| Vrsta: | Sudska praksa | ||
| Sud: | Apelacioni sud u Novom Sadu | Datum: 07.07.2016 | Broj: Gž2.412/16 |
| Abstrakt: | |||
Republika Srbija
APELACIONI SUD U NOVOM SADU
Gž2.412/16
07.07.2016. godine
NOVI SAD
U I M E N A R O D A !
Apelacioni sud u Novom Sadu, kao drugostepeni građanski sud, u veću čiji je predsednik sudija Šalić Dušica, a članovi sudije Bajić Verica i Gluščević-Simovljević Snežana, u pravnoj stvari tužilje Č.G. iz N.S., ……….., koju zastupa punomoćnik K.Lj., advokat iz N.S., protiv tuženog Č.R. iz S., ……., koga zastupa punomoćnik B.N., advokat iz N.S., radi regresa za dato izdržavanje, rešavajući po žalbi tužilje izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u Novom Sadu P2.1966/2015 od 30.03.2016. godine u nejavnoj sednici veća koja je održana 07.07.2016. godine doneo je
Žalba tužilje SE ODBIJA kao neosnovana, pa se presuda Osnovnog suda u Novom Sadu P2.1966/2015 od 30.03.2016. godine POTVRĐUJE.
ODBIJA SE zahtev tužilje za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Pobijanom presudom odbijen je zahtev tužilje za isplatu 450.000,00 dinara na ime datog izdržavanja za sina stranaka Č. S., a za period od 01.03.2013. do 30.08.2015. godine, što je mesečno po 15.000,00 dinara. Odbijen je i zahtev za kamatu na svaki mesečni iznos od 05-og u mesecu za tekući mesec, pa do isplate. Tužilja je oslobođena plaćanja sudskih taksa, a obavezana je da tuženom nadoknadi parnične troškove u iznosu od 21.000,00 dinara.
Tužilja je blagovremeno, preko punomoćnika, izjavila žalbu iz svih razloga predviđenih čl. 373. st. 1. ZPP-a sa predlogom da ovaj sud pobijanu presudu ukine ili preinači usvajanjem tužbenog zahteva. Traženi su troškovi drugostepenog postupka.
Odgovor na žalbu nije dostavljen.
Ovaj sud nalazi da žalba nije osnovana.
Prvostepeni sud je utvrdio da su stranke bivši supružnici, da su nakon razvoda braka deca poverena tužilji na vršenje roditeljskog prava, a tuženi je obavezan da za svako dete plaća po 25% svoje mesečne zarade. Kćer stranaka je sada punoletna, zaposlena, a sin S. je rođen………godine, punoletan je i redovan je student. Do punoletstva je tuženi redovno plaćao izdržavanje iznosom i većim od dosuđenog (36.000,00 do 40.000,00 dinara mesečno). Trenutno plaća dinarsku protivvrednost 200 evra mesečno. Sporan je period nakon punoletstva, a radi se o 30 meseci. Tužilja je, podnoseći tužbu, tvrdila da je to period kad tuženi nije plaćao izdržavanje, nego je ona snosila sve troškove izdržavanja sina, što je 30.000,00 dinara mesečno, pa od tuženog traži polovinu tog iznosa, dakle za 30 meseci 450.000,00 dinara.
U tom spornom periodu postojala je presuda kojom je tuženi bio obavezan na plaćanje izdržavanja u visini od 25% mesečne zarade, a nije traženo njeno izvršenje. Sud utvrđuje da je tuženi i tada plaćao dosuđene iznose, čak i više od toga, ali nešto neredovnije i u pitanju su bili različiti iznosi. Ove iznose nekad je slao i preko kćeri, koja je bila zaposlena u njegovom preduzeću. Ovo preduzeće je zapalo u finansijske teškoće, zarada mu je smanjena, ali je on i na dalje slao novac za izdržavanje sina, ne manje od 300 evra mesečno. Takođe je plaćao troškove korišćenja sinovog mobilnog telefona, što je oko 2.000,00 dinara mesečno. Zapošljavao ga je preko leta u svoje preduzeće, gde je zarađivao 200 do 300 evra mesečno. Uplatio je 40.000,00 dinara za upisninu na fakultet za ovu školsku godinu.
U spornom periodu, a i pre toga, tuženi je omogućio sinu, a isto tako i kćeri, kao i tužilji da stanuju u stanu u N. S. koji je njegovo vlasništvo. Kasnije je taj stan poklonio deci, dakle ½ stana poklonio je i sinu.
Našavši da je tuženi i u spornih 30 meseci davao izdržavanje za sina, prvostepeni sud je zahtev za regres odbio.
Dakle, prvostepeni sud utvrđuje da postoji pravnosnažna presuda kojom je tuženi obavezan na plaćanje izdržavanja, da je on plaćao i više od dosuđenog i pre i posle punoletstva sina stranaka. Izvršenje nije traženo, što takođe posredno ukazuje da je izdržavanje davano. Odbijajući tužbeni zahtev prvostepeni sud navodi da tužilja ne može da traži od tuženog iznose za izdržavanje sina stranaka, jer se to može ostvariti u izvršnom postupku,budući da postoji pravnosnažna presuda. Osnovano žalba ukazuje da izvršenje po toj presudi može da traži poverilac izdržavanja, a to je u konkretnoj situaciji sin stranaka. Tužilja traži za jedan period naknadu za dato izdržavanje, tvrdeći da je ona plaćala i svoj deo obaveze i tuženikovu obavezu.
Međutim sud utvrđuje da za to nema osnova, budući da je tuženi uvek plaćao više od dosuđenog, i sad plaća po 200 evra mesečno, troškove telefona, upisninu za fakultet.
Tuženi je omogućio u dužem periodu stanovanje sinu u svom stanu, da bi mu tokom 2015. godine ½ tog stana i poklonio.
Konačno, prvostepeni sud je utvrdio da je nešto neredovnijim uplatama koje su bile u različitim iznosima, tuženi izvršavao svoju obavezu, premašujući ono na šta je presudom obavezan, tako da ne bi bilo mesta primeni čl. 165. Porodičnog zakona. Čak i da on ovu svoju obavezu nije izdržavao, a u situaciji kad postoji pravnosnažna presuda i kad je on ostvarivao zaradu u spornom periodu, a sledi da je bio zaposlen tokom tog perioda, postojala je mogućnost da se ostvari ovo potraživanje putem prinudnog izvršenja. To izvršenje moguće je i za period koji je protekao. Dakle, ne radi se o tome da izvršenje nije moglo iz nekog razloga da se realizuje, te da je jedan roditelj snosio i obavezu tog drugog roditelja. Naprotiv, davanje tuženog premašuje dosuđene iznose i iz izvedenih dokaza prvostepeni sud pravilno utvrđuje da je tuženi svoju obavezu izvršavao i izvršava je i sada u obimu većem od dosuđenog, tako da je pravilna odluka da je tužbeni zahtev neosnovan.
Konačno, tužena je imala obavezu da plaća izdržavanje za punoletnog sina koji je na redovnom školovanju, srazmerno svojim mogućnostima, kako to određuje čl. 155. st. 2. Porodičnog zakona. Istu takvu zakonsku obavezu ima i tuženi, a ta obaveza je određena i pravosnažnom presudom. Tužilja nije imala pravnu obavezu da plaća sinu ono što je bila obaveza tuženog, uz to određena i pravosnažnom presudom, da bi ostvarila pravo na regres u smislu navedenog člana Porodičnog zakona. Upravo odredba čl.160. Porodičnog zakona predviđa pravo na regres lica koje je faktički davalo izdržavanje a za to nije imalo pravnu obavezu.
Napred rečeno odnosilo bi se na situaciju da tuženi za sporni period nije plaćao izdržavanje, međutim prvostepeni sud je utvrdio da je on ovu svoju obavezu izvršavao, pa je tužbeni zahtev u svakom slučaju neosnovan.
Nalazeći da prvostepeni sud nije učinio povrede postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, niti one na koje ukazuje žalba, te da je pravilno utvrdio činjenično stanje i zaključio da tužbeni zahtev nije osnovan, ovaj sud je odlučio kao u dispozitivu shodno čl. 390. ZPP-a.
Budući da tužilja nije uspela u drugostepenom postupku, odbijen je njen zahtev za naknadu troškova tog postupka.
Predsednik veća – sudija
Dušica Šalić s.r.
zto: