Odredbom člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima je propisano da ako povređeni zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice je dužno da plaća povređenom određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu. Iz ove odredbe proizilazi da tužilac u slučaju utvrđenja potpune ili delimične nesposobnosti za rad, (a što nižestepeni sudovi nisu utvrdili) ima pravo na naknadu izdataka pojačane ishrane kao vid materijalne štete.Međutim tu treba razlikovati štetu koja je nastala od momenta proglašenja lica potpuno ili delimično nesposobnim za rad pa do donošenja sudske odluke o naknadi štete u obliku novčane rente i sa druge strane onu štetu koja postoji u momentu donošenja sudske odluke o naknadi štete u obliku novčane rente.Naime, naknada štete u obliku novčane rente može se dosuditi samo za štetu koja postoji u trenutku donošenja sudske odluke pa ubuduće, a ne i za pretrpljenu štetu u periodu koji je prošao.Za period koji je prošao tužilac ima pravo na naknadu materijalne štete jer je imao izdatke za pojačanu ishranu koja se za protekli period do donošenja sudske odluke može dosuditi u jednom jedinstvenom iznosu, a do koga se dolazi tako što se u konkretnom periodu utvrđuje za svaki mesec koliko su iznosili troškovi pojačane ishrane i na tako utvrđene iznose se obračunava zakonska zatezna kamata od dana dospelosti svakog pojedinog iznosa pa sve do dana presuđenja. U slučaju da postoje opravdani razlozi da se za ovaj vid štete tužiocu dosudi renta počev od presuđenja pa ubuduće treba imati u vidu da se ukoliko postoje naročiti razlozi, ova renta može dosuditi u mesečnim iznosima i da ona može biti podložna smanjenju, povećanju ili ukidanju, a može se izvršiti i kapitalizacija te rente (po pravilima iz odredbe člana 188. ZOO). nižestepeni sudovi nisu postupili po prednjem jer nisu utvrdili da li postoji delimična ili potpuna nesposobnost za rad kod tužioca (budući da utvrđeni invaliditet nije ekvivalent nesposobnosti za rad), niti kada je radna nesposobnost utvrđena, a nisu utvrdili ni koliko iznosi materijalna šteta za period od utvrđenja nesposobnosti za rad pa do dana presuđenja, već su dosudili novčanu rentu retroaktivno, a što je suprotno odredbi člana 188. Zakona o obligacionim odnosima.Imajući u vidu izloženo Vrhovni sud je odlučio kao u stavu dva izreke presude na osnovu člana 395. stav 2. saveznog ZPP u vezi člana 491. stav 4. republičkog ZPP.U nastavku postupka prvostepeni sud će otkloniti propust na koji mu je ukazano pa će dopuniti činjenično stanje utvrđenjem relevantnih činjenica na koje je napred ukazano nakon čega će ponovo moći da odluči o osnovanosti tužbenog zahteva za isplatu rente i o troškovima celokupnog postupka.