U ovoj parnici tužioci traže da se izvrši redukcija ugovora o poklonu zbog povrede njihovog nužnog nasljednog dijela na zaostavštini njihovog oca pok. N.G.Utvrđujući da je sada pok. N.G. (dalje: ostavilac) na osnovu ugovora o poklonu ovjerenim kod Osnovnog suda u B. pod poslovnim brojem Ov-2028/84 od 26.6.1998. godine sporne nepokretnosti poklonio svojoj supruzi iz drugog braka N.G. (majci tuženih), da su ove nepokretnosti, kao ostavinsku imovinu njihove majke koja je umrla prije ostavioca, naslijedile tužene, svaka sa po V4 dijela, da je ostavilac na osnovu ugovora o poklonima ovjerenim od Osnovnog suda u B. pod poslovnim brojevima Ov-299/98 od 25.7.1980. godine i Ov-301/80 od 25.7.1980. godine poklonio svome sinu, sada pok. N.D. i svojoj kćeri prvotuženoj određene nepokretnosti, da je navedenim raspolaganjima ostavilac rasporedio cijelu svoju zaostavštinu, zbog čega je ostavinski sud rješenjem O516/96 od 28.2.1997. godine odlučio da se ne raspravlja zaostavština, da su tužioci, jednako kao i tužene, nužni nasljednici, jer su svi djeca ostavilaca, da ostavilac za života nije ništa dao tužiocima na ime njihovog nasljednog dijela, niti im na bilo koji drugi način (testamentom, legatom) ostavio individualno određene ostavinske predmete prvostepeni sud je zaključio da je tužiocima navedenim raspolaganjem u cijelini povrijeđen nužni dio, i to svakom od po 1/10 dijela. i da se poklon koga je ostavilac učinio majci tuženih ima smanjiti radi namirenja nužnog dijela tužilaca, te pozivom na odredbe iz člana 28. stav 1. i 29. stav 2. i 41. Zakona o nasljeđivanju - prečišćen tekst („Službeni list SRBiH“, br. 7/80 - dalje: ZN) sudio tako što je usvojio tužbeni zahtjev.Okružni sud je djelimično uvažio žalbu tuženih, preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev odbio. Drugostepeni sud se složio sa činjeničnim stanjem koje je našao prvostepeni sud, međutim, smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer da se „prema stanovištu sudske prakse u postupku utvrđivanja vrijednosti ostavine radi izračunavanja nužnog dijela u račun ne uzima poklon koji je ostavilac prije nastupanja posljednje godine života dao licu koje nije pozvano na naslijeđe iako to lice spada u krug zakonskih nasljednika prema članu 9. ZN“. Kako je ostavilac na osnovu ugovora, čiju redukciju traže tužioci, sporne nepokretnosti poklonio svojoj supruzi iz drugog braka, a majci tuženih. prije nastupanja posljednje godine svoga života i kako ona nije mogla biti pozvana na naslijeđe, jer je umrla prije ostavioca, drugostepeni sud smatra da ne postoje uslovi da se vrijednost poklona učinjenog majci tuženih „doda vrijednosti zaostavštine ostavioca G.11, pa je sudio tako što je odbio tužbeni zahtjev 9 tužilaca da se izvrši redukcija navedenog ugovora o poklonu radi povrede njihovog nužnog nasljednog dijela.Stanovište drugostepenog suda nije pravilno.Svrha je ustanove nužnog dijela da spriječi da ostavilac zavještanjem ili besteretnim zaživotnim raspolaganjem ugrozi materijalni položaj njemu najbližih lica. nužnih nasljednika. To je razlog zašto je zakonodavac u članu 29. stav 1. ZN, koji se analogno primjenjuje u ovom sporu u skladu sa odredbom člana 12. Ustavnog Zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik RS, br. 21/92) odredio da nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio. Pravo na nužni dio je nasljedno pravo (član 30. ZN), a nužni nasljednik je nasljednik u pravom smislu. On je univerzalni sukcesor i u pravilu mu pripada alikvotni dio zaostavštine koji odgovara njegovom nužnom dijelu. Za sticanje prava na nužni dio potrebno je da nužni nasljednik preživi ostavioca (član 133. ZN) i da je dostojan za nasljeđivanje (član 129. ZN). Nužni nasljednik nema pravo na nužni dio ako je opravdano isključen iz naslijeđa (član ZN) ili ako se za života odrekao nasljedstva, kada je takvo odricanje po zakonu dopušteno (član 138. ZN).U konkretnom slučaju je nesporno: da su tužioci i tuženi, kao djeca ostavioca, nužni nasljednici. a pored njih još i unuk ostavioca N.M.. od ranije preminulog sina D. (član 28. ZN), da je tužiocima u cjelini povrijeđen nužni dio, jer im nije pripala nikakva vrijednost ni iz zaostavštine, ni od ostaviočevih poklona. da tužioci nisu isključeni iz naslijeđa i da se nisu odrekli nasljedstva. U žalbi protiv prvostepene presude tužene su istakle prigovor da su tužioci nedostojni za nasljeđivanje, jer da su se teže ogriješili o obavezi izdržavanja prema ostaviocu. Takođe je nesporno da je ostavilac za života rasporedio cijelu zaostavštinu na osnovu tri ugovora o poklonu koji su ovjereni kod Osnovnog suda u B. pod poslovnim brojevima Ov-299/80 i Ov 301/80. oba od 25.7.1980. godine, te Ov-2028/84 od 25.6.1998. godine. učinjeni sada pok. sinu D., prvotuženoj i bračnom drugu G. - majci tuženih. I konačno je nesporno da su nepokretnosti koje je ostavilac poklonio bračnom drugu G. po osnovu ugovora ovjerenog pod poslovnim brojem Ov-2028/84 od 25.6.1984. godine. čija se redukcija traži, naslijedile njene kćeri - tužene, svaka sa po 1/2 dijela.Prema tome, ostavilac je u konkretnom slučaju besplatnim raspolaganjem inter vivos u cjelini povrijedio nužni nasljedni dio tužilaca, jer je raspolagao i sa dijelom imovine sa kojom nije mogao raspolagati, uslijed čega tužioci, pod uslovom da su dostojni za nasljeđivanje, imaju pravo da u cjelini zahtijevaju vrijednost svojih nužnih nasljednih dijelova. Kako je ostavilac rasporedio cijelu zaostavštinu odnosno obračunsku vrijednost zaostavštine poklonima, to se onda ne primjenjuje pravilo sadržano u članu 31. ZN prema kome se utvrđuje obračunska vrijednost zaostavštine tj. ona vrijednost koja služi kao osnovica za izračunavanje vrijednosti nužnog dijela svakog pojedinog nasljednika, a samim tim i za utvrđivanje ukupnog nužnog raspoloživog dijela, nego se odmah pristupa izračunavanju i utvrđenju da li je i za koliko nekom nužnom nasljedniku povrijeđen nužni dio.Ovdje je poklon. čija se redukcija traži, učinjen pred smrt ostavioca i to licu koje je u vrijeme učinjenog poklona imalo kvalifikaciju zakonskog nasljednika in abstracto, a tužene su zakonski nasljednici poklonodavca, jednako kao i tužioci. Ovim poklonom tužiocima je u cjelini povrijeđen nužni nasljedni dio uslijed čega mogu u smislu člana 37. ZN tražiti vraćanje poklona i od poklonoprimčevog univerzalnog nasljednika (ovdje od tuženih) bez obzira što je poklonoprimac (ovdje majka tuženih) umro prije ostavioca, odnosno što nije in concreto, zbog svoje smrti prije ostavioca, pozvan na naslijeđe. Svako drugačije rezonovanje vodilo bi izigravanju nužnog dijela i prava na nužni dio. U pitanju je, naime, imperativna zakonska odredba po osnovu koje se u vezi sa ranije navedenim zakonskim propisima ostvaruje pravo na nužni dio koji pripada nužnim nasljednicima i sa kojim ostavilac ne može raspolagati na bilo koji način, jer je on garantovan nužnom nasljedniku (član 29. stav 1. ZN).Kad je povrijeđen nužni dio, prvo se smanjuju raspolaganja testamentom, pa ukoliko nužni dio time ne bi bio namiren, vraćaju se pokloni (član 38. ZN). U konkretnom slučaju, kao što je rečeno, nužni dio tužilaca povrijeđen je u cijelosti besplatnim raspolaganjem ostavioca - poklonom. U ovakvoj situaciji ZN je u članu 41. odredio vraćanje poklona radi namirenja nužnog dijela (tzv. restitucija). Prvo se vraća poklon učinjen neposredno pred smrt ostavioca. a zatim ostali idući redom ka onom koji je najprije poklonjen. Restitucijom proces se zaustavlja na onom poklonu čija je vrijednost konačno dovoljna da se nužni dio u potpunosti namiri. a ako je više lica istovremeno primilo poklone. oni se vraćaju srazmjerno njihovoj vrijednosti (stav 2. član 41.3N).Drugo je. međutim, pitanje da li su se tužioci koji traže da se izvrši redukcija predmetnog ugovora o poklonu zbog povrede nužnog dijela, teže ogriješili o obaveze izdržavanja ostavioca. što su tvrdili tuženi u žalbi protiv prvostepene presude, odnosno da li su tužioci dostojni za nasljeđivanje. Drugostepeni sud. zbog pogrešnog pravnog stava da tužiocima ne pripada pravo da zahtijevaju redukciju ugovora o poklonu nije ocijenio ovaj žalbeni prigovor iako je od odlučnog značaja za odluku o sporu.