Okupljanje rodbine pokojnika radi njegove sahrane je običaj svojstven svim južnoslovenskim narodima i konfesijama.
Iako ima različitu sadržinu, taj običaj jednako važi i za te iste i za ateiste.
On je genetski ukorenjen u ljude ovog podneblja, pa je prisustvo sahrani bliskog srodnika moralni imperativ, čija povreda podleže osudi društvene sredine, bez obzira na njenu socijalnu strukturu.
Imajući u vidu, ovaj sud smatra da je prisustvo tužilaca sahrani bilo motivisano isključivo moralnim skrupulama i pijetetom prema tragično izgubljenom bratu.
Otuda su neprihvatljivi navodi revizije da tužiocima ne pripada pravo na reparaciju troškova za put (bez obzira na udaljenost), crninu, vence, čitulju i boravak radi sahrane.
Nižestepeni sudovi su utvrdili sve važne činjenice i pravilno zaključili da su zahtevi tužilaca osnovani, dajući razloge koje prihvata ovaj sud.
Troškovi sahrane prestavljaju materijalnu štetu pa se ona otklanja primenom čl. 185. i 189. Zakona o obligacionim odnosima, a ne analognom primenom odredaba člana 201. st. 1. i 2. istog zakona, koje se odnose na naknadu nematerijalne štete.
Zato su ovi troškovi mogli biti dosuđeni bez obzira što između tužilaca i njihovog brata, radi čije sahrane su se skupili, nije postojala zajednica života.
Naknada troškova sahrane je mogla biti određena i u dinarskoj protivvrednosti utrošene strane valute po kursu na dan isplate, jer se tako u uslovima inflacije obezbeđuje potpuna naknada štete, u smislu člana 190. Zakona o obligacionim odnosima.
Prema tome, upotrebi kursa na dan isplate bilo je legitimna, iako je prvostepena odluka u ovoj parnici donesena pre noveliranja člana 395. Zakona o obligacionim odnosima.