računa od preduzimanja radnje poslednjeg dela koje ulazi u sastav produženog krivičnog dela“. Ovaj zaključak, kako Evropskog suda za ljudska prava, tako i Ustavnog suda Srbije je potpuno tačan, ali on u stvari, uopšte nije relevantan za sporno pitanje u predmetu UŽ-6463/2016, koje se odnosi na jedan drugi problem, a to je na mogućnost/nemogućnost da u konstrukciji produženog krivičnog dela bude sadržano i krivično delo u pogledu kojeg je već nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja.
Navođenje u odluci Ustavnog suda prethodno navedenog stava Velikog veća ESLjP, praktično nema nikakve veze sa spornim pitanjem u predmetu UŽ-6463/2016, jer je suštinski isto(vetno) normativno rešenje i onako striktno već proizlazi iz normi Krivičnog zakonika Srbije i apsolutno je nesporno u sudskoj praksi. Prema članu 16. stav 1. KZ Srbije, krivično delo je izvršeno u vreme kad je izvršilac radio ili bio dužan da radi, bez obzira kad je posledica dela nastupila, a nikada u Srbiji, kao ni ranije u Jugoslaviji, nije bilo nimalo sporno da se „kod produženog krivičnog dela, rok zastarelosti krivičnog dela računa od preduzimanja radnje poslednjeg dela koje ulazi u sastav produženog krivičnog dela“. (Z.Stojanović, Komentar Krivičnog zakonika, „Službeni glasnik“, Beograd, 2018, str. 384). Takođe se u prethodno već spominjanom veoma poznatom Komentaru Krivičnog zakona SFRJ (Grupa autora, red. N.Srzentić, „Savremena administracija“, Beograd, 1986, na str. 162, navodi: „Početak roka zastarelosti krivičnog gonjenja, kao i uzrast učinioca koji je od značaja za njegovu odgovornost i primenu krivične sankcije za produženo krivično delo utvrđuje se, isto kao i za kolektivno krivično delo, prema vremenu kada je preduzeta poslednja radnja produženog krivičnog dela.“
Inače, u ovom prethodno navedenom veoma poznatom Komentaru (str. 163), se i ovde, tj. povezano sa definisanjem vremena izvršenja produženja krivičnog dela, još jednom striktno određuje (ono što je u ovom izdvojenom mišljenju već prethodno navedeno kroz ilustraciju drugog citatata iz dela teksta ovog Komentara o zastarelosti krivičnog gonjenja), kakav je značaj nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja u pogledu pojedinačnih krivičnih dela u sastavu produženog krivičnog dela: „Premda se početak toka zastarelosti krivičnog gonjenja i uzrast učinioca utvrđuje i za kolektivno i za produženo krivično delo po vremenu kada je preduzeta poslednja radnja, ipak se sudskom odlukom ne bi mogla obuhvatiti ona dela iz sastava kolektivnog, odnosno produženog krivičnog dela za koja je nastupila apsolutna zastarelost, a isto tako ne bi se sudskom odlukom mogla obuhvatiti ni ona dela iz njihovog sastava koju je učinilac izvršio u vreme kada nije imao navršenih četrnaeset godina.“
Dakle, uopšte se ovde ni ne radi o nečemu što je sporno u našem krivičnopravnom sistemu (čak ni u sasvim minimalnoj meri), a pri tom je taj stav sasvim irelevantan u konkretnom slučaju, odnosno u predmetu o kojem je rešavao Ustavni sud (UŽ-6463/2016), koji se uopšte ni ne odnosi na određivanje trenutka od kada počinje da teče rok zastarelosti (zastarevanja) produženog krivičnog dela, kao „konstruisane celine“, već se tiče sasvim drugog problema, a to je (ne)mogućnost da u konstrukciji produženog krivičnog dela bude sadržano i krivično delo u pogledu kojeg je samo po sebi, krivično gonjenje već apsolutno zastarelo.
VIII
Dejstvo načela zakonitosti i kada se radi o već „zastarelom krivičnom delu“ koje neopravdano „opstaje“ u konstrukciji produženog krivičnog dela – povezano sa pravom na pravično suđenje
Smatram da zahtev elementarne pravne sigurnosti, koji proizlazi iz pravne prirode i ratio legis-a instituta zastarelosti krivičnog dela, svakako podrazumeva i očiglednu nemogućnost/nelogičnost, pa i izrazitu nepravičnost uvrštavanja u konstrukciju produženog krivičnog dela, krivičnog dela/krivičnih dela u pogledu kojih je krivično gonjenje već nemoguće zbog nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja. Tako nešto je u suštini suprotno i načelu zakonitosti koje je garantovano u članu 34. Ustava Srbije.
U konkretnom slučaju nije došlo do neposredne povrede načela zakonitosti, jer je podnosilac ustavne žalbe osuđen za krivično delo propisano u Krivičnom zakoniku prema osnovnoj sadržini načela zakonitosti - nullum crimen, nulla poena, sine lege, niti na takvu povredu ukazuje i sam podnosilac ustavne žalbe, ali zakonska širina u definisanju pojma produženog krivičnog dela, jer je postojeće krivično delo, propisano zakonom, od strane suda formulisano kao produženo krivično delo, kao i arbitrarnost rezonovanja redovnog suda, koji u konstrukciju produženog krivičnog dela unosi i krivično delo u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, ukazuju na povredu ustavnog prava iz člana 32. stav 1. Ustava Srbije.
Načelo zakonitosti nije samo jedno od osnovnih načela krivičnog prava, koje se danas u državama koje se odlikuju vladavinom prava smatra opšteprihvaćenim, već je ono u savremenim pravnim sistemima podignuto na rang ustavnog načela. Prema članu 34. stav 1. Ustava Srbije, niko se ne može oglasiti krivim za delo koje, pre nego što je učinjeno, zakonom ili drugim propisom zasnovanim na zakonu nije bilo predviđeno kao kažnjivo, niti mu se može izreći kazna koja za to delo nije bila predviđena. Načelo zakonitosti se potom, formuliše i u članu 1. Krivičnog Zakonika Srbije po kojem nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivična sankcija za delo koje pre nego što je učinjeno zakonom nije bilo određeno kao krivično delo, niti mu se može izreći kazna ili druga krivična sankcija koja zakonom nije bila propisana pre nego što je krivično delo učinjeno.
Načelo zakonitosti, kao jedno od najznačajnijih dostignuća krivičnog prava i principa pravne države, se u nacionalnim krivičnopravnim sistemima poistovećuje sa poznatim pravilom – nullum crimen, nulla poena sine lege – nema krivičnog dela, niti kazne bez zakona, što se u osnovi odnosi na nekoliko važnih zahteva: 1) Krivičnim zakonom se ne mogu stvarati inkriminacije na jedan opšti način, po principu sličnosti, što znači da je zabranjeno kreirati krivična dela i kazne za njih putem analogije, a pri tom, prilikom tumačenja krivičnopravne norme, ne treba ispoljavati veliku „fleksibilnost“, te široko tumačiti ispunjenost uslova kažnjivosti - nullum crimen nulla poena sine lege stricta; 2) Krivični zakon mora da postoji u pisanom obliku, tako da se inkriminacije i kazne ne mogu zasnivati na nepisanom pravu, odnosno pre svega, one se ne mogu temeljiti na običajnom pravu - (nullum crimen nulla poena sine lege scripta) 3) Krivična dela moraju da budu zakonski predviđena, odnosno propisana kao krivična dela, kao i kazne za njih, pre nego što su delikti izvršeni što znači da se zabranjuje retroaktivna primena krivičnog zakona, mada se omogućava takvo povratno dejstvo određene materijalne krivičnopravne norme, ako je ona povoljnija (blaži zakon) za okrivljenog - nullum crimen nulla poena sine lege praevia, kao i 4) Krivični zakon mora da ima visok stepen određenosti u pogledu predviđenih inkriminacija, odnosno propisanih krivičnih dela i kazni -nullum crimen, nula poena sine lege certa.
Kada je reč o produženom krivičnom delu, tu se ne radi o stvaranju neke nove inkriminacije u zakonskom smislu, tako što se na uobičajeni način u krivičnom zakonu definišu bitna obeležja ili „elementi bića“ konkretnog krivičnog dela, već se praktično daje mogućnost/pravo sudu da pod određenim u Krivičnom zakoniku propisanim uslovima, od više posebnih/pojedinačnih krivičnih dela, „kreira“ odnosno „konstruiše“ jedno produženo krivično delo. To naravno nije neko „novo“ krivično delo u krivičnom zakonodavstvu, već se radi o nekom od i inače, postojećih krivičnih dela, koje sud tretira kao produženo krivično delo. Sami uslovi za postojanje, odnosno od strane suda „konstruisanje“ produženog krivičnog dela su formulisani uz odgovarajući „stepen širine“, koji omogućava da se u pogledu njihovog postojanja/nepostojanja ispolje načela slobodne ocene dokaza i slobodnog sudijskog uverenja. Pored toga i ovde se ispoljavaju elementi lex stricta i lex certa načela zakonitosti, što znači da prilikom tumačenja ispunjenosti uslova za postojanje produženog krivičnog dela, ali i mogućnosti da određeno krivično delo ostane u konstrukciji produženog krivičnog dela, ne samo da nije prihvatljiva primena analogije, već pri tom, nije adekvatno ni suviše ekstenzivna interpretacija krivičnopravnih normi, iz čega proizlazi da se prednost u tumačenju krivičnog prava uvek načelno daje restriktivnom tumačenju.
Dužnost je zakonodavca da u što je moguće većoj meri ostvari zahtev sadržan u elementu lex certa načela zakonitosti. Načelno se smatra da što je značajnije i važnije određeno krivičnopravno pitanje, to određenije i preciznije ono mora biti regulisano u krivičnom zakonu. U tom se smislu na primer, izražava i nemačka ustavnopravna praksa, pa tako shodno jednoj poznatoj odluci Saveznog ustavnog suda Nemačke - «zakonske formulacije moraju biti što određenije, što je teža pravna posledica koja je zaprećena.» (BVerfGE 14, 245/251). Određenost zakona podrazumeva i njegov načelni opšti karakter, što bi morala biti logična konsekvenca legitimnosti krivičnopravnog zakonodavstva, koja podrazumeva da se njime kao svojevrsnim ultima ratio mehanizmom štite najvažnije društvene vrednosti, a to je moguće samo kada takva zaštita ima opšte usmerenje i u pravno-tehničkom smislu, jer se norme krivičnog prava kreiraju za budućnost, a njih tek potom, sud primenjuje na konkretni događaj iz prošlosti.
Kada formuliše određene zakonske uslove u pogledu čije ispunjenosti/neispunjenosti u svakom konkretnom slučaju odlučuje sud, zakonodavac podrazumeva da sud rezonuje prema načelima slobodne ocene dokaza i slobodnog sudijskog uverenja, ali da pri tom, sud u skladu sa zahtevima iz domena načela zakonitosti ne sme primenjivati preširoko tumačenje, niti se naravno, može upuštati u nekakva „fleksibilna“ tumačenja krivičnopravnih normi, a naročito kada bi to bilo na štetu okrivljenog. Sud se od toga mora striktno uzdržavati. Kada se radi o konstrukciji produženog krivičnog dela tu su od posebnog značaja uslovi koji se odnose na vremensku povezanost, a naročito na jedinstveni umišljaj učinioca. I u tom pogledu, a naročito (što će biti detaljnije objašnjeno u daljem tekstu), kada se radi o jednom u osnovi prilično „fluidnom“ pojmu, kao što je jedinstveni umišljaj učinioca, moralo bi da važi i krivičnoprocesno načelo „u sumnji u korist okrivljenog“ (in dubio pro reo).
Prema odredbi člana 61. stav 1. Krivičnog Zakonika produženo krivično delo čini više istih ili istovrsnih krivičnih dela učinjenih u vremenskoj povezanosti od strane istog učinioca koja predstavljaju celinu zbog postojanja najmanje dve od sledećih okolnosti: istovetnosti oštećenog, istovrsnosti predmeta dela, korišćenja iste situacije ili istog trajnog odnosa, jedinstva mesta ili prostora izvršenja dela ili jedinstvenog umišljaja učinioca. Iz ovoga proizlazi da produženo krivično delo postoji kada su kumulativno ispunjena četiri uslova: 1) radi se o istim ili istovrsnim krivičnim delima; 2) ta krivična dela su učinjena u vremenskoj povezanosti; 3) krivična dela je učinio isti učinilac, te 4) ta krivična dela predstavljaju celinu, što proizlazi iz postojanja najmanje dve od sledećih opciono propisanih okolnosti: a) istovetnost oštećenog, b) istovrsnost predmeta dela, v) korišćenja iste situacije ili istog trajnog odnosa, g) postojanje jedinstva mesta ili prostora izvršenja dela ili d) postojanje jedinstvenog umišljaja učinioca.
Pored ovoga, ako produženo krivično delo obuhvata krivična dela čije je bitno obeležje određeni novčani iznos, smatraće se da je produženim krivičnim delom ostvaren zbir iznosa ostvarenih pojedinačnim delima ukoliko je to obuhvaćeno jedinstvenim umišljajem učinioca (član 61. stav 5 KZ).
Kako je kod nas decenijama (što je i inače, jedan od čestih načelnih prigovora postojanju instituta produženog krivičnog dela), konstruisanje produženog krivičnog dela, kao jedan od slučajeva prividnog realnog sticaja krivičnih dela, nesporno bilo izrazito u interesu samog okrivljenog/učinioca krivičnog dela, jer u praksi tako neka krivično dela praktično „nestaju“, odnosno prilikom izricanja krivične sankcije, de facto „gube značaj“ (kao što je to najčešće, slučaj i kada se radi o sticaju krivičnih dela), odbrana se po pravilu nije u postupku protivila ovoj konstrukciji.
Naime, okrivljeni i njegov branilac u krivičnom postupku nisu realno imali interes da osporavaju zaključak suda o tome da se više krivičnih dela, koja inače nesporno postoje samostalno, a mogla bi i pojedinačno da budu predmet krivičnog postupka, mogu smatrati jednim produženim krivičnim delom. Ovo je omogućavalo sudovima u praksi da i bez „rizika“ da se „ogreše o okrivljenog“, nekada i prilično slobodno, pa i veoma široko konstruišu produžena krivična dela. U kontekstu decenijske sudske prakse, a povezano i sa zahtevima procesne ekonomije, ali i iz nekih drugih praktičnih razloga, to nije bilo sporno ni za drugu stranku u krivičnom postupku, odnosno za ovlašćenog tužioca.
U konkretnom slučaju je situacija bitno drugačija, jer konstruisanjem krivičnog dela u čijem je sastavu i krivično delo u pogledu kojeg je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, sud izvodi dalekosežan zaključak koji je neposredno i očigledno, izrazito na štetu okrivljenog, a pri tom su neki od zakonskih uslova koji se odnose na produženo krivično delo, u suštini prilično fluidnog karaktera. Ovo se posebno odnosi na jedinstveni umišljaj učinioca, gde je takva „fluidnost“ izuzetno upadljiva, jer se od učinioca „aktuelnog“ krivičnog dela, očekuje i visok stepen predviđanja „budućih“ krivičnih dela, koja će sva - od prvog do poslednjeg dela u vremenskom „lancu“, odnosno prema kriterijumu vremenske povezanosti, biti svrstana u konstrukciju jednog produženog krivičnog dela. Takav „visok stepen“ predviđanja bi posebno morao postojati i kada se radi o slučaju iz člana 61. stav 5. KZ, koji se svodi na pravilo po kojem produženo krivično delo koje obuhvata krivična dela čije je bitno obeležje određeni novčani iznos, postoji kada je njime ostvaren zbir iznosa ostvarenih pojedinačnim delima, ukoliko je to obuhvaćeno jedinstvenim umišljajem učinioca
U konkretnom slučaju su redovni sudovi zaključili da je kod učinioca (kasnije, podnosioca ustavna žalbe), postojao jedinstveni umišljaj, kao jedan od najmanje dva od nekoliko opciono propisanih uslova da bi više pojedinačnih krivičnih dela u vremenskoj povezanosti činilo celinu jednog produženog krivičnog dela (član 61. stav 1. KZ), te da je tim jedinstvenim umišljajem obuhvaćeno i bitno obeležje krivičnog dela (od čega zavisi da li se radi o osnovnom ili težem obliku krivičnog dela), koje se sastoji u određenom novčanom iznosu, koji se ovde svodi na zbir iznosa ostvarenih pojedinačnim delima (član 61. stav 5 KZ).
Čini se da sam pojam jedinstvenog umišljaja u smislu člana 61. st. 1 i 5. Krivičnog Zakonika, ima potencijalno prilično „fluidan“ karakter, čak na granici onoga što se inače, označava kao „kaučuk norma“. Naime, jedinstveni umišljaj učinioca podrazumeva, kada je reč o direktnom umišljaju, da konkretni učinilac već u vreme izvršenja prvog krivičnog dela koje će potom biti deo „lanca“ budućih krivičnih dela, u sastavu buduće konstrukcije produženog krivičnog dela, bude svestan svog dela i hoće njegovo izvršenje, što praktično znači da je svestan, kako onog dela koje faktički izvršava pojedinačno, tako i svih budućih krivičnih dela, koja će tek biti u sastavu jednog produženog krivičnog dela, te da pri tom, hoće kako svako pojedinačno krivično delo, odnosno „prvo“ krivično delo, tako i ostala „buduća“ krivična dela u sastavu „budućeg“ produženog krivičnog dela.
Ovde je formalno moguća i varijanta sa eventualnim umišljajem učinioca, koja podrazumeva da učinilac prilikom izvršenja prvog krivičnog dela bude svestan mogućnosti da to delo izvrši, te da na to pristaje, ali i da već tada, kao i tokom celokupnog vremenskog „lanca“ u kojem su krivična dela u sastavu produženog krivičnog dela, učinilac bude svestan mogućnosti činjenja tih „budućih“ krivičnih dela, te da na to pristaje. Dakle, ovde postoji i još „čudnija“ kombinacija svesti o mogućnosti činjenja dela, koje je po logici stvari, tek budući delikt, te pristajanja na izvršenje takvog budućeg krivičnog dela.
Na izvestan način iz uslova postojanja jedinstvenog umišljaja, proizlazi da bi aktuelni učinilac, trebalo sebe samog, uz potreban „kvalitet svesti i volje“ kao elemenata svog umišljaja, kao jedinog oblika krivice koji može postojati kod produženog krivičnog dela, da pouzdano „predvidi“ kao budućeg učinioca vremenski povezanih istih ili istovrsnih krivičnih dela...
Kako nije od značaja da se radi obavezno o jednom ili drugom vidu umišljaja, tj. o direktnom ili o eventualnom umišljaju, već je zakonski uslov samo da su sva krivična dela u sastavu produženog krivičnog dela, umišljajnog karaktera, moguće su i druge kombinacije, gde bi učinilac u pogledu nekih krivičnih dela iz konstrukcije produženog krivičnog dela ispoljavao direktni umišljaj, a u odnosu na druga krivična dela svrstana u produženo krivično delo, eventualni umišljaj. Takođe bi bilo moguće da učinilac nakon prvog krivičnog dela i nekih sledećih krivičnih dela, ispoljava eventualni umišljaju u smislu da je svestan mogućnosti da učini naredna dela, pa na to pristaje i sl., u pogledu čega bi se teško moglo zaključiti da se radi i o iole preciznim krivičnopravnim formulacijama i nespornim zaključcima suda donesenim na temelju takvih zakonskih normi.
Iz svega prethodno izloženog proizlazi da je uslov koji se odnosi na jedinstveni umišljaj učinioca produženog krivičnog dela, očigledno već po svojoj definiciji prilično „fluidan“ i veliko je pitanje koliko je on realno u praksi nesporno dokaziv, te u kojoj meri je usklađen sa elementom lex certa načela zakonitosti. Naime, teško da bi se ovde moglo govoriti o nekakvom „visokom/višem stepenu preciznosti samog zakonodavca.
Doduše, taj uslov koji se odnosi na jedinstveni umišljaj u zakonskom smislu i nije obavezan, već se radi o jednom od opcionih uslova, od kojih uz obavezne zakonske uslove moraju postojati bar dva, da bi se smatralo da više krivičnih dela predstavljaju celinu, mada inače, postoje i veoma utemeljena teorijska shvatanja da bi uvek kada se radi o produženom krivičnom delu, bez izuzetka morao postojati jedinstveni umišljaj, što je zasnovano i na principu krivice u krivičnom pravu, propisanom u članu 2. Krivičnog Zakonika Srbije. Naravno, kada je reč o našem pozitivnom krivičnom pravu treba imati u vidu da jedinstveni umišljaj svakako mora postojati kada se radi o situaciji iz člana 61. stav 5. KZ-a, a kao što je prethodno objašnjeno, redovan sud je u konkretnom slučaju i zaključio da je kod učinioca postojao jedinstveni umišljaj u odnosu na produženo krivično delo.
Prilično „fluidno“ definisani uslovi za postojanje produženog krivičnog dela, naročito neki od tih uslova, koji su čak na granici da se smatraju „kaučuk normom“ po pravilu, ipak nisu relevantan i važan problem u praksi, jer kod nas već decenijama postoji ustaljena sudska praksa, koja se odnosi na legitimnost konstruisanja pod određenim uslovima produženog krivičnog dela, ali je ta praksa nastala i deluje uz svest da inače, samo konstruisanje produženog krivičnog dela, sasvim uobičajeno deluje izrazito u korist okrivljenog. Međutim, potpuno suprotno ovome, u konkretnom slučaju treba imati u vidu da je tumačenje o ispunjenosti uslova za konstruisanje produženog krivičnog dela, u konačnom ishodu, bilo izrazito na štetu okrivljenog.
Time što je u konstrukciju produženog krivičnog dela svrstano i krivično delo u pogledu kojeg je već nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, došlo je do pogrešne primene merodavnog prava od strane redovnog suda, čime je u ustavno-pravnom smislu povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava Srbije.
…
Na osnovu svega prethodno izloženog, smatrajući da ni pod kojim uslovima, dakle nevezano ni za stadijum krivičnog postupka u kojem je ta vrsta zastarelosti nastupila, pojedinačno krivično delo svakako ne može da ostane u konstrukciji produženog krivičnog dela, onda kada je u pogledu tog pojedinačnog krivičnog dela već nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja pre pravnosnažnosti presude koja se odnosi na konkretno produženo krivično delo u čijem je sastavu i „zastarelo krivično delo“, izdvojio sam mišljenje u odnosu na odluku Ustavnog suda u predmetu UŽ-6463/2016.
U Beogradu, 15. januara 2019. godine
Sudija
dr Milan Škulić
IZDVOJENO SAGLASNO MIŠLjENjE
u predmetu Už-6463/2016
Na sednici održanoj 22. novembra 2018. godine, Ustavni sud je u predmetu Už-6463/2016 odbio ustavnu žalbu Lj. J. protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Kž1. 439/16 od 23. juna 2016. godine. U ovom slučaju je podnosilac ustavne žalbe isticao povredu prava na pravično suđenje i posebnih prava okrivljenog, zajemčenih odredbama člana 32. stav 1. i čl. 33. st. 6. i 8. Ustava Republike Srbije. Naime, ustavnom žalbom se osporava drugostepena odluka kojom je podnosilac pravnosnažno oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela zloupotreba položaja odgovornog lica u produženom trajanju i osuđen na četiri meseca zatvora, koju će izdržavati u prostorijama u kojima stanuje bez elektronskog nadzora. U ustavnoj žalbi je navedeno da je podnosilac osuđen za delo izvršeno 30. aprila 2006. godine za koje je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja pre donošenja drugostepene presude (23. jun 2016. godine), zbog čega to delo nije moglo ući u sastav konstrukcije produženog krivičnog dela, kao i da je sud pogrešno kvalifikovao krivično delo za koje ga je oglasio krivim, jer nije ostvaren imovinski cenzus pribavljene protivpravne imovinske koristi za kvalifikovani oblik krivičnog dela.
Osnovno pitanje koje se u ovom predmetu postavilo jeste pitanje u vezi s nastupanjem zastarelosti produženog krivičnog dela, odnosno trenutka od kojeg se računa rok zastarelosti krivičnog gonjenja - da li od vremena izvršenja pojedinih dela koja ulaze u sastav produženog dela ili od trenutka preduzimanja poslednje radnje koja ulazi u sastav produženog krivičnog dela. U slučaju koji je bio pred Ustavnim sudom radilo se o situaciji u kojoj se primenjuje član 61. stav 5. Krivičnog zakonika, tj. o delu kod kojeg je bitno obeležje određeni novčani iznos. O tome postoji ujednačena praksa Vrhovnog kasacionog suda, za razliku od slučajeva u kojima se prilikom ocene o postojanju produženog krivičnog dela navedena odredba Krivičnog zakonika ne primenjuje, pa će ova prilika biti iskorišćena da se iznese stav i u pogledu tih dilema.
U potpunosti treba prihvatiti ishod datog slučaja pred Ustavnim sudom, ali je potrebno, zbog značaja pitanja koja su ovom prilikom pokrenuta, izneti dodatnu argumentaciju koja se bavi jednim širim pristupom kompleksnom institutu produženog krivičnog dela. Nema sumnje da će naučna i stručna javnost dok bude proučavala obrazloženje odluke Ustavnog suda i argumente koje je izneo kao relevantne postaviti niz pitanja koja se mogu ticati ovog, ali eventualno i budućih slučajeva.
Takođe, ovo je prvi put da se Ustavni sud meritornom odlukom izjašnjava o veoma važnom pitanju krivičnog materijalnog prava koje ima i određene procesne učinke, te je važno osvrnuti se i na sudsku praksu domaćih sudova, kao i stavove Evropskog suda za ljudska prava izražene u presudi Velikog veća u predmetu Rohlena protiv Češke Republike (predstavka br. 59552/08) od 27. januara 2015. godine.
Cela rasprava koja sledi je od značaja sa stanovišta utvrđivanja da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava koju podnosilac zasniva na pogrešnoj primeni materijalnog prava. Naime, on smatra da u konstrukciju produženog krivičnog dela ne mogu ući sve inkriminisane radnje koje su mu bile stavljene na teret, jer je u odnosu na jednu od njih (preduzetu 30. aprila 2006. godine) nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja pre pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka, te stoga nije ostvaren ni imovinski cenzus koji je neophodan za postojanje kvalifikovanog oblika krivičnog dela zloupotreba položaja odgovornog lica iz člana 243. stav 2. Krivičnog zakonika.
Imajući u vidu prirodu problema i pitanja koja su pokrenuta u ovom predmetu, potrebno je izneti nekoliko dodatnih smernica u cilju pojašnjenja stava koji je izrazio Ustavni sud.
Ovo izdvojeno saglasno mišljenje zasnovano je na sledećem:
I
Sticaj krivičnih dela predstavlja opšti institut krivičnog prava čija svrha je utvrđivanje posebnih pravila za odmeravanje kazne za dela učinjena u sticaju. On postoji kada jedan učinilac jednom radnjom (idealni sticaj) ili sa više radnji (realni sticaj) učini više krivičnih dela za koja mu se istovremeno sudi. U nekim slučajevima sticaj je samo prividan i to, kada jednom radnjom bude ostvareno više krivičnih dela ali su sva ona obuhvaćena bićem jednog, jedinstvenog krivičnog dela ili kada je sa više radnji ostvareno više krivičnih dela ali se zbog jedinstva radnje izvršenja uzima da postoji samo jedno krivično delo. Reč je o pravnoj konstrukciji koja, ukoliko su ispunjeni određeni uslovi, dovodi do toga da ne postoji sticaj krivičnih dela, već samo jedno krivično delo. Opšteprihvaćena podela u našoj literaturi je podela na prividni idealni i prividni realni sticaj.
Produženo krivično delo predstavlja jedan od oblika prividnog realnog sticaja (pored složenog i kolektivnog krivičnog dela) gde se zbog jedinstva radnje izvršenja uzima da postoji samo to jedno delo. Vrlo je važno pojam produženog krivičnog dela pravilno shvatiti zbog njegovih krivičnopravnih posledica. Pri tome, važno je napomenuti da naša sudska praksa nije bila ni ranije, kada produženo krivično delo nije bilo zakonski regulisano, a nije ni sada, kada je našlo svoje mesto u odredbama materijalnog krivičnog zakonodavstva, jedinstvena u pogledu odnosa između produženog krivičnog dela i nekih instituta (kada je u pitanju npr. odnos između produženog krivičnog dela i vremenskog važenja krivičnog zakona, ili odnos sa institutom zastarelosti itd.). Uzimajući u obzir odluku redovnog suda koja je bila osporena ustavnom žalbom, kao i sadržinu Odluke Ustavnog suda, detaljno će biti analiziran institut zastarelosti.
Pre nego što budu razmotreni uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi postojalo produženo krivično delo po odredbama Krivičnog zakonika, značajno je osvrnuti se na to kako je u sudskoj praksi izgrađivan pojam produženog krivičnog dela.
Osnovni problem se sastojao u tome kako prirodnom pluralitetu krivičnih dela dati pravno jedinstvo. Koji su to uslovi pod kojima postoji takva povezanost pojedinačno učinjenih krivičnih dela koji opravdavaju njihovo povezivanje u jednu celinu? Odnosno, da li uslove za njegovo postojanje treba tražiti na objektivnom ili objektivno-subjektivnom planu? Dok je doktrina imala objektivni pristup ovom problemu, sudska praksa je lutala u vezi s ovim pitanjem. Prekretnicu u sudskoj praksi predstavljaju zaključci sa savetovanja u Vrhovnom sudu Jugoslavije iz 1965. godine, a u njihovoj osnovi je stav da jedinstveni umišljaj nije neophodni element produženog krivičnog dela, već da spada u varijabilne elemente. Na tom savetovanju zauzeto je stanovište da je za postojanje produženog krivičnog dela potrebno da budu ispunjeni sledeći uslovi: dve ili više istovrsnih vremenski odvojenih radnji, od kojih svaka pojedinačno sadrži sva zakonska obeležja istog krivičnog dela odnosno njegovog privilegovanog ili kvalifikovanog oblika; vremenski kontinuitet; da sve inkriminisane radnje sa stanovišta običnog životnog posmatranja i zaključivanja predstavljaju kontinuiranu delatnost, koja čini jednu prirodnu celinu; da primena konstrukcije produženog krivičnog dela u konkretnom slučaju nije u suprotnosti sa zahtevima kriminalne politike, koji su došli do izražaja u pozitivnim krivičnopravnim propisima. Ovo su bili obavezni uslovi, dok je za postojanje trećeg uslova (da sve dela čine prirodnu celinu), koji je najvažniji, potrebno da budu ispunjeni jedan ili više varijabilnih elemenata (iskorišćavanje iste prilike, jedinstvo prostora, istovetnost oštećenog, jedinstveni umišljaj i dr.). Pre toga se, uglavnom, za produženo delo tražio jedinstveni umišljaj, dakle dominiralo je objektivno-subjektivno shvatanje. [1]
Danas, kada je produženo krivično delo postalo zakonska kategorija, značaj objektivno-subjektivne i čisto objektivne teorije za njegovu primenu nema toliki značaj. Krivični zakonik u članu 61. daje pojam produženog krivičnog dela. Prema zakonskom rešenju produženo krivično delo čini više istih ili istovrsnih krivičnih dela učinjenih u vremenskoj povezanosti od strane istog učinioca koja predstavljaju celinu zbog postojanja najmanje dve od sledećih okolnosti: istovetnosti oštećenog, istovrsnosti predmeta dela, korišćenja iste situacije ili istog trajnog odnosa, jedinstva mesta ili prostora izvršenja dela ili jedinstvenog umišljaja učinioca (stav 1). Posebno valja istaći odredbu člana 61. stav 5. Krivičnog zakonika koja predviđa da ako produženo krivično delo obuhvata krivična dela čije je bitno obeležje određeni novčani iznos, smatraće se da je produženim krivičnim delom ostvaren zbir iznosa ostvarenih pojedinačnim delima ukoliko je to obuhvaćeno jedinstvenim umišljajem učinioca.
Krivični zakonik u članu 61. nudi rešenja i za druga sporna pitanja kod produženog krivičnog dela (krivična dela upravljena protiv ličnosti mogu činiti produženo krivično delo samo ako su učinjena prema istom licu (stav 2), ne mogu činiti produženo krivično delo ona dela koja po svojoj prirodi ne dopuštaju spajanje u jedno delo (stav 3), ako produženo krivično delo obuhvata lakše i teže oblike istog dela, smatraće se da je produženim krivičnim delom učinjen najteži oblik od učinjenih dela (stav 4), krivično delo koje nije obuhvaćeno produženim krivičnim delom u pravnosnažnoj sudskoj presudi, predstavlja posebno krivično delo, odnosno ulazi u sastav posebnog produženog krivičnog dela (stav 6)). [2]
Uprkos pozitivnoj zakonskoj regulativi nisu rešeni svi problemi u vezi s produženim krivičnim delom. Da je to tako, potvrđuje i Odluka Ustavnog suda koja, iako ne dotiče brojne nedoumice, predstavlja dragocen podsticaj da se o njima iznese mišljenje. Nije zato na odmet ponoviti da se obavezno postojanje jedinstvenog umišljaja zahteva u jednoj posebnoj situaciji (član 61. stav 5. Krivičnog zakonika), a on se javlja i kao jedna od najmanje dve okolnosti na osnovu kojih se dolazi do ocene da delo predstavlja celinu (član 61. stav 1. Krivičnog zakonika). I upravo je slučaj iz člana 61. stav 5. Krivičnog zakonika od posebnog značaja za Odluku Ustavnog suda.
Zastarelost podrazumeva da se posle određenog vremena od izvršenja krivičnog dela ne može preduzeti krivično gonjenje, odnosno da se ne može izvršiti krivična sankcija. Nastupanjem zastarelosti država gubi pravo na kažnjavanje. Ona nastupa po sili zakona, a učinilac se ne može odreći primene ovog instituta, niti pravosudni organi mogu uskratiti njegovu primenu u slučaju ispunjenosti zakonskih uslova za njeno nastupanje. Iako se u odredbama o zastarelosti ne pominje produženo krivično delo zaključak o tome kada počinje da teče rok zastarelosti kod produženog krivičnog dela se može zasnovati na drugim odredbama Krivičnog zakonika i to treba rešiti na način koji nije u suprotnosti sa pojmom produženog krivičnog dela.
Dakle, poenta rasprave u ovom delu jeste da produženo krivično delo predstavlja jedno delo, jednu prirodnu celinu u okviru koje je neprihvatljivo da se rok zastarelosti računa posebno za svako delo koje ulazi u njegov sastav jer ona gube svoju samostalnost i postaju jedno, jedinstveno krivično delo. Utoliko je pre neprihvatljivo da se u slučaju iz člana 61. stav 5. Krivičnog zakonika (zahtevanje jedinstvenog umišljaja) iz konstrukcije produženog krivičnog dela izostavljaju pojedina dela u pogledu kojih je nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, budući da ih jedinstveni umišljaj u toj meri povezuje da se ne može prihvatiti stav da je reč o pojedinim delima.
II
O produženom krivičnom delu prvi su počeli raspravljati glosatori i postglosatori što je bila reakcija na neprihvatljivost i nemogućnost primene sistema kumulacije kazni za sticaj krivičnih dela u svim slučajevima bez izuzetka. To je zapravo bila reakcija na preteranu strogost i rigidnost, [3] usled čega je polako dolazilo do liberalizacije u kažnjavanju. Poslednjih nekoliko decenija se u prilog instituta produženog krivičnog dela uglavnom ističu razlozi vezani za praktično postupanje suda koji ne mora da odmerava kaznu za svako pojedino delo, pošto se neka ista ili istovrsna krivična dela istog lica pojavljuju u velikom broju slučajeva.
Kao razlog protiv ovog oblika prividnog realnog sticaja u doktrini se navodi da je produženo krivično delo institut stvoren u cilju pogodovanja učiniocu krivičnog dela i izigravanja zakona, jer se uzima da postoji „samo jedno“, a ne više krivičnih dela. Činjenica je da produženo krivično delo predstavlja izvesnu privilegiju za učinioca krivičnog dela jer se njemu za više učinjenih istih ili istovrsnih krivičnih dela sudi za samo jedno (produženo) krivično delo, te mu se i izriče kazna predviđena za to delo. Kada je u pitanju kažnjavanje naša zemlja spada u grupu onih zemalja koje sada nemaju nikakvih posebnih odredaba o kažnjavanju za produženo krivično delo, a to znači da se primenjuju pravila koja važe za pojedinačno krivično delo čiju pravnu kvalifikaciju nosi. Neko vreme nakon donošenja Zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika iz 2009. godine [4] produženo krivično delo postaje fakultativni osnov za (ograničeno) pooštravanje kazne. Tada su u članu 61. Krivičnog zakonika dodata dva stava u kojima je bilo propisano da se za produženo krivično delo može izreći teža kazna od propisane, s tim da izrečena kazna ne sme preći dvostruku meru propisane kazne, niti dvadeset godina zatvora, a da samo izuzetno, ako se za produženo krivično delo može izreći kazna zatvora od trideset do četrdeset godina, u tom slučaju se ne može izreći kazna veća od četrdeset godina zatvora. To je, u tom trenutku, bio jedini osnov za pooštravanje kazne. Takvo pooštravanje je bilo fakultativno, što znači da je sud mogao, ukoliko proceni da je to u konkretnom slučaju potrebno, propisanu kaznu pooštriti. Takođe, pooštravanje kazne je bilo i ograničeno, i to dvostrukim posebnim maksimumom, odnosno opštim maksimumom kazne zatvora, a ako je za neko delo koje ulazi u sastav produženog krivičnog dela propisana najstrožija kazna u vidu kazne zatvora od trideset do četrdeset godina, izrečena kazna ne može preći četrdeset godina zatvora. Sa zakonskom mogućnošću pooštravanja kazne ublaženi su prigovori koji su isticani protiv ovog instituta, jer ako neko u određenom vremenskom periodu ponavlja ista ili istovrsna dela to na određeni način ukazuje na ličnost učinioca i njegovu sklonost ka vršenju takvih dela. Ovakav pristup kažnjavanju nije dugo potrajao. Izmenama i dopunama Krivičnog zakonika iz 2012. godine [5] prethodno navedena zakonska mogućnost je brisana uz opravdanje da se u praksi ne koristi.
Postoji više načina u pristupu rešavanja problema produženog krivičnog dela. Najveću grupu zemalja (30 država članica Saveta Evrope) čine one koje imaju zakonsko regulisanje problema produženog krivičnog dela. Među njima su i države sa područja bivše SFRJ (Hrvatska, Makedonija, Slovenija, Bosna i Hecegovina, Crna Gora).
Jednu grupu zemalja čine one koje pojam produženog krivičnog dela izgrađuju u pravnoj teoriji i praksi (Francuska, Nemačka, Austrija). Njima se, uglavnom, upućuju primede da ta konstrukcija nema zakonskog utemeljenja tj. nije zakonski uređena.
I poslednju grupu čine zemlje koje nemaju pojam produženog dela ni u zakonu, ni u pravnoj teoriji i sudskoj praksi (npr. Kipar). Njih je veoma malo.
Nije tačna tvrdnja da veliki broj zemalja zakonski ne reguliše pojam produženog krivičnog dela, [6] jer neke zemlje u cilju izbegavanja nedoumice u praksi dodatno preciziraju zakonske odredbe o tome. Naš zakonodavac je prvi put, nakon višedecenijske primene ovog instituta u sudskoj praksi, uredio ovu materiju važećim Krivičnim zakonikom i na taj način je ozakonio stav sudova o pravnom jedinstvu, odnosno prirodnoj povezanosti krivičnih dela. Time je otklonjen i jedan od suštinskih prigovora ovoj pravnoj konstrukciji.
Iako su kriminalno-politički razlozi zbog kojih je nastao institut produženog krivičnog dela ukazivali na potrebu liberalnijeg pristupa u kažnjavanju učinioca krivičnog dela bilo bi neopravdano istom pogodovati dva puta. Prvi put uzimanjem da postoji jedno jedinstveno produženo krivično delo za koje se izriče kazna propisana za to pojedinačno delo. Drugo pogodovanje bi se ogledalo u dozvoljavanju da rokovi zastarelosti teku posebno za svako krivično delo, što je u suprotnosti s materijalnim uslovima koji moraju biti ispunjeni za postojanje produženog krivičnog dela.
III
Pravna teorija u pogledu instituta zastarelosti i produženog krivičnog dela zastupa po pravilu gledište da rok zastarelost počinje da teče od momenta preduzimanja poslednje radnje koja ulazi u njegov sastav. Međutim, kada je u pitanju postupanje sudova uočljivo je da se razlikuju dve situacije. Prva se tiče onih krivičnih dela gde je težim oblikom obuhvaćeno pribavljanje imovinske koristi preko određenih iznosa (ta činjenica mora biti obuhvaćena jedinstvenim umišljajem učinioca), ukoliko se sastoji od više istih ili istovrsnih radnji koje se preduzimaju u određenom vremenskom periodu. Druga situacija se odnosi na ostale slučajeve kada postoje elementi produženog krivičnog dela a ne odnosi se na cenzus obuhvaćen jedinstvenim umišljajem. Tu je sudska praksa podeljena i pored skoro jedinstvenog stanovišta teorije.
Kada je u pitanju prva situacija postoji nekoliko značajnih odluka Vrhovnog kasacionog suda koje doprinose ujednačavanju sudske prakse. Tako je npr. Vrhovni kasacioni sud Kzz 793/2018 od 12. jula 2018. godine odbio kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Čačku i Apelacionog suda u Kragujevcu, između ostalog, i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tač. 1) i 9) ZKP i zbog povrede krivičnog zakona iz člana 439. stav 1. tač. 1) i 2) KZ. Presudom Osnovnog suda okrivljeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz člana 359. stav 2. u vezi stava 1, u vezi člana 61. stav 5. KZ. Presudom Apelacionog suda odbijene su kao neosnovane žalba Osnovnog javnog tužioca i žalba branioca. Branilac okrivljenog je podneo zahtev za zaštitu zakonitosti zbog povrede zakona iz člana 438. stav 1. tačka 1 i 9. ZKP-a. Branilac okrivljenog je isticao da je u odnosu na dve radnje koje ulaze u sastav produženog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja za koje je okrivljeni pravnosnažno oglašen krivim nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, zbog čega isti smatra da je sud oglasivši okrivljenog krivim i za ove radnje učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 1. U vezi s tim, branilac se pozvao na pravni stav Vrhovnog kasacionog suda, zauzet na sednici održanoj dana 15. aprila 2014. godine, da zastarelost krivičnog gonjenja kod produženog krivičnog dela, počinje da teče zasebno za svaku pojedinačnu radnju izvršenja krivičnog dela koje ulazi u sastav konstrukcije produženog krivičnog dela, i to počev od prve preduzete radnje. U obrazloženju svoje presude, VKS naglašava da se branilac neosnovano poziva na pomenuti stav, iz razloga što se on isključivo odnosi na računanje zastarelosti krivičnog gonjenja kod produženih krivičnih dela kod kojih nije primenjen član 61. stav 5. KZ, tj. kod kojih nije bitno obeležje određeni novčani iznos. Naime, konstrukcija produženog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz člana 359. stav 2. u vezi stava 1. u vezi člana 61. stav 5. KZ, za koje je okrivljeni pravnosnažno oglašen krivim, obuhvata više krivičnih dela čije je bitno obeležje upravo određeni novčani iznos. U tom smislu je i primenjen član 61. stav 5. KZ, te se ima smatrati da je produženim krivičnim delom ostvaren zbir iznosa ostvarenih pojedinačnim delima jer je to obuhvaćeno jedinstvenim umišljajem okrivljenog, te u tom slučaju zastarelost počinje teći od momenta kada je preduzeta radnja poslednjeg krivičnog dela koje je obuhvaćeno produženim krivičnim delom.
Vrhovni kasacioni sud je presudom Kzz 296/2017 od 11. maja 2017. godine odbio kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Kraljevu i Apelacionog suda u Kragujevcu, između ostalog i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 1) ZKP. Presudom Osnovnog suda okrivljena je oglašena krivom zbog izvršenja krivičnog dela zloupotreba položaja odgovornog lica iz člana 234. stav 1. KZ. Delimičnim usvajanjem žalbe Višeg javnog tužioca preinačena je preuda Višeg suda u Kraljevu tako što je okrivljena oglašena krivom zbog izvršenja produženog krivičnog dela zloupotreba položaja odgovornog lica iz člana 234. stav 2. u vezi stava 1. u vezi člana 61. KZ. Branilac okrivljene je podneo zahtev za zaštitu zakonitosti gde ističe da je za neke radnje nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja, zbog čega isti smatra da je na taj način učinjena povreda zakona iz člana 438. stav 1. tačka 1. ZKP. U obrazloženju svoje presude, VKS naglašava da produženo krivično delo za koje je okrivljena pravnosnažno oglašena krivom obuhvata krivična dela čije bitno obeležje jeste određeni novčani iznos. Zbog toga se u smislu člana 61. stav 5. KZ ima smatrati da je produženim delom ostvaren zbir iznosa ostvarenih pojedinačnim delima jer je to obuhvaćeno jedinstvenim umišljajem, a što očigledno proizilazi iz obrazloženja i izreke pravnosnažne drugostepene presude. Zato je pravna kvalifikacija navedenog produženog krivičnog dela izvršena prema sveukupnom zbiru novčanih iznosa ostvarenih pojedinačnim delima, jer je takav iznos obuhvaćen jedinstvenim umišljajem okrivljene. U tom slučaju zastarelost krivičnog gonjenja počinje teći od momenta kada je preduzeta radnja poslednjeg krivičnog dela koje je obuhvaćeno produženim krivičnim delom. U konkretnom slučaju se vreme zastarelosti krivičnog gonjenja ne računa zasebno za svaku radnju koja je ušla u sastav produženog krivičnog dela, zato što se te radnje ne pojavljuju kao samostalne, već su iste obuhvaćene produženim krivičnim delom.
Na zajedničkoj sednici predstavnika krivičnih odeljenja apelacionih sudova i Vrhovnog kasacionog suda održanoj 6. jula 2017. godine u Beogradu donet je zaključak da kod produženog krivičnog dela koje obuhvata krivična dela čije je bitno obeležje određeni novčani iznos, u situaciji kada sud primenjuje odredbu člana 61. stav 5. KZ zbog čega radnje izvršenja produženog krivičnog dela gube krivičnopravnu samostalnost, zastarelost krivičnog gonjenja se može ceniti samo u odnosu na krivično delo kao celinu prema zbiru iznosa ostvarenog pojedinačnim delima i odgovarajućom kvalifikacijom u okviru vremenskog perioda izvršenja krivičnog dela pa do poslednje radnje, a ne posebno u odnosu na pojedinačne radnje koje su ušle u sastav produženog krivičnog dela.
Kada je u pitanju situacija koja se odnosi na slučajeve koji ne obuhvataju dela kvalifikovana novčanim iznosom kada je njihov zbir obuhvaćen jedinstvenim umišljajem, kod sudova se pojavila slična pravna nedoumica tj. da li zastarelost teče od dana kada je učinjena poslednja delatnost koja ulazi u sastav produženog dela ili teče posebno za svaku pojedinačnu radnju produženog krivičnog dela? Vrhovni kasacioni sud je 15. aprila 2014. godine izrazio stav da zastarelost produženog krivičnog dela počinje zasebno da teče za svaku radnju krivičnog dela koja ulazi u sastav produženog dela, počev od prve preduzete protivpravne radnje. Ovakvo stanovište može da izazove polemiku u nekim budućim slučajevima koji se budu pojavljivali pred Ustavnim sudom, a ne odnose se na krivična dela čije je bitno obeležje određeni novčani iznos, a suprotno je i preovlađujućem doktrinarnom mišljenju.
Sa stanovišta krivičnog materijalnog prava i zakonskih uslova za postojanje produženog krivičnog dela i u ovoj drugoj situaciji potrebno je spor rešiti na način koji je u skladu sa duhom Krivičnog zakonika tj. pojmom produženog krivičnog dela. Naime, u sastav produženog krivičnog dela ni ne mogu ući dela za koja ne postoji mogućnost primene krivične sankcije, kao što su ona dela čije je krivično gonjenje zastarelo. Dakle, već na samom početku krivičnog postupka jasno je da i pored toga što delo ispunjava sve opšte i posebne elemente krivičnog dela, ako je država izgubila pravo na gonjenje usled proteka vremena, takvo delo ne može ući u sastav produženog krivičnog dela iz suštinskih, materijalnih a ne procesnih razloga. Na ovaj način se izbegava nedoslednost jer je produženo krivično delo jedno jedinstveno delo a ne sticaj, pa dela koja ga čine ne mogu da zadrže svoju samostalnost ni kada je u pitanju zastarelost. Tako se dolazi do praktično istog rešenja i izbegava problem „razbijanja“ produženog krivičnog dela koje se po svim pitanjima mora posmatrati kao jedno krivično delo. Ono što uđe u njegov sastav gubi svoju samostalnost i prati sudbinu produženog krivičnog dela do okončanja krivičnog postupka. To važi i u slučaju kada za pojedino delo koje je postalo radnja produženog krivičnog dela nastupi zastarelost u toku krivičnog postupka. U tom slučaju bi nedostatak dokaza da je učinjena takva radnja mogao da predstavlja osnov za njeno izdvajanje iz konstrukcije produženog krivičnog dela, ali ne nastupanje zastarelosti krivičnog gonjenja. Tome u prilog može biti naveden i pomenuti član 473. stav 1. tač. 5) ZKP.
IV
Od posebne važnosti za analizu problematike produženog krivičnog dela jeste osvrt na pojedine opšte odredbe krivičnog materijalnog zakonodavstva koje su vezane za pitanje vremena izvršenja krivičnog dela, zastarelost i vremensko važenje krivičnog zakona. Jedan od osnovnih zahteva zakonodavne nomotehnike, prilikom uobličavanja pravnih normi, je postizanje međusobne usaglašenosti između pravnih normi u okviru istog zakonskog teksta, ali i sa odredbama drugih zakona. Sistematskim naučnim izučavanjem utvrđuje se koliki je stepen harmonizacije u oblasti krivičnog prava, ali se bavimo i tumačenjem, sistematizacijom i usavršavanjem zakonskih rešenja. Najjednostavnije bi bilo da putem utvrđivanja jezičkog značenja zakonskog teksta dolazimo do njegovog pravog smisla. Međutim, često to nije dovoljno. Upravo kod pitanja produženog krivičnog dela potrebna je primena drugih vrsta tumačenja da bi se izbegle neke protivrečnosti.
Vreme izvršenja krivičnog dela je važno zbog rešavanja niza pitanja u krivičnom pravu među koje spada i pitanje zastarelosti. U članu 16. Krivičnog zakonika se navodi da je krivično delo izvršeno u vreme kad je izvršilac radio ili bio dužan da radi, bez obzira kada je nastupila posledica. Izričite odredbe o tome koji se momenat smatra vremenom izvršenja produženog krivičnog dela nema u KZ. Jasno je da su neka krivična dela takve prirode da se vreme njihovog izvršenja određuje na poseban način (npr. trajna krivična dela i produžena krivična dela). Po vladajućem stanovištu u teoriji kao vreme izvršenja uzima se momenat preduzimanja poslednje radnje koja ulazi u sastav produženog krivičnog dela. [7] Neke države su, u cilju izbegavanja različitih tumačenja, izričito regulisale pitanje koje se vreme smatra vremenom izvršenja produženog krivičnog dela, što je pomenuto, a to je upravo vreme preduzimanja poslednje radnje.
Sa pitanjem vremena izvršenja je blisko povezano i pitanje zastarelosti. S obzirom da se kod produženog dela uzima kao relevantno vreme preduzimanja poslednje radnje to je ujedno i trenutak od kojeg počinje da teče zastarelost.
I pitanje vremenskog važenja krivičnog zakonodavstva je od važnosti za pravilno razumevanje problematike produženog krivičnog dela. U odredbi člana 5. KZ propisano je da će se na učinioca krivičnog dela primeniti zakon koji je važio u vreme izvršenja krivičnog dela, a u slučaju da je posle izvršenja krivičnog dela izmenjen zakon, jednom ili više puta, primeniće se zakon koji je najblaži za učinioca. Navedena zakonska odredba zahteva posebno tumačenje kod produženog krivičnog dela. Istaknuto je da se kao vreme izvršenja produženog dela ima smatrati vreme preduzimanja poslednje radnje. S obzirom da u toku izvršenja pojedinačnih krivičnih dela koja ulaze u sastav produženog krivičnog dela može doći do promene krivičnog zakona, nastaje situacija da neka krivična dela mogu biti izvršena za vreme važenja jednog, a neka za vreme važenja drugog krivičnog zakona. Postavlja se pitanje koji zakon primeniti u takvim situacijama. Ovaj problem obično služi kao opravdanje onima koji zastupaju suprotno shvatanje – da je vreme izvršenja ono vreme kada je preduzeta svaka pojedina radnja, jer tada sumnji u vezi sa vremenskim važenjem ne bi bilo.
U slučajevima kada je došlo do promene zakona u vreme vršenja krivičnih dela koja ulaze u sastav produženog, moguće su četiri situacije: kada radnje od kojih je sastavljeno produženo krivično delo po novom zakonu predstavljaju krivično delo, a po ranijem zakonu nisu; kada odnosne radnje nisu inkriminisane po novom zakonu, a po ranijem jesu; kad su radnje i po novom i po starom zakonu propisane kao krivično delo, ali novi zakon propisuje blaže kažnjavanje za krivična dela u odnosu na stariji zakon i kad su radnje i po novom i po starom zakonu propisane kao krivično delo, ali novi zakon predviđa strože kažnjavanje u odnosu na stari zakon.
U pogledu prve situacije jasno je da princip nullum crimen, nulla poena sine lege ne dozvoljava da u sastav produženog krivičnog dela uđu radnje koje su preduzete pre stupanja na snagu novog zakona, ako te radnje po starom zakonu u čije su vreme učinjene nisu ni bile predviđene kao krivično delo. Od ove situacije treba razlikovati situaciju u kojoj su te radnje bile inkriminisane i po ranijem zakonu, ali kao neko drugo krivično delo a novi zakon na nešto drugačiji način uobličava inkriminaciju i sa drugačijim nazivom. Tada bi bila moguća primena novog zakona, ako postoji kontinuitet u ponašanju učinioca koji zapravo ukazuje na kontinuitet između inkriminacija. U tom smislu je značajna presuda Evropskog suda za ljudska prava Rohlena protiv Češke Republike koja će ubrzo biti analizirana.
U drugoj situaciji, kod radnji koje su po starom zakonu predstavljale krivično delo, a po novom to nisu, zbog obavezne zakonske primene blažeg zakona, blaži zakon će se primeniti pa se tako lice neće goniti za te radnje. U trećoj mogućoj situaciji, kada i noviji zakon predviđa te radnje kao krivična dela ali predviđa i blaže kažnjavanje za učinioca u odnosu na stari zakon, stav je da se produženo krivično delo posmatra kao jedna celina pa se na učinioca primenjuje blaži zakon.
U četvrtoj situaciji, kad oba zakona propisuju krivično delo, ali kad je noviji zakon stroži, a radnje koje ulaze u sastav produženog krivičnog dela se vrše i za vreme važenja novog zakona može se primeniti novi zakon. Dakle, učinilac je nastavio sa vršenjem tih dela i posle stupanja na snagu novog zakona tj. bio je u mogućnosti da prestane sa izvršenjem krivičnog dela posle stupanja na snagu novog zakona, pa ako to nije učinio, s punim pravom može biti kažnjen po novom zakonu. Međutim, ovde se može pojaviti problem zabrane retroaktivne primene zakona ukoliko on nije blaži za učinioca. Kvalifikacija po novom zakonu je moguća samo pod uslovom da se sve radnje iz serije mogu kvalifikovati po novom strožem zakonu, tj. pod uslovom da su radnjama izvršenim posle stupanja na snagu novog zakona ostvarena sva bitna obeležja krivičnog dela po novom zakonu. Dakle, ako do promene zakona dođe pre nego što lice preduzme poslednju radnju u smislu da je novi zakon stroži, pošto je stav da je produženo delo jedno jedinstveno delo gde je merodavno vreme preduzimanja poslednje radnje neće se moći primeniti princip vremenskog važenja onako kako je to propisano u članu 5. stav 2. Krivičnog zakonika. Ali u obrnutoj situaciji, ako do promene materijalnog zakona dođe posle preduzimanja poslednje radnje koja ulazi u sastav produženog krivičnog dela onda je moguća primena člana 5. stav 2. Krivičnog zakonika. [8] Polazeći od ranije iznete argumentacije ovde retroaktivne primene i nema jer je poslednja radnja izvršena za vreme važenja novog zakona a vreme izvršenja produženog dela je vreme preduzimanja poslednje radnje.
Kada je u pitanju sudska praksa u vezi s ovim pitanjem Vrhovni sud Srbije u presudi Kž. 154/05 od 2. juna 2005. godine ističe da kada je učinilac krivično delo izvršio i u vreme važenja starog i u vreme važenja novog zakona, budući da je reč o krivičnom delu u produženom trajanju, primenjuje se novi zakon, jer je radnja izvršenja dovršena u vreme donošenja novog zakona. Sud se ovde nije bavio pitanjem da li je novi zakon blaži ili ne po učinioca, već smatra da se ima primeniti onaj koji je bio na snazi u vreme izvršenja poslednje radnje u konstrukciji produženog krivičnog dela.
V
U svojoj odluci Ustavni sud se, opravdano, poziva na presudu Velikog veća Evropskog suda za ljudska prava od 27. januara 2015. godine, Rohlena protiv Češke Republike (predstavka br. 59552/08). Posebno su interesantna i dva izdvojena, saglasna mišljenja sudija Ziemele i Albukerkija.
Ova presuda se bavi sa dva veoma važna pitanja u krivičnom materijalnom zakonodavstvu. Jedno je načelo nullum crimen, nulla poena sine lege i pitanje retroaktivne primene zakona a drugo je pitanje produženog krivičnog dela, gde se može jasno izvesti zaključak o stavu ESLjP. U konkretnom slučaju se radilo o osudi za produženo krivično delo koje su činili akti izvršeni pre nego što je to krivično delo, sa takvim nazivom, inkriminisano u krivičnom zakonodavstvu. Naime, podnosilac predstavke je bio optužen za fizičko i psihičko zlostavljanje svoje supruge, u više navrata, u periodu od 2000. do 8. februara 2006. godine. Sud u Češkoj je 2007. utvrdio da je kriv za produženo krivično delo zlostavljanja lica sa kojom je živeo pod istim krovom iz člana 215a Krivičnog zakonika koje je na taj način bilo inkriminisano od 1. juna 2004. Po njihovom mišljenju ta odredba se može primeniti i na radnje učinjene pre tog datuma, u meri u kojoj su u to vreme predstavljali drugo krivično delo. Osuđujuću presudu su potvrdili i apelacioni i Vrhovni sud. Značajan je deo obrazloženja presude Vrhovnog suda Češke koji se poziva na svoju praksu kada je u pitanju produženo krivično delo. Naime, kada se neko krivično delo ponavlja u određenom vremenskom periodu ono će se smatrati jedinstvenim delom i smatra će se svršenim kada je preduzeta poslednja radnja koja ulazi u njegov sastav. To znači da se kao vreme izvršenja uzima vreme izvršenja poslednje radnje. Oni dalje ističu da se stoga krivični supstrat tog dela mora ocenjivati u skladu sa zakonom koji je bio na snazi u vreme izvršenja poslednjeg akta koji predstavlja to krivično delo. Taj se zakon primenjuje i u pogledu prethodnih radnji pod uslovom da su one predstavljale kažnjiva ponašanja i po ranijem zakonu. U ovom predmetu su radnje podnosioca predstavke, pre izmena i dopuna Krivičnog zakonika od 1. juna 2004, predstavljale drugo krivično delo tj. nasilje nad pojedincem ili grupom pojedinaca u skladu sa članom 197a i 221. Krivičnog zakonika.
Veliko veće ESLjP je u presudi od 27. januara 2015. jednoglasno utvrdilo da odluka domaćih sudova nije bila u suprotnosti sa članom 7. Konvencije. U jednom delu obrazloženja ESLjP navodi da su nacionalni sudovi utvrdili da krivično delo vršeno u kontinuitetu treba smatrati jedinstvenim delom i da se njegova pravna kvalifikacija mora oceniti u skladu sa zakonom koji je bio na snazi u vreme okončanja poslednjeg dela koje ulazi u njegov sastav, pod uslovom da bi te radnje bile kažnjive po nekoj odredbi zakona i ranije. Nacionalni sudovi su se, prilikom tumačenja domaćeg prava, pozvali na koncept produženog krivičnog dela, koje se sastoji od više pojedinačnih radnji koje su izvršene u istu svrhu, povezane jer se radi o istim ili istovrsnim radnjama učinjenim u kratkom vremenskom periodu sa istim ciljem.
U tim okolnostima s obzirom na jasnu formulaciju relevantnih odredaba nacionalnog prava i njihovo tumačenje od strane nacionalnih sudova, podnosilac predstavke je bio u položaju da predvidi da može biti kriv za produženo krivično delo. Dakle, krivično delo za koje je podnosilac predstavke osuđen bilo je zasnovano na relevantnom „nacionalnom pravu u vreme kada je izvršeno“, u kom je krivično delo bilo dovoljno jasno definisano da bi zadovoljilo zahtev kvaliteta vezan za predvidljivost iz člana 7. Konvencije.
U Odluci Ustavnog suda je s razlogom naveden stav 63. pomenute presude ESLjP u kojem je istaknuto da je podnositelj predstavke trebao i mogao očekivati da će mu se suditi za produženo krivično delo prema krivičnom zakonu koji je važio u vreme preduzimanja poslednje radnje koja ulazi u sastav produženog krivičnog dela. Značajan je i stav 61. presude ESLjP u kojem se ističu da iz jasne i opšteprihvaćene prakse Vrhovnog suda Češke, kao i iz stavova izraženih u pravnoj teoriji, proizilazi da se produženo krivično delo ima smatrati jednim delom, čija se kvalifikacija vrši prema zakonu koji je bio na snazi u vreme preduzimanja poslednje radnje.
Sudija Albukerki, u svom izdvojenom saglasnom mišljenju [9] daje istorijsko-pravni prikaz produženog krivičnog dela, ali i, ono što je mnogo važnije, govori o elementima koji čine osobenosti produženog krivičnog dela. Na ovom mestu će biti istaknut deo saglasnog mišljenja u kojem je navedeno: da kriminalno-politički razlozi opravdavaju da uzastopna pojedinačna dela budu posmatrana u pravnom smislu kao jedinstvena celina i da budu kažnjena jednom, jedinstvenom kaznom, da će se na učinioca primeniti zakon koji je važio u vreme izvršenja poslednjeg dela koje ulazi u sastav produženog krivičnog dela i da se zastarela pojedinačna dela ne isključuju iz kažnjavanja. Na kraju svog mišljenja on ističe da je institut produženog krivičnog dela živ, da je on znak liberalne kriminalne politike i da je ova presuda Velikog veća pokazala da je većina evropskih država zadržala ovaj institut u svom zakonodavstvu a neke zemlje su ga čak i učvrstile.
***
Na kraju je potrebno naglasiti da bi iz materijalno-pravnih razloga bilo teško prihvatljivo da se svako delo posmatra kao zasebna celina, jer se na taj način negira postojanje instituta produženog krivičnog dela. Ovo krivično delo nije samo pravna fikcija, kako to neki tvrde, jer postoji prirodna povezanost pojedinih krivičnih dela. Uostalom, u krivičnoj doktrini je odavno primećeno da se produženo krivično delo pojavljuje kao logična celina, kao nešto što bi se samo veštački moglo razdvojiti u niz potpuno samostalnih krivičnih dela. [10] Produženo krivično delo treba posmatrati kao jedno, jedinstveno delo jer u suprotnom takve krivičnopravne situacije bi se posmatrale kao realni sticaj krivičnih dela. Shodno tome, zastarelost teče od momenta preduzimanja poslednje radnje. Konačno, pitanje zastarelosti krivičnog gonjenja u pogledu produženog krivičnog dela ne bi ni imalo neki veći praktični značaj kada bi se restriktivnije tumačio element vremenskog kontinuiteta u definisanju pojma produženog krivičnog dela. [11] U pogledu vremenske distance gornja granica nikada nije postavljena, a i sam koncept dozvoljava izvesnu fleksibilnost.
U Beogradu, 28. januar 2019. godine dr Dragana Kolarić
sudija Ustavnog suda
[1] Tako u odluci Kž – 796/53 se ističe da se više krivičnopravnih delovanja shvataju kao jedno produženo krivično delo ako su pojedine njihove radnje jednolike i vremenski povezane, ako je njima ugrožen jednovrsni pravni interes i ako umišljaj učinioca od početka delovanja obuhvata ukupnu posledicu. Vid. Pravni život, br. 10-11/1953.
[2] Ako se posmatra sa stanovišta shvatanja produženog krivičnog dela kao jednog jedinstvenog dela ostaje dilema u vezi sa odredbom člana 61. stav 6. Krivičnog zakonika koja propisuje da krivično delo koje nije obuhvaćeno produženim krivičnim delom u pravnosnažnoj sudskoj presudi, predstavlja posebno krivično delo, odnosno ulazi u sastav posebnog produženog krivičnog dela. Ova odredba se opravdava sa aspekta pravičnosti. Dakle, najčešće se radi o delu koje je ranije učinjeno i moglo je ući u sastav produženog krivičnog dela, ali je otkriveno naknadno. Čini se da Krivični zakonik ovu situaciju rešava na neprecizan način ukazujući da to delo predstavlja posebno krivično delo, odnosno posebno produženo krivično delo. Nasuprot tome, u članu 473. stav 1. tačka 5) Zakonika o krivičnom postupku predviđeno je da se krivični postupak završen pravnosnažnom presudom može ponoviti u korist okrivljenog „ako se u slučaju osude za produženo krivično delo… iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji ukazuju da nije učinio radnju koja je obuhvaćena delom iz presude ...“, što predstavlja precizniju pravnu formulaciju.
[3] J. Buturović, Produženo krivično delo, Beograd, 1980, str. 16.
[4] Službeni glasnik RS, br. 72/2009.
[5] Službeni glasnik RS, br. 121/2012.
[6] Dobar pregled uporednopravnog pristupa u rešavanju pitanja produženog krivičnog dela daje presuda Velikog veća Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Rohlena protiv Češke Republike, (predstavka br. 59552/08).
[7] Vid. Z. Stojanović, Komentar Krivičnog zakonika, Beograd, 2018, str. 108; Lj. Lazarević, Komentar Krivičnog zakonika, Beograd, 2006, str. 43.
[8] U tom pravcu je razmišljao i Ustavni sud BiH nalazeći ispravnim stav drugostepenog veća suda Bosne i Hercegovine da u konkretnom slučaju nije mogao da se primeni princip vremenskog važenja krivičnog zakona, kako je to propisano članom 5. stavom 2. KZ BD, jer u konkretnom slučaju nije nastupila promena materijalnog zakona nakon činjenja krivičnog dela, već je do izmene zakona došlo pre nego što je apelant preduzeo poslednju radnju. Vid. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti i meritumu, br. AP 3013/10 od 22.oktobra 2013. godine.
[9] Concurring opinion of Judge Pinto de Albuquerque, annex to judgement Rohlena v. The Czech Republic
[10] J. Tahović, Produženo krivično delo, Jugoslovenska advokatura, br. 5-6/1956.
[11] U drugostepenoj odluci, koja je osporena pred Ustavnim sudom, sud je vodio računa o vremenskom kontinuitetu te je podnosioca ustavne žalbe pravnosnažno oglasio krivim zbog izvršenja krivičnog dela zloupotreba službenog položaja odgovornog lica u produženom trajanju za radnje koje je preduzimao u periodu od 31.01.2006. do 08.11.2006. dok je prema njemu odbijena optužba za radnju koje je preduzeo 25.12.2004. jer nema vremenske povezanosti. Drugostepeni sud je ocenio da nema vremenske povezanosti između krivičnog dela koje je učinjeno 25.12.2004. sa delom izvršenim u periodu od 31.01.2006. do 08.11.2006, te se zbog velikog vremenskog intervala krivično delo opisano pod tačkom 3. izreke ima smatrati posebnim krivičnim delom. Pošto se ima smatrati posebnim krivičnim delom prihvatljivo je obrazloženje drugostepenog suda da je u pogledu njega nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja. Pitanje vremenskog kontinuiteta je faktičko pitanje koje se mora rešavati u svakom konkretnom slučaju imajući u vidu i prirodu krivičnog dela.