U ovoj parnici tužilac je tražio da se obaveže tužena stečajna masa DD FŠ "B." iz N. C. da tužiocu plati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 5.630.060, 32 dinara počev od 4. 10.1999. godine pa do is 94 plate, kao i da se odredi privremena mera davanja naloga NBJ - ZOP 3, da tuženom ili trećem licu po nalogu tuženog uskrati sa tuženikovog računa isplatu dugovanog iznosa. Znači, predmet spora je zakonska zatezna kamata na određeni iznos glavnog duga i za opredeljeni period.
Iz spisa predmeta dalje proizilazi da je nad stečajnim dužnikom DD "B" iz N. C otvoren postupak stečaja 4. 10.1999. godine pod brojem St. 465/99. Tužilac je podneo prijavu potraživanja 25. 11.1999. godine na iznos od 5.630.060, 32 dinara. U prijavi potraživanja tužilac kao stečajni poverilac, nije tražio zakonsku zateznu kamatu.
Rešenje Privrednog suda u 3, St. 465/99 od 18.01.2000. godine utvrđeno je prijavljeno potraživanje tužioca u traženom iznosu od 5.630.060, 32 dinara.
Iz spisa predmeta dalje proizilazi da je rešenjem Trgovinskog suda u 3, St. 465/99 od 25. 10.2002. godine izvršena prodaja stečajnog dužnika DD "B" FŠ u stečaju iz N. Cr. kao pravnog lica. Prodaja je izvršena putem javnog nadmetanja koje je održano dana 2.09.2002. godine. Odobrena je pravnosnažnim rešenjem Privrednog suda u 3. St. 465/99 od 9.09.2002. godine. Istim rešenjem obustavljen je postupak stečaja u odnosu na stečajnog dužnika i konstatovano da se postupak nastavlja prema stečajnoj masi, sve u smislu člana 130. st. 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji.
Predmet ovog spora je kamata na iznos glavnog duga od 5.630.060, 32 dinara koja nije prijavljena u stečajnom postupku saglasno članu 90. tač. 6. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji. Postavilo se pitanje da li kamata, kao sporedno potraživanje deli sudbinu glavnog potraživanja, koje je priznato i utvrđeno rešenjem stečajnog veća Privrednog suda u 3.
Nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da nije ispunjena procesna pretpostavka za vođenje ove parnice, jer tužilac kao stečajni poverilac nije podneo prijavu potraživanja i u odnosu na kamatu na iznos glavnog duga od 5.630.060, 32 dinara. Znači, pravna priroda kamate, odnosno njena akcesornost u odnosu na glavno potraživanje, koje je priznato i utvrđeno u postupku stečaja, ne obezbeđuje takav status i kamati, ukoliko takav zahtev za priznanjem i utvrđenjem nije podnet u prijavi potraživanja. Stečajni upravnik, se u smislu člana 125. st. 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji izjašnjava samo o onome što je predmet prijave potraživanja. Ako je prijavljen glavni dug kamata se na taj dug priznaje ili osporava samo ako je bila predmet prijave, a ne i po službenoj dužnosti. Ili, još jednostavnije rečeno predmet priznanja od srane stečajnog upravnika kreće se u granicama onoga što je u prijavi potraživanja traženo. U ovom slučaju zahtev da se plati zakonska zatezna kamata nije postavljen, pa stečajni upravnik o tom zahtevu nije ni mogao da se izjasni, niti je stečajno veće moglo da uputi tužioca na parnicu. U takvoj situaciji predmet raspravljanja u parnici ne može biti neprijavljeno potraživanje stečajnog poverioca.
Sa ovih razloga neosnovani su navodi revizije da se pravna sudbina potraživanja kamate meri prema pravnoj sudbini glavnog duga. Glavni dug i kamata predstavljaju celinu onda kada se stečajni poverilac za to opredelio. Ukoliko takvo opredeljenje ne postoji, odnosno ukoliko stečajni poverilac ne traži kamatu istu mu sud po službenoj dužnosti ne dosuđuje u postupku stečaja, već se kamata tretira kao samostalno potraživanje. Stoga su neosnovani i navodi revizije da je odluka sud a suprotna članu 102. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji po kojoj odredbi danom otvaranja stečajnog postupka ne prestaje da teče kamata na potraživanje od dužnika koja se namiruju iz stečajne mase. To je tačno, ali takva kamata treba da se traži.u prijavi potraživanja da bi o njoj sud mogao da odlučuje.