Neosnovano se ističe i povreda krivičnog zakona.
Iz utvrđenog činjeničnog stanja, koje ni žalba tužioca ne osporava u odnosu na krivično delo iz člana 237. KZSr, nesumnjivo se vidi da je do angažovanja optuženog kao branioca M.J. pred Vojnim sudom u Zagrebu došlo sasvim slučajno, sticajem okolnosti, a ne zbog toga što bi optuženi ispoljio želju ili težnju da te radnje ponavlja za nagradu.
Ni jedna jedina činjenica niti okolnost ne ukazuje na to da se optuženi i ranije za nagradu bavio pružanjem pravne pomoći (neovlašćeno), a niti da je pokazao želju ili spremnost da se i ubuduće neovlašćeno za nagradu bavi pružanjem pravne pomoći.
Samo pod ovim uslovima moglo bi se prihvatiti tvrđenje tužiočevo da je i jedna jedina radnja pružanja pravne pomoći neovlašćeno i za nagradu dovoljna za postojanje ovog krivičnog dela.
Pošto toga nema, nema ni bitnog obeležja ovog krivičnog dela-bavljenje neovlašćeno i za nagradu pružanjem pravne pomoći.
Treba pri tom, imati u vidu da je ovo krivično delo iz člana 237. KZSr takozvano kolektivno krivično delo, delo koje se vrši u vidu zanimanja, ponavljanjem više radnji izvršenja, ili bar jedne, ali s dodatnim elementima u već rečenom smislu.
To znači da ako toga nema, ne može biti ni reči o krivičnom delu nadripisarstva iz člana 237. KZSr.
Stoga je sud prvog stepena pravilno i u skladu sa zakonom postupio kad u radnjama optuženog nije obeležje ovog krivičnog dela i kada ga je osnovom člana 350. 1 ZKP oslobodio od optužbe.
Za takav svoj stav sud prvog stepena je izneo u svemu valjane razloge koje i ovaj sud prihvata.