Prvostepeni sud je preko nalaza i mišljenja veštaka zaključio da je tuženi u obavezi da vrati napred navedenu količinu ambalaže pošto je u određenom periodu uzeo u obzir samo onu ambalažu za koju nije istekao rok zastarelosti.
Ovakav zaključak prvostepenog suda koga je prihvatio drugostepeni sud u suprotnosti je sa stanjem u spisima.
Naime, iz nalaza veštaka proizilazi da tuženi za period od tri godine pre tužbe a to znači od određenog datuma duguje određenu ambalažu a tuženi je prvostepenom presudom obavezan da vrati određenu ambalažu.
Ovakva izreka je u suprotnosti sa stanjem u spisima što predstavlja bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. tač. 13. ZPP.
Osim toga, sporni odnos je raspravljen i uz pogrešnu primenu materijalnog prava.
Naime, prvostepeni sud je iako u obrazloženju kaže da je uzet samo period od tri godine pre utuženja u suštini uzeo i dosudio tužiocu ambalažu koja nije vraćena a potiče iz perioda od pre 20.9.1992. godine a očigledno je da je takvo potraživanje tužioca zastarelo.
Osnovano se tuženi u reviziji poziva na potraživanja povratne ambalaže teče odvojeno za svaku isporuku robe (isto onako kako teče rok zastarelosti cene za isporučenu robu) ali se u privrednom poslovanju primenjuje i odredba čl. 312. ZOO kada se radi o kontinuiranim i sukcesivnim isporukama ambalaže sa kraćim upotrebnim ciklusom, po principu puno za prazno.