Prvostepeni sud utvrđuje da je tužilac postao vlasnik stambene zgrade po osnovu ugovora o otkupu stana iz 1991. godine, da je posle toga nadležni organ izvršio parcelizaciju matične parcele tako da je tužilac postao nosilac prava korišćenja na kp. /1 a prvotužena nosilac prava korišćenja na kp. /2 i da se betonska ograda i metalna kapija nalaze na kp.
Br. /1.
Kao vlasnik objekta na parceli u društvenoj svojini tužilac ima pravo korišćenja tog zemljišta saglasno članu 12. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, pa je zato ovlašćen da traži uklanjanje spornog zida i metalne kapije jer ga onemogućavaju u realnom korišćenju parcele na kojoj ima pravo korišćenja.
Drugostepeni sud prihvata stanovište prvostepenog suda dodajući da je između stranaka praktično izvršena deoba matične parcele jer se tužena opština prećutno saglasila sa izvršenom parcelacijom, a osim toga zid i metalna kapija ne smatraju se građevinskim objektima, pa se u konkretnom slučaju ne mogu primeniti pravila o sticanju svojine građenjem na tuđem zemljištu u smislu člana 25. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
Navedena stanovišta nisu pravilna jer u članu 12. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ne postoji osnov za rušenje i uklanjanje građevinskih objekata, već bi tužilac imao pravo na sudsku zaštitu u smislu člana 18. Zakona o građevinskom zemljištu.
Međutim, u toku postupka nisu utvrđene sve činjenice značajne za primenu Zakona o građevinskom zemljištu po kome se ima raspraviti konkretni pravni odnos.
Smisao člana 12. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima je da odredi pravo vlasnika zgrade na društvenom zemljištu.
Njime je do razdvajanja pravnog režima na zgradi na kojoj je vlasnik ima pravo svojine i zemljišta koje je u društvenoj svojini tako da zemljište deli pravnu sudbinu zgrade dok ona postoji.
Navedena odredba dalje reguliše vremensko trajanje prava korišćenja i uslove prenosa prava korišćenja.
Međutim, tom odredbom ne pruža se zaštita titularu prava korišćenja u slučaju povrede od strane suseda ili trećeg lica.
Ta zaštita se pruža članom 18. Zakona o građevinskom zemljištu, po kome je nedozvoljeno menjanje utvrđenja namene gradskog građevinskog zemljišta, odnosno ometanje njegovog korišćenja izvođenjem radova, postavljanjem objekta, smeštajem materijala ili drugim sličnim radnjama koje se mogu preduzimati samo na osnovu odobrenja nadležnog organa u opštini.
Nižestepeni sudovi nisu utvrđivali da li je tužilac otkupio i građevinsko zemljište koje se nalazi oko zgrade i ako ga je otkupio da li je otkup izvršen prema situaciji na terenu i kada je izvršena izgradnja betonskog zida i metalne kapije, jer su to odlučne činjenice za primenu člana 18. navedenog zakona.
Predmet otkupa po Zakonu o stambenim odnosima koji je bio na snazi u vreme zaključenja ugovora o otkupu, a i po članu 16. Zakona o stanovanju je stan, a ne zemljište koje se nalazi pod zgradom i koje služi za redovnu upotrebu zgrade.
Međutim, ako je tužilac u aneksu ugovora otkupio i zemljište koje se nalazi pod zgradom i koje služi za redovnu upotrebu zgrade (iz aneksa se ne vidi da li je zemljište otkupljeno) ili se samo vrši preciziranje dela zemljišta na kome se zgrada nalazi), tužilac bi mogao ostvariti pravo na zaštitu u smislu citirane odredbe ako je gradnja betonske ograde i metalne kapije izvršena posle izvršenog otkupa.
Ako tužilac nije otkupio gradsko građevinsko zemljište ili ga je otkupio prema faktičkoj situaciji na terenu (do postojeće ograde i metalne kapije) ne bi imao pravo na zaštitu po citiranoj odredbi.
Međutim, ukoliko je izvršen otkup građevinskog zemljišta u granicama izvršene parcelacije, a objekti koji predstavljaju predmet spora su ranije izgrađeni, trebalo bi putem veštaka utvrditi da li ograda i kapija onemogućavaju normalnu redovnu upotrebu građevinskog zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade tužioca.
Imajući u vidu član 12. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, kao i članove 7. i 18. Zakona o građevinskom zemljištu, parcelacijom kao geodetsko tehničkom merom se ne mogu suziti ili ukinuti stečena prava koja postoje na određenom zemljištu, niti raniji držalac takvim aktom može steći više prava nego što ih je ranije imao.