Presudom Trgovinskog suda u B, u stavu I izreke odbijen je osnovni tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da mu isplati iznos od 97.145, 45 EUR sa domicilnom kamatom od dana dospelosti 19. 10.1995. godine pa do isplate. U stavu II izreke odbijen je eventualni tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da mu na ime pravno neosnovanog obogaćenja, sticanja bez osnova isplati iznos od 97.145, 45 EUR sa domicilnom kamatom od dospelosti 19. 10.1995. godine do isplate.
U stavu III izreke obavezan je tužilac da tuženom na ime parničnih troškova isplati iznos od 300.500,00 dinara.
Presudom Višeg trgovinskog suda u B, žalba tužioca odbijena je i potvrđena napred navedena presuda Trgovinskog suda u B. Istom odbijen je zahtev tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju parnične stranke su se nalazile u poslovnom odnosu i među njima je postojala redovna poslovna saradnja, po osnovu isporuke faramaceutskih proizvoda od strane tužioca tuženom. Prema fakturi tužioca broj 219/92 od 21. 1.1992. godine tužilac je tuženom isporučio 400 kg. norflohacina i to za iznos od 190.000 DEM, s tim što u fakturi nije određen rok plaćanja. Tuženi navedeni iznos nije platio tužiocu.
Polazeći od navedenih činjenica, nižestepeni sudovi su zaključili da je plaćanje po fakturi od 20. 1.1992. godine dospelo 31. 12.1992. godine, pa kako je tužba prvostepenom sudu podneta 18. 12.1998. godine, tužbeni zahtev su odbili, a sa obrazloženjem da je potraživanje tužioca u smislu člana 374. Zakona o obligacionim odnosima zastarelo. Za svoj pravni stav da je plaćanje po navedenoj fakturi dospelo 31. 12.1992. godine, nižestepeni sudovi nisu dali nikakve razloge, te se u reviziji osnovano ukazuje da je time učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. st. 2. tač. 14. Zakona o parničnom postupku.
Revizijom se osnovano ukazuje da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primeni materijalnog prava, zbog čega ni činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno.
Prema odredbi člana 324. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima, dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kada ga poverilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeni, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze. U fakturi tužioca od 20. 1.1992. godine nije određen rok za ispunjenje, te je sud bio dužan da utvrdi činjenicu kada je tužilac pozvao tuženog da ispuni obavezu po predmetnoj fakturi. Osim dopisa - opomene za plaćanje P. m. s. od 12. 2.1998. godine upućene tuženom, po kojoj tuženi tužiocu, kao jednoj od firmi iz grupacije P. m. A. po spornoj fakturi duguje 190.00>0 DEM, u spisima ne postoji ni jedan dokaz kada je tužilac pozvao tuženog da plati dug. Činjenica, kada je tužilac tuženog pozvao da plati dug, je bitna jer od momenta kada poverilac pozove dužnika da ispuni svoju ugovornu obavezu dužnik pada u docnju, ali istovremeno počinje i da teče rok zastarelosti potraživanja tužioca. Bez tačno utvrđenog datuma dospelosti potraživanja poverioca, ne može se na valjan način ceniti prigovor zastarelosti potraživanja istaknut od strane dužnika. Utvrđivanje navedene činjenice naložio je drugostepeni sud i u svom rešenju od 21.03.2001. godine, te se u reviziji osnovano ukazuje da je nepostupanjem po ovom nalogu suda učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. st. 1. u vezi sa članom 377. Zakona o parničnom postupku.