U ovoj parnici tužilac (stambena zgrada) tužbom je tražio iseljenje i predaju u posed zajedničke prostorije, zasnivajući svoj zahtev na tvrdnji da tu prostoriju tuženi koristi bez pravnog osnova.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi se uselio u zajedničku prostoriju - sušionicu stambene zgrade - nakon što je od lica koje se iz te prostorije iselilo dobio ključeve.
Na ovaj način, tuženi je faktički ušao u posed, a sudovi utvrđuju da za to nije imao nikakav pravni osnov.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo, izvodeći zaključak u pogledu osnovanosti tužbenog zahteva, i za svoje odluke dali jasne i dovoljne razloge koje prihvata i Vrhovni sud.
Neosnovani su navodi revizije kojima se ističe da je sud pogrešnom primenom materijalnog prava propustio da utvrdi okolnost da postoji saglasnost potrebnog broja stanara za pretvaranje predmetne prostorije u stan, u smislu člana 18. stav 1. u vezi člana 17. stav 4. Zakona o održavanju stambenih zgrada.
Ovo stoga što ni takva saglasnost nije valjan pravni osnov za ulazak u posed zajedničke prostorije jer je potrebno i da Skupština zgrade na osnovu takve saglasnosti donese odluku iz člana 14. stav 1. tačka 8. istog zakona.
S obzirom da iz činjeničnog stanja ne proizlazi da je Skupština zgrade donela takvu odluku, to je pomenuta saglasnost bez uticaja na odluku o predmetu spora u ovoj parnici i kod pravilne primene materijalnog prava nije je ni trebalo ispitivati.