U ovoj parnici tužilac traži da mu tuženi naknadi iznos koristi kojim se tuženi obogatio njegovim radom uloženim u imovinu tuženog.Činjenično stanje, kako ga je uzeo utvrđenim prvostepeni sud. a prihvatio i drugostepeni sud, jeste slijedeće: tužilac je od 1980. godine, pa do 1989. godine, kada je otišao na odsluženje vojnog roka, a iza toga u Vojsku Republike Srpske, živio sa tuženim koji mu je stric, i za ovo vrijeme je pohađao školu i istovremeno „obavljao sitnije poslove“ na imanju tuženog. Za ovo vrijeme tužilac se hranio, odijevao i povremeno stanovao u kući tuženog. Tužilac nije učestvovao u izgradnji bilo kakvih građevinskih objekata u korist tuženog. Između stranaka nije postignut sporazum o radu uz naknadu. Na osnovu ovakvog činjeničnog stanja, a imajući u vidu rodbinske odnose između stranaka. nižestepeni sudovi su zaključili da tužiocu ne pripada naknada iz najamnog odnosa, niti po osnovu - sticanje bez osnova, da je on za svoj rad na imanju tuženog dobio adekvatnu naknadu u besplatnoj ishrani, odijevanju, pomoći u školovanju i drugoj pomoći od strane tuženog i da ovakav njegov rad nije doveo do uvećanja imovine tuženog, te da je time isključen njegov reparacioni zahtjev po bilo kome pravnom osnovu, pogotovo što je tužilac, s obzirom na njegove rodbinske odnose sa tuženim u okolnostima konkretnog slučaja izvršavao moralne dužnosti za koje mu u smislu člana 213. Zakona o obligacionim odnosima (dalje: ZOO) ne pripada naknada za takav rad, pa su sudili tako što su odbili tužbeni zahtjev.Ovo su u bitnom razlozi nižestepenih presuda.Presude nižestepenih sudova nije moguće sa sigurnošću ispitati u pogledu pravilnosti i zakonitosti njenih odluka.Prema činjeničnom stanju, utvrđenom u nižestepenim presudama, kako ga prikazuju obje strane, među njima nije sklopljena ni izričito ni inače pogodba o radu za platu, pa tužilac ne može iz najamnog odnosa potraživati naknadu za rad u kući i na imanju tuženog. kako to ispravno uzimaju nižestepeni sudovi. Tužilac ima pravo. u skladu sa odredbom iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (dalje: ZOO), na naknadu onog iznosa za koji se tuženi neosnovano obogatio njegovim radom.U konkretnom sporu odlučno je bilo utvrditi ne samo vrijednost tužiočevog rada u kući i na imanju tuženog i vrijednost koristi koju je on dobijao. nego i utvrditi da li je i u čemu imovina tuženog uvećana odnosno ako uvećanja nema, da li je i u čemu imovina tuženog očuvana - šta je to što bi tuženi izgubio da je izostao tužiočev rad. Činjenica da je tužilac radio u kući i na imanju tuženog i da je postojao višak vrijednosti tužiočevog rada u odnosu na koristi koje je on time dobijao u vidu ishrane. odijevanja i druge slične koristi. sama za sebe, ne može da opravda tužiočev pravni zahtjev iz sticanja bez osnova. Mogućnost postavljanja ovakvog materijalnog zahtjeva postojala bi samo pod pretpostavkom da je višak vrijednosti tužiočevog rada koristio tuženom u jednom od ova dva iznijeta pravca. Sama činjenica da su stranke u rodbinskom odnosu ne isključuju mogućnost postavljanja zahtjeva prema tuženom pod pretpostavkom da se tuženi tužiočevim radom obogatio, ali to obogaćenje treba la postoji i treba da se u postupku utvrdi. U konkretnom slučaju, naime, tužilac. nije. po ocjeni Vrhovnog suda, izvršavao prema tuženom neku moralnu dužnost koja je na njemu ležala kao posledica nekog moralnog pravila, pogotovu ako je opstojana tvrdnja tužioca, koju nižestepeni sudovi nisu uzeli u obzir, da je sve poslove Ð kući i na imanju tuženog obavljao u očekivanju da će Ð. tuženi. jer da je tako obećao, prenijeti u svojinu određene nepokretnosti. a pokazalo se da go obećanje nije ispunjeno. Zato nije bilo mjesta odbijanju tužbenog zahtjeva pozivom na odredbu iz člana 213. ZOO.Prema tome, za rješenje stvari je bilo potrebno uzeti u obzir odnos u cjelini i ispitati odnose stranaka ne samo u pravcu uvećanja, nego i u pravcu održavanja imovine tuženog. Za razjašnjenje ovog pitanja u stvari u cjelini, bilo je potrebno utvrditi pod kakvim sve okolnostima je tuženi prihvatio tužioca u svoju kuću i da li mu je obećao prenijeti u svojinu dio svoje imovine. te uslijed čega je došlo do prekida odnosa među strankama. zatim utvrditi koliki je bio posjed tuženog, koliki je bio obim poslova na njegovom imanju, ko je sve te poslove i u kom obimu obavljao i da li je tuženi, da nije bilo tužiočevog rada, morao angažovati tuđu radnu snagu. Dok se u ovom pravcu stanje stvari ne raščisti, ne može se sa sigurnošću suditi da li je zakonita izreka drugostepene i prvostepene presude. Nižestepeni sudovi nisu ovako posmatrali stvar i nižestepene presude ne sadrže potrebno obrazloženje iz kojega bi se moglo vidjeti da tužiocu ne pripada pravo da u odnosu na tuženog ističe pravni zahtjev iz sticanja bez osnova predviđen odredbom člana 210. ZOO. Nedostatak nižestepenih presuda u ovom pravcu predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka označenu u članu 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), na koju revizija osnovano ukazuje i koja predstavlja dovoljan razlog da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje (član 394. stav 1. ZPP).U ponovljenom postupku prvostepeni sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazao ovaj sud, te nakon toga prema konačnom rezultatu rasprave, donijeti odgovarajuću odluku.