Prema obrazloženju prvostepenog rešenja o prekršaju okrivljeni je mogao znati da je predmetnim vozilom prethodno izvršen prekršaj iz člana 189. stav 1. tačka 3. Carinskog zakona budući da od drugookrivljenog, odnosno od trećeokrivljenog nije tražio nikakav dokaz o poreklu vozila, a kako je vozilo odjavljeno iz SUP-a, da je tom prilikom mogao da proveri ispravnost dokumentacije na osnovu koje je vozilo registrovano, odnosno da proveri poreklo vozila s obzirom da je stranog porekla.
Ovakav zaključak se prihvata kao pravilan i u drugostepenom rešenju, s tim što drugostepeni organ smatra da "ako je bilo u pitanju strano vozilo koje je prvi put registrovano, a registracija nije produžavana, ovakva neslaganja stvarnog i faktičkog stanja vlasništva je dovoljna okolnost da kupca koji je u kontaktu sa nepoznatim prodavcem uputi na mogućnost da se ne radi o legalnom vlasništvu, a kupac je najmanje morao da traži da to razjasne organi milicije.
Izloženi zaključci nisu pravilni, niti se mogu izvesti iz dokaza koji se nalaze u spisima predmeta.
Pre svega, Sud nalazi da kupac vozila strane proizvodnje koje je već registrovano u zemlji kod nadležnog organa, nema razloga za sumnju da je vozilo ilegalno uvezeno, odnosno da je istim prethodno izvršen carinski prekršaj.
Saobraćajna dozvola koja je izdata od nadležnog državnog organa za registrovano vozilo, prema članu 154. stav 1. ZUP-a, predstavlja javnu ispravu koja "dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje". Prema tome, saobraćajna dozvola, ako nije falsifikovana, kao u konkretnom slučaju, predstavlja dokaz o urednoj registraciji vozila i vlasništvu na vozilu lica koje je u dozvoli