Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca da mu tuženi na ime upotrebe njegovih poslovnih prostorija plati naknadu u iznosu od 60.000 dinara sa pripadajućom zakonskom kamatom i troškovima spora.Polazeći od utvrđenja da je tuženi nakon valjanog otkaza ugovora o zakupu koristio poslovne prostorije tužioca, kao nesavjestan posjednik, kroz period od 20 mjeseci i da je tuženi prema ugovoru o zakupu bio u obavezi da plaća tužiocu na ime zakupnine po 500 DEM mjesečno, nižestepeni sudovi su pozivom na odredbu člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (dalje: ZOO) obavezali tuženog da isplati tužiocu iznos od 60.000 dinara koji čini dinarsku protivvrijednost iznosa od 10.000 DEM sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima spora.Revident neosnovano pobija zakonitost i pravilnost izreka nižestepenih presuda.U konkretnom slučaju tuženi je i nakon isteka paricionog roka u kome je prema pravosnažnoj presudi P-592/94 od 4.9.1995. godine bio dužan predati tužiocu poslovne prostorije, kao vlasniku stvari, koristio te prostorije kroz period od 20 mjeseci bez pravnog osnova.Upotreba tuđe stvari u svoju korist, kako to ispravno zapaža prvostepeni sud, može pod određenim uslovima predstavljati slučaj prouzrokovanja štete. To će biti slučaj kada je korisnik u vezi sa upotrebom tuđe stvari bio nesavjestan (znao ili mogao znati da tuđu stvar neosnovano upotrebljava), a i da se između korisnika i vlasnika stvari ovakav odnos može raspraviti i po pravilima o pravno neosnovanom obogaćenju.Dakle. kad dođe do upotrebe tuđe stvari u svoju korist. odnos između korisnika i vlasnika stvari može se uvijek raspraviti po pravilima o pravno neosnovanom obogaćenju, a po pravilima o naknadi štete samo ukoliko postoje uslovi za primjenu tih pravila.U konkretnom slučaju, iz činjeničnih navoda tužbe proizilazi da predmet spora nije zahtjev za naknadu koristi od upotrebe tuđe stvari, nego zahtjev za naknadu štete. Ovaj Vrhovni sud nalazi da se u konkretnom slučaju zaista radi o korišćenju tuđe stvari (poslovnih prostorija tužioca) od strane nesavjesnog posjednika (ovdje tuženog). Stoga je tuženi dužan tužiocu, na njegov zahtjev. ne samo predati stvar, već i naknaditi štetu zbog bespravnog korišćenja stvari. Visina štete utvrđena je u iznosu zakupnine koju su u mjesečnom iznosu ugovorile stranke ugovorom o zakupu poslovnih prostorija. Istekom paricionog roka u kome je. prema pravosnažnoj presudi P-br. 592/94 od 4.9.1995. godine. tuženi bio dužan predati tužiocu poslovne prostorije, tuženi je koristio poslovne prostorije tužioca bez pravnog osnova kroz period od 20 mjeseci. Ovakvim bespravnim korišćenjem poslovnih prostorija tuženi je nanio štetu tužiocu i obavezan ju je naknaditi.