Nije razjašnjeno ni postojanje činjenice odbijanja rasporeda.
Zaposleni može odbiti da radi na radnom mestu na koje je raspoređen izričitom izjavom ili konkludentnom radnjom.
U ovom slučaju, izričite izjave nema.
Za konkludentnu radnju odbijanja potrebno je da iz postupka zaposlenog nesumnjivo proizlazi da on ne želi da radi na radnom mestu na koje je raspoređen.
U nižestepenim presudama se navodi da je tužilac po odbijanju potpisivanja ugovora o radu prestao da dolazi na posao.
Međutim, ne ukazuje se na RAZLOGe zbog kojih je odsustvovao s posla.
Tužilac tvrdi da mu je posle nepotpisivanja ugovora o radu zabranjeno da dolazi na posao.
Ukoliko bi to bilo tačno, ne bi se moglo zaključiti da konkludentna radnja odbijanja rasporeda postoji.
U tom slučaju izostajanje tužioca s posla ne bi bilo neopravdano.
Pri utvrđivanju činjenice odbijanja rasporeda, prvostepeni sud će ispitati RAZLOGe zbog kojih tužilac nije dolazio na posao.
Samo svojevoljno neopravdano izostajanje s posla može biti kvalifikovano kao akt odbijanja rasporeda.
Eventualna zabrana dolaska tužioca na posao, isključuje mogućnost da se njegovo ponašanje uzme kao konkludentna radnja odbijanja rasporeda.