Ubrzo posle donošenja Zakona o prometu zemljišta i zgrada (1954. godine) koji je dozvolio slobodan promet prava na nekretninama, sudovi su se suočili sa ugovorima u kojima cena nije bila istinito označena, bilo da se izbegne veći porez na promet ili da se izigra imalac prava preče kupovine ili iz drugih razloga.
U sudskoj praksi pedesetih godina kristalisala su se tri gledišta.
* Po jednom, kupac je dužan da plati onu cenu koja je označena u pismenom ugovoru, jer usmeni dogovor o ceni, zbog nedostatka propisane forme ne obavezuje ugovarače.
* Po drugom gledištu, kupac duguje usmeno ugovorenu cenu, jer su stranke htele upravo tu cenu, a ne onu koju su označile u pismenom ugovoru.
* Po trećem gledištu, u tom slučaju ugovor je ništav jer usmeni dogovor o ceni, koju su ugovarači hteli, ne proizvodi pravne posledice zbog toga što nije izražen u propisanoj formi, a pismeni dogovor o ceni ne obavezuje ugovarače jer oni tu cenu nisu hteli.
Ovo gledište je usvojeno u načelnom stavu na Proširenoj opštoj sednici Saveznog vrhovnog suda od 17. aprila 1962. godine.