Poslije 1.1.1972. godine, kada je stupio na snagu raniji Zakon o šumama „Službeni list SR BiH“, br. 38/71), nije se moglo dokazivati da je održajem stečeno pravo svojine na šumi u društvenoj sada državnoj svojini. Taj smisao sadrže i odredbe članova 1. i 5. sadašnjeg Zakona o šumama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/94 do 18/99). Tužbeni zahtjev bi bio osnovan samo pod pretpostavkama da je tužilac dokazao da je pravo svojine na spornim parcelama bilo uknjiženo na njegovog oca u zemljišnoj knjizi, odnosno da je dokazao da ima pravni osnov (punovažan ugovor o prenosu prava svojine iz državne svojine ili pravosnažnu odluku nadležnog državnog organa). On, međutim, takve dokaze nema, radi čega je njegov tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.U reviziji je istaknuto da je sporno zemljište 1929. godine bilo oranica i da je pošumljeno radom porodice R., koja ga je uživala do 1972. godine.Ovaj revizioni prigovor nije od uticaja na presuđenje. Sve i da su tačni navodi da sporne parcele ne spadaju u šumsko zemljište, tužilac ni u tom slučaju nije dokazao osnov sticanja prava svojine na istima (t.j. postojanje akta nadležnog organa da mu se parcele priznaju u svojinu ili ugovora podobnog za zemljišnoknjižni prenos prava svojine).Tužilac, kao ni njegov otac, nisu mogli steći pravo svojine na spornom zemljištu održajem ni pod pretpostavkom da se radi o ranijoj oranici, jer ga. prema utvrđenju prvostepenog suda nisu držali kao savjesni i zakoniti posjednici (ranija pravna pravila, sada sadržana u odredbi člana 72. u vezi sa članom 28. stav 2. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko- pravnim odnosima).Nije tačan ni revizioni navod da se „prilikom avionskog snimanja 1982. godine.... tužena... upisala kao vlasnik iako nije bilo pravnog osnova za to. Tuženi, naime, tom prilikom nije upisan kao vlasnik, nego kao posjednik nepokretnosti (prema zemljišno- knjižnom izvatku u spisima, sporne parcele se od 1922. godine i dalje neprekidno vode kao društvena, odnosno državna svojina). Tuženi je te godine upisan samo kao posjednik prilikom izlaganja katastarskih podataka izvršenog premjera, kako to proizilazi iz pismenog izvještaja geodetskog vještaka. Prije toga. relativno kratko vrijeme (od dešifrovanja do izlaganja podataka izvršenog premjera), kao posjednik je bio upisan tužilac. što s obzirom na naprijed rečeno, nema posebnog značaja za presuđenje u ovom sporu. Isto važi i za revizione navode da „predmetna šuma nije u šumskom kompleksu niti je povučena linija razgraničenja“.U vezi ostalih revizionih navoda treba ukazati na to da ugovor o zakupu iz 1929. godine nije mogao biti pravni osnov za sticanje prava svojine. Taj ugovor je doduše sadržavao odredbu u paragrafu 6, koju je pravilno protumačio prvostepeni sud, a koja se pogrešno objašnjava u reviziji („ako zakupnik u cjelosti ispuni svoje obaveze u roku od 10 godina da će zemljište preći u vlasništvo držaoca“). Zakupodavac (Agrarna direkcija u ime Erara Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca) je tom prilikom pridržao pravo da odluči da li će se zemljište ustupiti besplatno u svojinu zakupcu i u slučaju kad ovaj ispuni sve uslove iz te odredbe. Prema tome, tužilac, odnosno njegov pravni prethodnik je mogao postati vlasnik spornog zemljišta samo na osnovu posebnog akta Erara, odnosno Agrarne direkcije. Kako je već rečeno, tužilac nije dokazao da je takav akt donesen, pa okolnosti da je uredno izmirivao svoje obaveze prema državi i da se pridržavao svih ugovornih odredaba i obaveza. same za sebe, bez značaja su za ovaj spor.