Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi je sa jalovinom iz rudnika zatrpao tužiljinu zemljišnu parcelu u površini od 5 dunuma i izvor vode koji se nalazio na ovoj parceli u septembru i oktobru mjesecu 1982. godine. Tužilja zahtijeva naknadu štete u jednokratnom iznosu koja joj je sukcesivno nastajala svake godine kroz period od septembra i oktobra mjeseca 1992. godine do 1992. godine.Među strankama je sporno da li je potraživanje tužilje zastarjelo.Nižestepeni sudovi su zaključili da je osnovan prigovor tuženog da je potraživanje tužilje zastarjelo, jer da je od septembra i oktobra mjeseca 1982. godine, kada je tužilja saznala za štetu i lice koje je tu štetu učinilo, do 18.12.1987. godine, kada je tužba podnesena, protekao zastarni rok od tri godine iz odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (dalje: ZOO) i sudili tako što su odbili tužiljin zahtjev.Neosnovano revizija ukazuje da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je potraživanje tužilje zastarjelo.Kod šteta koje kontinuirano traju, ili sukcesivno nastaju. sada i ubuduće. i u pravilu traju sve dok traju štetne posljedice, kakva je i šteta čiju naknadu tužilja zahtijeva u ovoj parnici, potraživanje pojedinih dospjelih obroka zastarijevaju u roku od tri godine iz člana 376. stav. i. 3OO od saznanja za štetu i štetnika. a samo pravo u roku od pet godina iz člana 376. stav 2. istog zakona računajući od saznanja za štetu, tako da po isteku ovog roka oštećeni gubi pravo da zahtijeva naknadu štete i za već dospjele i za buduće obroke.Odredba člana 376. stav 1. ZOO vrijede i za buduću štetu koja je posljedica uzroka ranije štetne radnje i koje vremenski nije s njom povezana, niti je njeno nastupanje izvjesno. Ukoliko je, međutim, buduća šteta po redovnom toku stvari izvjesna, ima se uzeti da je riječ o šteti za koju je oštećeni već saznao, odnosno o šteti koja je već nastala, a ne o šteti koju će on saznati tek u ono vrijeme kad nastupi gubitak zarade i u drugim situacijama kad se po zakonu može tražiti naknada buduće materijalne štete uzrokovane u već svršenoj štetnoj radnji. Zbog toga u ovakvim slučajevima rok zastarjelosti za tu buduću štetu počinje već saznanjem za nju, a ne onim danom kad u budućnosti nastane gubitak zarade, troškova otklanjanja štetne posljedice i sl.Polazeći od navedenog stava ovog suda, a kraj nesumnjivog utvrđenja da je tužilja zaključno sa oktobrom mjesecom 1982. godine saznala za štetu i za lice koje joj je pričinilo štetu (ovdje tuženog) - proizilazi da je prigovor zastare potraživanja koje tužilja zahtijeva u ovoj parnici, osnovan, jer je do 18.12.1987. godine, kada je tužba podnesena, protekao zastarni rok iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO. Nastupila je, naime, apsolutna zastarjelost samog prava u smislu ove zakonske odredbe, pa time i zastarjelost svih obročnih, godišnjih potraživanja naknade štete koje tužilja zahtijeva u ovoj parnici.Prema svemu iznijetom, nižestepeni sudovi nisu pogrešno sudili kada su zbog zastarjelosti potraživanja štete koju tužilja zahtijeva u ovoj parnici, odbili tužbeni zahtjev bez obzira što su se pogrešno pozvali na trogodišnji rok zastare iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO umjesto na, u ovom slučaju, mjerodavnu odredbu iz stava 2. ovog člana, te se podnosilac revizije bez osnova poziva da nije nastupila zastarjelost.