Ako se tužbeni i protivtužbeni zahtev međusobno isključuje onda se ne može odlučiti samo po jednom od njih
Nižestepeni sudovi su pravilno našli da ne postoje uslovi odštetne odgovornosti tuženog za naknadu izmakle koristi tužiocu, pa su zbog toga pravilno postupili kada su zahtjev odbili.
Prema odredbama čl. 155. i 189. st. 3. ZOO izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom toku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena (tj. ušla u oštećenikovu imovinu) da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građansko-pravno odgovornim.
Dakle, sa gledišta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđeni uslovi-da korist nije ostvarena, da postoji određeni stepen izvjesnosti da bi bila ostvarena ("redovan tok stvari"), kao i dopuštenost osnova po kome bi bila ostvarena.
O tome da li postoje svi ovi uslovi, koji samo ukoliko su kumulativno ispunjeni, dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na osnovu istih mjerila.
U ovoj pravnoj stvari nije postojala izvjesnost da bi korist za koju tužilac traži naknadu bila ostvarena da je tuženi isplatio tužiocu devize sa štednog uloga po viđenju.
Ovo zbog toga što izvjesnost znači da bi u datim okolnostima oštećeni tu dobit zaista i ostvario da nije bilo propusta lica na čiju odgovornost se oštećeni poziva.
Procjena tužioca da bi na devizna sredstva koja je imao na štednji kod tuženog ostvario kamatu od 15 posto mjesečno kod privatnih banaka, da mu je tuženi ista vratio na njegov zahtjev, ne može se smatrati izvjesnošću u smislu uslova za naknadu štete zbog izmakle koristi-jer je takva procjena subjektivna, s obzirom da ne polazi od osnovnih i realnih očekivanja po redovnom toku stvari.
Naime, neosnovano je bilo očekivanje ostvarivanja kamate od 15 posto mjesečno, jer tako visoka kamatna stopa nije uobičajena u redovnom poslovanju, pa se nije ni mogla ostvariti, što je poslovanje privatnih banaka potvrdilo (prestanak rada i neispunjenje obaveze prema velikom broju štediša i to ne samo u pogledu kamate već i samog štednog uloga).
Kako se zahtjev tužioca zasniva na njegovoj subjektivnoj procjeni, a ne na osnovanom očekivanju dobiti koja se prema redovnom toku stvari mogla ostvariti, sama povreda ugovorne obaveze od strane tuženog nije mogla dovesti do njegove odgovornosti za naknadu
Delimičnom presudom Prvi opštinski sud Beograd, od 21.06.1995. godine usvojen je zahtev tužilje za otkaz ugovora o zakupu stana zaključen 01.06.1993. godine između sada pok. N. i tuženog i tuženi je obavezan da tužilji preda stan slobodan od lica i stvari.
Ova presuda je potvrđena presudom