| Vrsta: | Sudska praksa | ||
| Sud: | Ustavni sud | Datum: 09.11.2016 | Broj: Už-8760/2014 |
| Abstrakt: | |||
Ustavni sud, u sastavu: predsednik Vesna Ilić Prelić i sudije dr Olivera Vučić, dr Marija Draškić, Bratislav Đokić, Katarina Manojlović Andrić, dr Milan Marković, dr Bosa Nenadić, dr Dragiša B. Slijepčević, Milan Stanić, dr Dragan Stojanović, mr Tomislav Stojković, Sabahudin Tahirović i Predrag Ćetković, u postupku po ustavnoj žal bi S. A. iz Kikinde, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 9. novembra 2016. godine, doneo je
1. Usvaja se ustavna žalba S. A. i utvrđuje da su presudama Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1460/13 od 10. aprila 2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1121/13 od 23. septembra 2013. godine i Osnovnog suda u Kikindi P1. 84/12 od 4. februara 2013. godine povređeni pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. i načelo zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava Republike Srbije, na štetu podnositeljke ustavne žalbe.
2. Poništava se presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1460/13 od 10. aprila 2014. godine i određuje da isti sud donese novu odluku o reviziji podnositeljke ustavne žalbe izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1121/13 od 23. septembra 2013. godine.
1. S. A. iz Kikinde je, 5. decembra 201 4. godine, preko punomoćnika B. S, advokata iz Kikinde, Ustavnom sudu podnela ustavnu žalbu protiv presud a Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1460/13 od 10. aprila 2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1121/13 od 23. septembra 2013. godine i Osnovnog suda u Kikindi P1. 84/12 od 4. februara 2013. godine, zbog povrede načela zabrane diskriminacije, prava na pravično suđenje i prava na jednaku zaštitu prava , utvrđenih odredbama člana 21. st. 1 - 3, člana 32. stav 1. i člana 36. stav 1. Ustava.
U ustavnoj žalbi se, između ostalog, navodi: da je podnositeljka bila žrtva očigledne diskriminacije prilikom zapošljavanja, s obzirom na to da joj radni odnos kod tuženog „T.“ a.d. Kikinda nije produžen za još 12 meseci, koliko je tuženi bio u obavezi da je zadrži prema ugovoru sa Nacionalnom službom za zapošljavanje nakon završetka stručnog osposobljavanja, samo zbog toga što se nalazila na porodiljskom odsustvu; da ta činjenica nesumnjivo proizlazi iz izveštaja od 14. marta 2012. godine, koji je tuženi uputio Nacionalnoj službi za zapošljavanje, a u kome je podnositeljka svrstana u kategoriju zaposlenih kojima radni odnos nije produžen zbog trudnoće; da su parnični sudovi ovakvu tvrdnju ocenili kao neosnovanu, s t om razlikom što su prvostepeni i drugostepeni sud bili na stanovištu da je podnositeljki radni odnos prestao zbog isteka vremena na koji je zasnovan, a ne zbog diskriminacije, dok je revizijski sud konstatovao da podnositeljka nije označila lica u odnosu na koja je diskriminisana; da je Vrhovni kasacioni sud u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (tužilji T.J. radni odnos kod istog tuženog nije produžen zbog trudnoće) doneo rešenje kojim je ukinuo preinačujuću presudu Apelacionog suda u Novom Sadu, iznoseći stav da zamenu tužilje T.J. drugim zaposlenim, zbog njene trudnoće, treba oceniti sa aspekta zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, kao i odredaba čl. 18. i 19. Zakona o radu; da je podnositeljki na taj način, pored prava na pravično suđenje, povređeno i pravo na jednaku zaštitu prava.
Predloženo je da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu, poništi osporene presude i podnositeljki utvrdi pravo na naknadu materijalne štete u visini izgubljenih zarada kod tuženog za period od 12 meseci, koliko je tuženi bio u obavezi da je zadrži u radnom odnosu, sa pripadajućim doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, kao i svih troškova parničnog postupka koje je imala u predmetnoj parnici.
2. Prema odredbi člana 170. Ustava Republike Srbije, ustavna žalba se može izjaviti protiv pojedinačnih akata ili radnji državnih organa ili organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, a kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode zajemčene Ustavom, ako su iscrpljena ili nisu predviđena druga pravna sredstva za njihovu zaštitu. Postupak po ustavnoj žalbi se, u smislu člana 175. stav 3. Ustava, uređuje zakonom.
U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama zahteva istaknutog u njoj, Ustavni sud utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.
3. Ustavni sud je, u sprovedenom postupku, izvršio uvid u osporene presude i dokumentaciju koja je priložena uz ustavnu žalbu, pa je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosudskoj stvari:
Osporenom presudom Osnovnog suda u Kikindi P1. 84/12 od 4. februara 2013. godine je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje S. A, ovde podnositeljke ustavne žalbe, kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rešenje tuženog „T.“ a.d. Kikinda od 25. februara 2012. godine, kojim je tužilji otkazan ugovor o radu broj 457/200 od 1. avgusta 2011. godine, zatim da se tuženi obaveže da je vrati na rad i rasporedi na radno mesto poslovođe smene u pogonu grube keramike ili na druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima, kao i da sa njom zaključi aneks ugovora o radu za obavljanje navedenih poslova na određeno vreme – do 25. februara 2013. godine.
Postupajući po žalbi tužilje, Apelacioni sud u Novom Sadu je doneo osporenu presudu Gž1. 1121/13 od 23. septembra 2013. godine kojom je žalbu odbio i ožalbenu presudu u celini potvrdio .
Vrhovni kasacioni sud je 10. aprila 201 4. godine doneo osporenu presudu Rev2. 1460/13, kojom je odbio kao neosnovanu reviziju tužilje izjavljenu protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1121/13 od 23. septembra 2013. godine.
U obrazloženju osporene revizijske presude je, pored ostalog, navedeno: da je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, odlukom Nacionalne službe za zapošljavanje - Filijala Kikinda od 2. novembra 2010. godine usvojen zahtev tuženog za finansiranj e stručno g osposobljav anja i zapošljavanja mladih, pod nazivom „Prva šansa 2010“ za 18 nezaposlenih lica, i to za vreme volo nterske prakse u trajanju od tri meseca i za refundaciju zarade pripravnika za vreme stručnog osposobljavanja u trajanju od 12 meseci , za zanimanja koja su tak sativno bila utvrđena odlukom; da je, prema navedenoj odluci, tuženi bio u obavezi da u roku od 15 dana od donošenja odluke, zaključi sa nezaposlenim licima ugovor o volonterskom radu, a po isteku volonterskog rada i ugovor e o osposob ljavanju sa najmanje pet lica koja su obavljala volontersku praksu; da je tuženi sa Nacionalnom službom za zapošljavanje (u daljem tekstu: NSZ) zaključio Ugovor od 1. marta 2011. godine, kojim je u članu 2. utvrđeno da tuženi ima pravo na refundaciju neto zarade za sedam pripravnika sa srednjim obrazovanjem, koji su poimenično nabrojani, a među kojima se nalazila i tužilja, kao i obavezu da sa tim licima, kao pripravnicima, zasnuje radni odnos na 12 meseci, uz redovan obračun i isplatu zarade u visini odobrene subvencije; da je, prema članu 5. Ugovora, tuženi bio u obavezi da po isteku stručnog osposobljavanja od 12 meseci, zadrži pripravnika u radnom odnosu najmanje još 12 meseci u istom stepenu stručne spreme; da je, prema članu 6. stav 1. Ugovora, u slučaju prekida stručnog osposobljavanja pripravnika, tuženi bio u obavezi da zaključi ugovor o radu sa drugim nezaposlenim licem sa evidencije NSZ, u istom zanimanju i stepenu obrazovanja, ukoliko po proceni NSZ postoje uslovi da se pripravnik osposobi za samostalan rad u struci za preostalo vreme, dok se stavom 2. tuženi obavezao da u slučaju prestanka radnog odnosa pripravnika po isteku stručnog osoposobljavanja pripravnika, zaključi ugovor o radu sa drugim nezaposlenim licem sa evidencije NSZ, u istom zanimanju i stepenu obrazovanja za preostalo vreme; da je tuženi, na osno vu preuzetih ugovornih obaveza, zaključio sa tužiljom prvo ugovor o volonterskom radu u trajanju od tri meseca, a nakon toga je tužilja zasnovala radni odnos na određeno vreme, zaključenjem ugovora o radu od 26. februara 2011. godine, radi stručnog osposobljavanja po Programu zapošljavanja mladih „Prva šansa 2010 “, u trajanju od 12 meseci , tačnije do 25. februara 2012. godine; da je n avedenim ugovorom tužilja zasnovala radni odnos za obavljanje poslova rukovanja automatskom linijom za slaganje proizvoda u pogonu grube keramike; da je tuženi sa tužiljom 1. avgusta 2011. godine zaključio aneks ugovora o radu, kojim je tužilja premeštena na poslove poslovođe smene u pogonu grube keramike, za koje su uslovi za zasnivanje radnog odnosa, prema važećem Pravilniku o sistematizaciji radnih mesta tuženog, bili IV i V stepen školske spreme tehnološkog i tehničkog smera i jedna godina radnog iskustva; da tužilja ima srednju stručnu spremu, zanimanje saobraćajni tehničar.
U obrazloženju ove presude je dalje navedeno: da je zbog odlaska na bolovanje u vezi trudnoće, tužilja 2. novembra 2011. godine prestala da dolazi na posao; da je spornim rešenjem tuženog od 25. februara 2012. godine, koje joj je uručeno 2. marta 2012. godine, tužilji prestao radni odnos sa 25. februarom 2012. godine, zbog isteka roka na koji je zasnovan; da prema izveštaju od 14. marta 2012. godine, koji je tuženi dostavio NSZ, tuženi sa u kupno devet lica posle isteka pripravničkog staža nije zaključio ugovore o radu na još godinu dana, već ih je zamenio novim licima sa evidencije NSZ, u skladu sa preuzetom ugovornom obavezom; da je umesto tužilje tuženi na rad primio Ž. P, koja je istog zanimanja i stepena obrazovanja, sa kojom je 26. februara 2012. godine zaključio ugovor o radu u trajanju do 25. februara 2013. godine, za obavljanje poslova rukovanja automatskom linijom za slaganje proizvoda u pogonu grube keramike; da su na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pravilno primenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan zahtev tužilje za poništaj rešenja od 25. februara 2012. godine, nalazeći da je tužilji prestao radni odnos na osnovu člana 175. tačka 1 ) Zakona o radu, istekom roka na koji je zasnovan; da je odredbama člana 187. Zakona o radu, koje su bile na snazi u vreme donošenja spornog rešenja, bilo propisano da za vreme trudnoće, porodiljskog odsustva, odsustva sa rada radi nege detega i odsustva sa rada radi posebne nege deteta poslodavac ne može zaposlenom da otkaže ugovor o radu, izuzev zaposlenom koji je zasnovao radni odnos na određeno vreme; da imajući u vidu da je tužilja zasnovala radni odnos na određeno vreme od 12 meseci i da je u ugovoru navedeno da radni odnos traje do 25. februara 2012. godine, zakonito je rešenje koje je tuženi doneo na osnovu člana 175. tačka 1 ) Zakona o radu, a kojim je utvrdio da je istekom navedenog roka radni odnos prestao; da je zaposlena žena za vreme trudnoće uživala posebnu zaštitu od otkaza ugovora o radu, u smislu člana 187. stav 1. Zakona o radu, ali da je od tog pravila postojao izuzetak u stav u 2. istog člana, i to za radni odnos zasnovan na određeno vreme; da je, prema članu 5. Ugov ora zaključenog između tuženog i NSZ, tuženi bio u obavezi da po isteku 12 meseci zadrži tužilju u radnom odnosu još najmanje 12 meseci; da nema nezakonitog postupanja u tome što tuženi navedenu obavezu nije ispunio, zato što tužilja nije m ogla da učestvuje u procesu rada kod tuženog, s obzirom na to da je pr imarni cilj Programa zapošljavanja mladih „Prva šansa 2010 “ bilo osposobljavanje nezaposlenih lica u „realnom“ radu kod poslodavaca; da su mogućnosti prekida stručnog osposobljavanja pripravnika ili prestanka radnog odnosa po isteku str učnog osposobljavanja pripravnika bile predviđene članom 6. Ugovora, u kom slučaju je tuženi imao obavezu da zaključi ugovor o radu sa drugim nezaposlenim licem sa evidencije NSZ, u istom zanimanju i stepenu obrazovanja, što je tuženi u konkretnom slučaju učinio , tako što je za preostalo vreme (12 meseci) zaključio ugovor o radu sa nezaposlenom Ž. P ; da je neosnovano revizijsko ukazivanje da je tuženi donošenjem spornog rešenja prekršio zabranu diskriminacije iz čl . 18 – 20. Zakona o radu jer tužilju nije zadržao u radnom odnosu još 12 meseci, samo zbog toga što je tužilja otišla na trudničko bolovanje; da to iz razloga što tužilji utovor o radu nije otkazan kada je otišla na bolovanje vezano za trudnoću, već nakon isteka roka na koji je zaključen (skoro četiri meseca kasnije); da je, o sim toga, tužilja sa tuženim zaključila ugovor o radu u okviru Odluke o finansiranju stručnog osposobljavanja i zapošljavanja mladih „Prva šansa 2010“, pod uslovima i na način koji je utvrdila NSZ, pri čemu tuženi sa ukupno devet lica nakon isteka pripravničkog staža nije zaključio ugovore o radu na još godinu dana, pa je n ejasno u odnosu na koja lica je tužilja bila u nejednakom položaju, jep o tome navoda nema ; da se, prema tome, postupanje tuženog, i po oceni revizijskog suda, ne može okvalifikovati kao diskriminacija; da s obzirom na to da je rešenje o otkazu ugovora o radu zakonito, pravilno su nižesteleni sudovi odbili kao neosnovan i zaht ev tužilje za vraćanje na rad kod tuženog.
U izveštaju od 14. marta 2012. godine, koji je dostavio NSZ, tuženi „T.“ a.d. Kikinda je, pored ostalog, naveo: da je na osnovu šest odluka o finansiranju stručnog osposobljavanja i usavršavanja mladih po programu „Prva šansa 2010“ od 2. novembra 2010. godine zaposlio 72 lica u svojstvu pripravnika; da je, nakon isteka pripravničkog staža, sa 63 lica zaključen ugovor o radu na još godinu dana; da je preostalih devetoro lica zamenjeno novim licima; da je šestoro lica zamenjeno zbog nezadovoljavajućeg rada i zalaganja; da su ostala tri lica zamenjena jer se nalaze na trudničkom bolovanju; da su radnici na njihovim mestima potrebni zbog nesmetanog odvijanja procesa proizvodnje; da su umesto pomenutih lica zaposlena lica sa evidencije NSZ, u skladu sa preuzetom ugovornom obavezom; da se S. A. nalazi na trudničkom bolovanju, te kako je potreban radnik na njenom mestu radi nesmetanog odvijanja procesa proizvodnje, odlučeno je se ona zameni drugim radnikom, iz kog razloga je u radni odnos primljena Ž. P .
4. Odredbama Ustava, na čiju povredu se ukazuje u ustavnoj žalbi, utvrđeno je : da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki, da svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu, bez diskriminacije , te da je zabranjena svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta (član 21. st. 1 – 3.); da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega (član 32. stav 1.); da se svakom jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima, imaocima javnih ovlašćenja i organima autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave (član 36. stav 1.).
U ovoj ustavnosudskoj stvari od značaja su i odredbe Ustava kojima je utvrđeno: da se ženama, omladini i invalidima omogućuju posebna zaštita na radu i posebni uslovi rada, u skladu sa zakonom (član 60. stav 5.); da porodica, majka, samohrani roditelj i dete u Republici Srbiji uživaju posebnu zaštitu, u skladu sa zakonom, da se majci pruža posebna podrška i zaštita pre i posle porođaja (član 66. st. 1. i 2.).
Odredbama Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 183 o zaštiti materinstva („Službeni glasnik RS - Međunarodni ugovori“, broj 1/10) (u daljem tekstu: Konvencija MOR) je propisano: da se ova konvencija primenjuje na sve zaposlene žene, uključujući i one u netipičnim oblicima zavisnog rada (član 2. stav 1.); da će s vaka članica, nakon konsultacija sa organizacijama poslodavaca i zaposlenih, usvojiti odgovarajuće mere kako bi obezbedila da trudne žene ili dojilje ne moraju da obavljaju poslove koje je nadležni organ proglasio štetnim za zdravlje majke ili deteta, ili kada se procenjuje da postoji znatna opasnost za zdravlje majke ili deteta (član 3.); da n a osnovu lekarske potvrde ili druge odgovarajuće potvrde, na osnovu domaćeg zakona i prakse, u kojoj se navodi predviđeni datum porođaja, žena na koju se primenjuje ova konvencija ima pravo na porodiljsko odsustvo u trajanju ne kraćem od 14 nedelja (član 4. stav 1.). Odredbama člana 8. Konvencije MOR je propisano: da se o tpuštanje žene sa posla za vreme trudnoće i odsustva iz čl. 4. ili 5. ove konvencije ili u periodu nakon njenog povratka na posao propisanog domaćim zakonom ili propisima smatra nezakonitim, osim iz razloga koji nemaju veze sa trudnoćom, porođajem i dojenjem kao njegovom posledicom, da teret dokazivanja da razlozi za otpuštanje nemaju veze sa trudnoćom, porođajem i dojenjem snosi poslodavac (stav 1.); da po isteku porodiljskog odsustva, žena ima pravo da se vrati na isto radno mesto ili na odgovarajuće radno mesto sa istom platom (stav 2.). Odredbama člana 9. Konvencije MOR je propisano: da će s vaka članica usvojiti odgovarajuće mere da bi obezbedila da materinstvo ne bude izvor diskriminacije u oblasti radnih odnosa, uključujući, izuzetno od člana 2. stav 1. ove konvencije, i mogućnost zapošljavanja (stav 1.); da m ere iz prethodnog stava uključuju zabranu da se od žene koja konkuriše za posao zahteva da se podvrgne testu na trudnoću ili da donese potvrdu o takvom testu, osim u slučajevima kada se domaćim zakonom ili propisima zahteva za poslove - koji su domaćim zakonom ili propisom zabranjeni ili ograničeni za trudnice ili dojilje ili kada postoji očigledna ili znatna opasnost po zdravlje žene i deteta (stav 2.).
Odredbama Zakona o radu ( „Službeni glasnik RS“, broj 24/05 , 61/05 i 54/09 ) (u daljem tekstu: Z OR), koji se primenjivao u konkretnom slučaju, bilo je propisano: da je zabranjena neposredna i posredna diskriminacija lica koja traže zaposlenje, kao i zaposlenih, s obzirom na pol, rođenje, jezik, rasu, boju kože, starost, trudnoću, zdravstveno stanje, odnosno invalidnost, nacionalnu pripadnost, veroispovest, bračni status, porodične obaveze, seksualno opredeljenje, političko ili drugo uverenje, socijalno poreklo, imovinsko stanje, članstvo u političkim organizacijama, sindikatima ili neko drugo lično svojstvo (član 18.); da neposredna diskriminacija, u smislu ovog zakona, jeste svako postupanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 18. ovog zakona kojim se lice koje traži zaposlenje, kao i zaposleni, stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji (član 19. stav 1.); da je d iskriminacija iz člana 18. ovog zakona zabranjena, pored ostalog, u odnosu na uslove za zapošljavanje i izbor kandid ata za obavljanje određenog posla, da su odredbe ugovora o radu kojima se utvrđuje diskriminacija po nekom od osnova iz člana 18. ovog zakona ništave (član 20. stav 1. tačka 1) i stav 2.); da se ne smatra diskriminacijom pravljenje razlike, isključenje ili davanje prvenstva u odnosu na određeni posao kada je priroda posla takva ili se posao obavlja u takvim uslovima da karakteristike povezane sa nekim od osnova iz člana 18. ovog zakona predstavljaju stvarni i odlučujući uslov obavljanja posla, i da je svrha koja se time želi postići opravdana (član 22. stav 1.); da poslodavac može da zasnuje radni odnos sa licem koje prvi put zasniva radni odnos, u svojstvu pripravnika, za zanimanje za koje je to lice steklo određenu vrstu i stepen stručne spreme, ako je to kao uslov za rad na određenim poslovima utvrđeno zakonom ili pravilnikom, da pripravnički staž traje najduže godinu dana, ako zakonom nije drukčije određeno (član 47. st. 1. i 3.); da zaposlena žena za vreme trudnoće ne može da radi na poslovima koji su, po nalazu nadležnog zdravstvenog organa, štetni za njeno zdravlje i zdravlje deteta, a naročito na poslovima koji zahtevaju podizanje tereta ili na kojima postoji štetno zračenje ili izloženost ekstremnim temperaturama i vibracijama (član 89.); da z aposlena žena za vreme prvih 32 nedelje trudnoće ne može da radi prekovremeno i noću, ako bi takav rad bio štetan za njeno zdravlje i zdravlje deteta, na osnovu nalaza nadležnog zdravstvenog organa, da zaposlena žena za vreme poslednjih osam nedelja trudnoće ne može da radi prekovremeno i noću (član 90.); da zaposlena žena ima pravo na odsustvo sa rada zbog trudnoće i porođaja (porodiljsko odsustvo), kao i odsustvo sa rada radi nege deteta, u ukupnom trajanju od 365 dana (član 94.); da r adni odnos, pored ostalog, prestaje istekom roka za koji je zasnovan (član 175. tačka 1)); da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog, njegovo ponašanje i potrebe poslodavca, pored ostalog, ako zaposleni ne ostvaruje rezultate rada, odnosno nema potrebna znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi (član 179. tačka 1)); da se opravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu, u smislu člana 179. ovog zakona, ne smatra, pored ostalog, korišćenje porodiljskog odsustva, odsustva sa rada radi nege deteta i odsustva sa rada radi posebne nege deteta (član 183. tačka 2)); da za vreme trudnoće, porodiljskog odsustva, odsustva sa rada radi nege deteta i odsustva sa rada radi posebne nege deteta poslodavac ne može zaposlenom da otkaže ugovor o radu, da zaposlenom iz stava 1. ovog člana koji je zasnovao radni odnos na određeno vreme može da prestane radni odnos po isteku roka za koji je zasnovan (član 187.).
Pravilnikom o kriterijumima i načinu sprovođenja mera aktivne politike zapošljavanja („Službeni glasnik RS“, br. 7/10, 3/11 i 6/11 – ispravka) je bilo propisano: da se Pravilnikom bliže uređuju kriterijumi i način sprovođenja mera aktivne politike zapošljavanja od strane NSZ, u skladu sa zakonom i Nacionalnim akcionim planom zapošljavanja (član 1.); da a ktivna politika zapošljavanja predstavlja sistem planova, programa i mera usmerenih ka povećanju zaposlenosti i smanjenju nezaposlenosti (član 3. stav 1.); da m ere aktivne politike zapošljavanja, usmerene ka unapređenju zaposlenosti, koje sprovodi NSZ, pored ostalog, čine i subvencije za zapošljavanje (član 4. tačka 3)).
5. Ocenjujući navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, Ustavni sud je, polazeći od utvrđenih činjenica konkretnog slučaja i ustavnopravnih razloga iznetih u ustavnoj žalbi, konstatovao da se ustavnom žalbom, u suštini, ukazuje da parnični sudovi nisu na adekvatan način ocenili navode o aktu diskriminacije podnositeljke prilikom zapošljavanja kod tuženog, što je posledično dovelo do proizvoljne primene merodavnog materijalno g prav a.
Stoga Ustavni sud smatra da, prilikom ocene osnovanosti navoda o povredi prava na pravično suđenje, zapravo treba sagledati sprovedeni parnični postupak kao jedinstvenu celinu i oceniti da li je on bio vođen na način koji je podnosi teljki osigurao pravo na pravično suđenje garant ovano članom 32. stav 1. Ustava, odnosno da li je primena procesnog i/ili materijalnog prava bila proizvoljna ili arbitrerna, čime bi ukazala na očiglednu nepravičnost u postupanju redovnih sudova, a na štetu podnositeljke ustavne žalbe.
Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje da je jedan od elemenata prava na pravično suđenje i pravo na obrazloženu sudsku odluku, koje podrazumeva obavezu suda da navede jasne, dovoljne i razumljive razloge na kojima zasniva svoju odluku, čime se istovremeno daje garancija stranci da je sud razmotrio njene navode i dokaze koje je istakla u postupku i da se takva odluka može ispitati po pravnom sredstvu. Pri tome, ovakva obaveza ne znači da je sud dužan da u odluci da detaljne odgovore na sva postavljena pitanja i iznete argumente. Mera u kojoj postoji obaveza davanja obrazloženja zavisi od prirode odluke i instancione nadležnosti suda koji odluku donosi. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prilikom ocene da li obrazloženje sudske odluke zadovoljava standarde pravičnog suđenja, potrebno je voditi računa o prirodi i okolnostima konkretnog slučaja (videti presudu u predmetu Garcia Ruiz protiv Španije, predstavka broj 30544/96, od 29. januara 1999. godine), pri čemu sudska odluka ne može da bude bez ikakvog obrazloženja, niti ono sme da bude lapidarnog karaktera (videti presudu u predmetu Georgiadis protiv Grčke, predstavka broj 21522/93, od 29. maja 1997. godine). Obaveza suda da obrazloži odluku ne znači da se u odluci moraju dati detaljni odgovori na sve iznete argumente (videti presudu u predmetu Van der Hurk protiv Holandije, predstavka broj 16034/90, od 19. aprila 1994. godine), a što se posebno odnosi na obrazloženja odluka sudova pravnog leka u kojima su prihvaćeni argumenti izneti u odlukama nižih sudova. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je za ocenu da li su u tim slučajevima ispunjeni standardi prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava, neophodno sagledati da li je sud pravnog leka ispitao odlučna pitanja koja su pred njega izneta ili se zadovoljio pukim potvrđivanjem odluke nižeg suda (videti presudu u predmetu Helle protiv Finske, predstavka broj 157/1996/776/977, od 19. decembra 1997. godine).
Suština obrazloženja osporenih presuda (prvostepene, drugostepene i revizijske) ogleda se u stanovištu parničnih sudova da tuženi nije nezakonito postupio kada je podnositeljki, nakon isteka perioda od godinu dana na koji je njen radni odnos u svojstvu pripravnika bio zasnovan, otkazao ugovor o radu i za njeno mesto zaposlio drugo (nezaposleno) lice sa evidencije NSZ, na osnovu člana 6. Ugovora od 1. marta 2011. godine. Parnični sudovi smatraju da je radni odnos podnositeljki prestao zbog isteka roka za koji je zasnovan. S druge strane, zbog činjenice da je podnositeljka bila u drugom stanju, sudovi smatraju da je tuženi, po osnovu navedenog ugovora, bio ovlašćen da na njeno mesto zaposli drugo lice sa evidencije NSZ, uprkos ugovornoj obavezi da po isteku stručnog osposobljavanja od 12 meseci pripravnik e zadrži u radnom odnosu najmanje još 12 meseci u istom stepenu stručne spreme .
Podnositeljka je, dakle, u radni odnos kod tuženog primljena na pripravnički staž u trajanju od 12 meseci, kako bi se stručno osposobila za samostalan rad na poslovima koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi. Prema Ugovoru od 1. marta 2011. godine, tuženi je imao obavezu da pripravnike (uključujući i podnositeljku), po isteku pripravničkog staža, zadrži u radnom odnosu kao zaposlene na određeno vreme, najmanje još 12 meseci. Tuženi je, takođe, bio u obavezi da u svojstvu pripravnika zaposli drugo nezaposleno lice, ako postojeći pripravnik prekine stručno osposobljavanje u toku pripravničkog staža, u kom slučaju je NSZ vršila procenu da li se novi pripravnik može osposobi ti za samostalan rad u struci za preostalo vreme .
Iz izveštaja tuženog o realizaciji programa stručnog osposobljavanja i usavršavanja mladih „Prva šansa 2010“, koji je 14. marta 2012. godine uputio NSZ, proizlazi da je podnositeljka bila jedna od 72 pripravnika koji su završili pripravnički staž kod tuženog, a od kojih je tuženi sa 63 zaključio ugovore o radu na period od još 12 meseci. Šestoro pripravnika, prema navedenom izveštaju, nije primljeno u radni odnos po završetku pripravničkog staža zbog neostvarivanja rezultata rada u toku stručnog osposobljavanja, a tri pripravnice (među njima i podnositeljka) zbog činjenice da su u toku stručnog osposobljavanja otišle na porodiljsko odsustvo. Podnositeljka je tokom stručnog osposobljavanja učestvovala u procesu rada u periodu od 25. februara 2011. godine, kada je primljena u radni odnos, do 2. novembra 2011. godine, kada je otišla na porodiljsko odsustvo.
Po shvatanju Ustavnog suda, parnični sudovi su osnov po kome je tuženi nakon isteka pripravničkog staža umesto podnositeljke zaposlio drugo lice na period od 12 meseci, našli u članu 6. stav 2. Ugovora od 1. marta 2011. godine – prestanak radnog odnosa pripravnika po završetku pripravničkog staža (stručnog osposobljavanja), iznoseći jedinstven stav da je podnositeljki radni odnos prestao istekom roka za koji je zasnovan. Sudovi tako, po mišljenju Ustavnog suda, gube iz vida činjenicu da nije samo podnositeljka (kao pripravnik) zasnovala radni odnos na period od 12 meseci, već da je to bio slučaj sa svih 72 pripravnika. Međutim, samo njih devetoro nije zaključilo ugovor o radu na period od još 12 meseci. Razlozi za prestanak radnog odnosa šestoro pripravnika, po oceni tuženog, ogledao se u neostvarivanju rezultata rada tok om stručnog osposobljavanja . Ustavni sud konstatuje da je u tom periodu ZOR u članu 179. neostvarivanje rezultata rada propisivao kao jedan od razloga za otkaz ugovora o radu na inicijativu poslodavca. S druge strane, odredbom člana 187. tačka 3) ZOR je izričito bilo propisano da se opravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu ne smatra korišćenje porodiljskog odsustva. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da obrazloženja osporenih presuda ne sadrže jasne i dovoljne razloge za ocenu da je tuženi bio ovlašćen da nakon isteka pripravničkog staža podnositeljke u radni odnos primi drugo lice, s obzirom na to da je, po shvatanju Suda, to ovlašćenje prethodno bilo uslovljeno prestankom radnog odnosa podnositeljke, i to ne zbog isteka roka na koji je radni odnos zasnovan (jer su i svi ostali pripravnici bili primljeni u radni odnos na period od 12 meseci), već iz nekog drugog zakonom propisanog razloga.
Ustavni sud dalje konstatuje da se sudovi u obrazloženjima osporenih odluka nisu bavili pitanjem da li je odlazak podnositeljke ustavne žalbe na porodiljsko odsustvo (2. novembra 2011. godine), nakon više od osam meseci aktivnog obavljanja pripravničke prakse, imao karakter prekida stručnog osposobljavanja iz člana 6. stav 1. Ugovora od 1. marta 2011. godine, ili ne, tim pre što tuženi nije odmah zaposlio neko drugo lice u svojstvu pripravnika (na šta je ugovorom bio ovlašćen) nakon odlaska podnositeljke na porodiljsko odsusutvo, a pre isteka njenog pripravničkog staža. Drugim rečima, tuženi nije podnositeljki prekinuo pripravnički staž odmah pošto je otišla na porodiljsko odsustvo, već je u radnom odnosu zadržao do isteka perioda za koji je pripravnički staž bio ugovoren. S tim u vezi, sudovi su, po mišljenju Ustavnog suda, bili u obavezi da iznesu posebne – ustavnopravno utemeljene razloge o tome zašto smatraju da u takvoj situaciji, odnosno u konkretnom slučaju, nije bilo mesta primeni ugovorne odredbe kojom su bile uređene obaveze tuženog po isteku perioda stručnog osposobljavanja, te da li trudnoća može biti razlog za neizvršenje ugovorne obaveze na način kako to stoji u aktu tuženog.
Pored navedenog, Ustavni sud posebno naglašava da osporene presude ne sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju standard pravičnog suđenja ni u vezi navoda kojima je podnositeljka tokom parničnog postupka ukazivala na diskriminacij u. Naime, podnositeljka se u vreme isteka pripravničkog staža nalazila na porodiljskom odsustvu, a tu činjenicu je tuženi u izveštaju od 14. marta 2012. godine naveo kao jedini razlog njene zamene drugim licem za evidencije NSZ. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su sudovi morali imati u vidu da se u Republici Srbiji ženama u drugom stanju, bilo da one traže zaposlenje ili da se već nalaze u radnom odnosu, garantuje posebna zaštita, kako Ustavom i zakonima, tako i odgovorajućim međunarodnim dokumentima, pre svega, potvrđenom Konvencijom MOR, koja, prema članu 16. stav 2. Ustava, čini sastavni deo pravnog poretka Republike Srbije. Majci se Ustavom garantuje posebna podrška i zaštita kako pre, tako i posle porođaja , što, po shvatanju Ustavnog suda, takođe sledi i iz odredaba pomenute Konvencije MOR. Bezbedni i zdravi uslova rada, izuzimanje od gotovo svih vrsta „neredovnosti“ na radu (prekovremenog rada, noćnog rada, rada na poslovima na kojima postoji štetno zračenje ili izloženost ekstremnim temperaturama i slično), plaćeno odsustvo za vreme trudnoće i porođaja, a i kasnije zbog nege deteta, koje ne može biti opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, samo su neke od garancija koje su iz međunarodnopravnog okvira, preko ustavnih jemstava, pretočene u norme ZOR, sistemskog zakona u oblasti radnog prava. U duhu pomenutih garancija naročito treba tumačiti značenje i domašaj odredb e člana 18. ZOR , kojom je trudnoća izričito propisana kao jedan od osnova za neposrednu ili posrednu diskriminaciju lica koja traže zaposlenje, odnosno zaposlenih. Iz izveštaja tuženog od 14. marta 2012. godine sudovi su nesumnjivo utvrdili da je zamena podnositeljke drugim licem sa evidencije nezaposlenih izvršena samo zbog činjenice da se ona nalazi na porodiljskom odsustvu, a ne iz nekih objektivnih razloga, kao što je to bio slučaj sa šestoro pripravnika, koje je tuženi zamenio zbog neostvarivanja rezultata rada. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su sudovi bili u obavezi da se posebno izjasne o tome da li ovakav postupak tuženog smatraju aktom potencijalne (ne)posredne diskriminacije lica koje je, prema preuzetoj ugovornoj obavezi, trebalo primiti u radni odnos. U vezi sa tim, Ustavni sud posebno ukazuje da stav Vrhovnog kasacionog suda da je podnositeljka bila u obavezi da označi lica u odnosu na koja je stavljena u nejednak položaj smatra ustavnopravno neprihvatljivim, s obzirom na to da iz samog izveštaja od 14. marta 2012. godine nesumnjivo proizlazi da je 63 od ukupno 72 pripravnika tuženi primio u radni odnos na još 12 meseci, kako je i glasila njegova ugovorna prestacija, dok su podnositeljka i još dve pripravnice zamenjene drugim licima zbog činjenice da su se u vreme isteka pripravničkog staža nalazile na porodiljkom odsustvu.
5.1. Imajući u vidu da je ustavnom žalbom istaknuta i povreda načela zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, Ustavni sud podseća da se ovim ustavnim odredbama ne jemči nijedno posebno (samostalno) ljudsko pravo, već je reč o osnovnom načelu na kome, saglasno Ustavu, počiva ostvarivanje svih Ustavom zajemenih ljudskih i manjinskih prava i sloboda. Stoga je povreda ovog ustavnog načela uvek akcesorne prirode, jer mora biti vezana za istovremeno utvrđenu povredu ili uskraćivanje nekog određenog ustavnog prava ili slobode. Ustavni sud je u Odluci IU-347/2005 od 22. jula 2010. godine, pored ostalog, utvrdio: da je Ustavom garantovana opšta zabrana diskriminacije; da Ustav ne sadrži definiciju „diskriminacije“, ali smatra da ovaj termin treba shvatiti na način na koji je definisan u stavu 7 Opšteg komentara broj 18 (37) Komiteta za ljudska prava Organizacije ujedinjenih nacija, usvojenom 1989. godine ; da po shvatanju Komiteta za ljudska prava, termin „diskriminacija“ označava bilo kakvo razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti zasnovane na osnovama kao što su rasa, boja, pol, jezik, veroispovest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno poreklo, imovina, rođenje ili drugi status, a koji za cilj ili posledicu imaju ugrožavanje ili onemogućavanje priznavanja, uživanja ili ostvarivanja svih prava i sloboda svih ljudi pod jednakim uslovima; da, prema stanovištu Ustavnog suda, razlikovanje koje je zasnovano na razumnom i opravdanom osnovu ne predstavlja diskriminaciju.
Primenjujući napred izneto na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da je sa ustavnopravnog aspekta sporno da li je podnositeljki, po osnovu trudnoće, uskraćeno pravo na rad. Međutim, kako osporene presude, pre svega presuda Vrhovnog kasacionog suda, ne sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju standard pravičnog suđenja u vezi navoda kojima je podnositeljka tokom parničnog postupka ukazivala na diskriminaciju, zbog čega je izostala i ocena sudova o tome da li je različito postupanje prema podnositeljki u odnosu na 63 lica koja su zadržana u radnom odnosu na još 12 meseci, bilo zasnovano na razumnom i opravdanom osnovu, Ustavni sud je zaključio da je na štetu podnositeljke ustavne žalbe povređeno i načelo zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava.
Ustavni sud na kraju konstatuje i da su sudovi prilikom odlučivanja o tužbenom zahtevu podnositeljke očigledni primat dali potrebama tuženog kao poslodavca, odnosno potrebama njegovog proizvodnog procesa, što je poslužilo kao dodatni argument za iznetu ocenu. To potvrđuje i ukazivanje sudova na činjenicu da podnositeljka, zbog činjenice da je bila trudna, nije mogla da učestvuje u proizvodnom procesu. Sudovi su pri tom izgubili iz vida da je zapošljavanje pripravnika na stručnom osposobljavanju kod tuženog bila mera aktivne politike zapošljavanja, koju je NSZ realizovala u saradnji sa tuženim. Aktivna politika zapošljavanja u Republici Srbiji podrazumeva sistem planova, programa i mera usmerenih ka povećanju zaposlenosti i smanjenju nezaposlenosti . Tuženi je zaposlio podnositeljku i ostale pripravnike, ali je njihove zarade finansirala NSZ, s ciljem da se sva ta lica preuzmu sa evidencije nezaposlenih, koju vodi NSZ, odnosno da se radno angažuju. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je primarni cilj programa „Prva šansa 2010“, koji je finansirala NSZ sredstvima iz budžeta, bilo zapošljavanje lica koja čekaju na zaposlenje, tj. njihovo stručno osposobljavanje, a ne samo unapređenje proizvodnog procesa tuženog, što Ustavni sud ne spori kao kriterijum kod odabira nezaposlenih lica sa evidencije.
Na osnovu izloženog, Ustavni sud je ocenio da su osporen im presud ama Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1460/13 od 10. aprila 2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1121/13 od 23. septembra 2013. godine i Osnovnog suda u Kikindi P1. 84/12 od 4. februara 2013. godine, na štetu podnositeljke ustavne žalbe povređeni i pravo na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. i načelo zabrane diskriminacije iz člana 21. Ustava, te je ustavnu žalbu usvojio, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", br. 109/07, 99/11,18/13 – Odluka US, 40/15 – dr.zakon i 103/15), odluč ujući kao u tački 1. izreke.
6. Ustavni sud je ocenio da su posledice utvrđene povrede prava takve prirode da se mogu otkloniti samo poništajem osporene presude Vrhovnog kasacionog suda Rev2. 1460/13 od 10. aprila 2014. godine i određivanjem da isti donese novu odluku o reviziji podnositeljke izjavljen oj protiv osporene presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1121/13 od 23. septembra 2013. godine, zbog čega je, saglasno odredbi člana 89. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu , odlučio kao u tački 2. izreke.
7. Odlučujući o zahtevu podnositeljke ustavne žalbe za naknadu materijalne štete, Ustavni sud je imao u vidu da je prethodno odredio da će se štetne posledice zbog učinjene povrede prava otkloniti poništajem osporene revizijske presude i obavezivanjem Vrhovnog kasacionog suda da ponovo odluči o reviziji podnositeljke . Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, saglasno odredbi člana 36. stav 1. tačka 7) Zakona o Ustavnom sudu, odb acio zahtev za naknadu materijalne štete kao preuranjen , rešavajući kao u tačk i 3. izreke.
Ustavni sud nije posebno razmatrao navode podnosi teljke o povredi prava na jednaku zaštitu prava iz člana 36. stav 1. Ustava, imajući u vidu da je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava.
8. Zbog značaja za zaštitu ustavnosti i zakonitosti i ljudskih prava i građanskih sloboda, Ustavni sud je, na osnovu člana 49. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio da se ova odluka objavi u „Službenom glasniku Republike Srbije“.
9. Polazeći od iznetog, Ustavni sud je, na osnovu odredaba člana 42a stav 1. tačka 5) i člana 45. tačka 9) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.
PREDSEDNIK
USTAVNOG SUDA
Vesna Ilić Prelić, s.r.