Prema utvrđenom činjeničnom stanju parnične stranke su bile u poslovnom odnosu u kojem je tužilac kao prodavac isporučio robu tuženom, a tuženi kao kupac platio cenu po računima, ali u docnji.
Tuženi je račune platio delimično bilateralnom, a delimično multilateralnom kompenzacijom i virmanekim uplatama. Kamata na neblagovremeno plaćene račune iznosi 338.845, 13 dinara, a kod uračunavanja ispunjenja nije izvršeno uračunavanje dospele kamate.
Predmet tužbenog zahteva je isplata kamate na neblagovremeno plaćene račune za isporučenu robu tuženom.
Odredbe člana 336. i 337. Zakona o obligacionim odnosima, kao i ostale odredbe iz odeljka .03. - Odsek 1. regulišu prestanak obaveza kompenzacijom, koja je pored ispunjenja, jedan od načina prestanka obaveze.
Iz ovih zakonskih odredaba proizlazi da se može, pod određenim uslovima, prebiti i potraživanje na ime kamate, api iz člana 336, 337. i ostalih koji regulišu kompenzaciju, ne proizlazi obaveza propisivanja kamate glavnom dugu, niti se prilikom prebijanja moraju prebiti sva dospela potraživanja. Ovi propisi regulišu tzv. jednostranu kompenzacijdž, jer nastaje tek kada Jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje, što znači da je ta strana i ovlašćena da opredeli koje potraživanje i u kojem iznosu stavlja u preboj.
To se posebno odnosi na ugovornu kompenzaciju, kojom prilikom se strane dogovaraju koja će konkretna potraživanja staviti u preboj. Samim tim, ako neće, poverilac ne mora da zateznu kamatu stavljau preboj.
Odredbama člana 313. Zakona o obligacionim odnosima, govori o uračunavanju kamata i troškova predviđa da ako dužnik pored glavnice duguje kamatu i troškove, uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatam kamate i najzad glavnica. Ovaj propis pogoduje poveriocu, jer znači da kada dužnik plati izvesnu svotu novca poverilac može da razduži dužnika ovim redom, ali i ne mora.
Ovo je zbog toga što ovaj propis ima dispozitivni karakter u smislu člana 20. Zakona o obligacionim odnosima jer poverilac i dužnik pitanje uračunavanja kamate i troškova mogu urediti drukčije. Do bukvalne primene člana 313. dolazi samo kod naplate po izvršenoj odluci suda. Ovaj propis ne govori o prestanku obaveze i gubljenu prava, te poverilac u slučaju prebijanja gaavnog potraživanja ne može izgubiti pravo na kamatu samo zato što je nije obračunao i pripisao je glavnom dugu. Osim toga, poverilac ne može nešto da izgubi po ovom članu zakona, kada je taj propis donet u korist poverioca. Jedina posledica nevršenja prava po Zakonu o obligacionim odnosima jeste nastanak zastarelosti.
Odredbom člana 295. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da se prestankom glavne obaveze gase jemstvo, zaloga i druga sporedna prava. Ova druga sporedna prava mogu biti npr. kapara, odustanica, ugovorna kazna, kaucija. Kamata se uopšte ne pominje. Kamata jeste po načinu nastanka sporedno poraživanje, jer bez postojanja glavnog duga nema ni kamate. Međutim, kod zatezne kamate, kao sporednog potraživanja, karakteristično je da ista nastaje kada dužnik padne u docnju sa ispunjenjem novčane obaveze i praktično se uvežava do ispunjenja obaveze, tj. dok se ne plati glavni dug. Za razliku od npr. jemstva i zaloge, koji se gase prestankom glavne obaveze, zatezna kamata u slučaju prestanka glavne obaveze prestaje samo teći, gasi se za ubuduće, ali ona koja je nastala ne može se ugasiti, ne može da nestane, već postaje samostalno potraživanje i može se posebno utuživati. I iz navedenog propisa ne proizilazi da se prestankom glavne obaveze gasi i kamata.
Odredbe o zateznim kamatama svrstane su u Zakonu o obligacionim odnosima u odsek 1. gpave .03., koji reguliše pravo na naknadu štete u slučaju neispunjenja obaveza, tako da joj i zakon daje tretman jedne vrste štete, makar i pretpostavljene. To proizlazi iz člana 278. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, pored prava na kamatu, poverilac ima pravo i na potpunu naknadu štete, pa ovo pravo poverioca nastalo kao posledica sankcije zbog neizvršenja ili neurednog izvršenja obaveze od strane dužnika ne može prestati samo zato što poverilac prilikom prebijanja potraživanja nije obračunao zateznu kamatu i istu pripisao glavnom dugu. Pravo na kamatu ne može prestati samo zbog toga što je gaavni dug plaćen i ugašen prebijanjem, te u slučaju da novčana obaveza prestane ispunjenjem, ne gasi se pravo na zateznu kamatu ako je nastala i ista se može obračunati i utvrditi kao samostalno potraživanje. Pravo na kamatu ne može prestati samo zbog toga što je glavni dug plaćen i ugašen prebijanjem.