| Vrsta: | Sudska praksa | ||
| Sud: | Vrhovni sud Srbije* | Datum: 14.06.2003 | Broj: Rev.5313/99 |
| Abstrakt: | |||
Predmet tužbenog zahteva u ovoj parnici je raskid sudskog poravnanja zbog neizvršenja, pri čemu tužilac polazi od konstatacije da sudsko poravnanje predstavlja dvostrani ugovor, da je kao ugovor u materijalno-pravnom smislu predviđen i odredbom čl. 1089. ZOO-Zakona o obligacionim odnosima, te kako za tu vrstu ugovora važe opšte odredbe o dvostranim odnosima, moguće je tražiti i raskid ugovora zbog neizvršenja.
Pravilnom primenom materijalnog prava, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev za raskid poravnanja zbog neizvršenja.
Sudsko poravnanje je sporazum stranaka o predmetu spora kojim se okončava parnica, pa stoga sudsko poravnanje ima snagu pravosnažne sudske odluke i isto predstavlja izvršnu ispravu iz čl. 16. Zakona o izvršnom postupku.
Tužilac je u sporu za priznanje prava svojine sklopio poravnanje sa pravnim prethodnikom tužene i po tom poravnanju pravni prethodnik tuženog, majka se obavezala da tužiocu isplati 750.000 dinara sa kamatom, s tim da 500.000 dinara plati najkasnije do 6.12.1986. godine, a 250.000 dinara do 1.4.1987. godine kao i kamatu na ove iznose.
U roku iz poravnanja isplaćeno je 500.000 dinara i to 16.12.1986. godine, a 25.3.1987. godine još 250.000 dinara, s tim što je nakon ovoga tužilac podneo predlog za izvršenje preostalog iznosa koji se odnosi na kamatu na iznos glavnog duga iz poravnanja.
Tačno je da poravnanje predstavlja i vrstu dvostranog ugovora, kako to predviđaju i odredbe Zakona o obligacionim odnosima i ističe tužilac, ali za razliku od vansudskog poravnanja, sudsko poravnanje je i izvršna sudska odluka, pa ovo svojstvo sudskog poravnanja isključuje mogućnost njegovog raskida zbog neizvršenja.
Ono se može poništiti, kada se za to steknu zakonski uslovi.
Zbog toga je i neosnovan zahtev za raskid poravnanja zbog neizvršenja, a činjenica zbog čega nije okončan izvršni postupak nije od uticaja na pravnu kvalifikaciju zaključenog sudskog poravnanja.