Prema odredbi člana 412. ZKP, vanredno ublažavanje pravosnažno izrečene kazne je dozvoljeno kada se po pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude.
U konkretnom slučaju, okolnosti koje osuđeni navodi u zahtevu nisu takve okolnosti koje bi mogle ishodovati vanredno ublažavanje kazne.
Naime, tačno je, kako su u zahtevu ističe, da je nakon pravosnažnosti presude došlo do izmena i dopuna KZ SFRJ (Zakon o izmenama i dopunama KZ SFRJ-"Sl.
SFRJ", br. 38/90 od 6. jula 1990. godine). Ovom novelom KZ SFRJ izmenjen je i član 139. stav 1. KZ SFRJ, tako da više nije predviđeno kažnjavanje za najteže oblike krivičnog dela iz člana 128. KZ SFRJ, za koje je, inače, pravosnažnom presudom osuđen.
Međutim, izmena zakona nakon pravosnažnosti presude, po nalaženju ovog suda, ne predstavlja zakonski osnov za vanredno ublažavanje kazne.
Ovo pogotovo, kada se ima u vidu da se pod novim okolnostima, u smislu člana 412. ZKP, smatraju samo one (olakšavajuće) okolnosti koje su, inače, propisane opštim pravilima o odmeravanju kazne iz člana 41. KZ SFRJ, a koje bi sud cenio prilikom odmeravanja kazne da je za njih znao ili da su tada postojale.
A, promena zakona u pravcu ublažavanja propisane kazne za određeno delo, ne predstavlja novu okolnost u smislu navedene odredbe ZKP, već samo zakonski okvir u kojem sud može da se kreše pri odmeravanju kazne.
To što je nakon pravosnažnosti presude došlo do izmene zakona irelevantno je sa stanovišta primene instituta vanrednog ublažavanja kazne, jer bi u suprotnom, preinačenjem pravosnažnih presuda samo zbog izmene zakona, bio doveden u pitanje jedan od osnovnih instituta pravnog sistema-institut pravosnažno presuđenje stvari (RES IUDICATA), kao osnova pravne sigurnosti.