U postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrđeno je da je do štetnog događaja došlo zbog neurednog održavanja dalekovoda koji su se propisano ukrštali, ali da je zbog jednog provodnika koji je sa konzole od dalekovoda koji nije bio pod naponom i koji je visio niz stub do zemlje, bila stvorena potencijalna opasnost po okolinu , jer je ovaj provodnik prilikom pomjeranja (od vjetra i sl.) dolazio u dodir sa provodnicima dalekovoda koji je bio pod naponom i na taj način i sam bio napajan električnom strujom.
Utvrđeno je u postupku da je dalekovod koji je bio pod naponom snage 10 kilovata i da je stanje stvorene opasnosti po okolinu trajalo od kraja jula 1993. godine pa do dana nastanka štetnog događaja-16.10.1993. godine.
Kod ovih činjenica nižestepeni sudovi su pravilno našli da postoji odgovornost tuženog za naknadu nastale štete.
Ovo zbog toga što je uzrok opasna stvar koja je stvorila povećani rizik za okolinu, jer je pomenuto stanje trajalo nekoliko mjeseci, pa kako se tuženi bavi prenosom i isporukom električne energije, bio je dužan da prenosnu mrežu održava u stanju koje ne bi predstavljalo opasnost po okolinu.
Propust tuženog da ukloni izvor opasnosti nastanka štete, iako je bio dužan da to učini, čini ga objektivno odgovornim za naknadu iste.
Naime, odredbom čl. 173. Zakona o obligacionim odnosima utvrđena je pretpostavka uzročnosti tako da se smatra da šteta potiče od opasne stvari odnosno opasne djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nijesu bile uzrok štete.
To znači da se po načelu uzročnosti ili objektivne odgovornosti odgovara za štetu bez obzira na krivicu, pa oštećeni ne mora dokazivati da je štetnik kriv za štetu, već je dovoljno da se dokaže da pretpljena šteta, potiče od opasne djelatnosti sudjelovanje u štetnom događaju. s obzirom da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi(čl. 174. st. 1. ZOO), nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je tuženi odgovoran da tužiocima naknadi pretrpljenu štetu.