PITANJE:
Potpisan je formularni ugovor između izdavača i naručioca o usluzi objave podataka naručioca u izdanjima (publikacijama) izdavača i to za vremenski period od 10 godina.
Navedeni ugovor je na strani naručioca potpisalo lice koje nije bilo ovlašćeno da zaključuje ugovore u ime i za račun pravnog lica koje je u ugovoru navedeno kao naručilac.
Izdavač šalje račune navedenom pravnom licu kojima potražuje cenu za uslugu objave podataka.
Lice navedeno u ugovoru kao naručilac prima navedene račune i ne vraća ih izdavaču, niti daje izričitu saglasnost na potpisani ugovor. Ovo lice je potpuno pasivno. Izdavač ne poziva naručioca da odobri ugovor. Da li se primanje računa ima smatrati konkludentnom radnjom kojom se daje saglasnost na ugovor potpisan od strane neovlašćenog lica, radnika pravnog lica koje je u ugovoru navedeno kao naručilac, i to na vremenski period od 10 godina?
Da li se zadržavanje stvari, koju je neovlašćeno zastupani primio od trećeg lica na osnovu ugovora zaključenog bez ovlašćenja, samo po sebi može smatrati konkludentnom radnjom kojom neovlašćeno zastupani odobrava ugovor?
Principijelno je pitanje razgraničenja pasivnog ponašanja - ćutanja koje ne znači izražavanje volje radi postizanja određene pravne svrhe, od konkludentne radnje iz koje se ta volja može jasno zaključiti.
Prema odredbe člana 42. Zakona o obligacionim odnosima, ćutanje ponuđenog ne znači prihvat ponude, pa čak nema dejstvo odredbe o ponudi da će se smatrati kao prihvatanje ako ponuđeni poslatu stvar ne vrati u određenom roku. Dakle, prema slovu zakona samo zadržavanje ponuđenih stvari nije prihvat ponude i ne može dovesti do zaključenja ugovora. Istom logikom zadržavanje stvari samo po sebi ne znači odobrenje ugovora zaključenog od strane neovlašćenog lica. To nije konkludentna radnja, bez ostalih okolnosti u smislu odredbi člana 39. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.