Osnovno se u reviziji ističe da su nižestepeni sudovi propustili da utvrde da li se kao stranka pojavljuje lice koje može biti stranka u parničnom postupku.
Kada je tužen restoran koji nije pravno lice onda ne može biti stranka u parničnom postupku.
Za obaveze restorana može biti tužen njegov vlasnik koji za obaveze istog odgovara celokupnom svojom imovinom.
U konkretnom slučaju nije tužen vlasnik restorana već restoran.
Prema odredbi člana 7. Zakona o privatnim preduzetnicima za obaveze radnje odgovara osnivač celokupnom svojom imovinom.
Takvu odredbu je sadržavao i prethodni Zakon o ličnom radu.
Dakle, stranka u postupku u konkretnom slučaju može biti vlasnik radnje, ali stranka u postupku ne može biti restoran jer restoran nije pravno lice pa nije privredni subjekt koji bi mogao biti stranka u privrednom sporu.
Ukoliko ime restorana predstavlja firmu, ni tada ne može biti tužena firma bez imena njegovog osnivača, odnosno vlasnika.
Naime, iz formulacije člana 7. Zakona o ličnom radu, a sada Zakona o privatnim preduzetnicima, proizilazi da može biti tuženo fizičko lice kao vlasnik - osnivač radnje za obaveze iz delatnosti radnje kao što može da bude tužena i firma ali sa naznakom ko je njen vlasnik.
Otuda, kada nije tužena firma sa naznakom ko je njen vlasnik, ne postoji stranka u sporu čime je učinjena bitna povreda iz člana 354. stav 2. tačka 10. ZPP. Sa tih razloga su pobijane presude ukinute i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.