Kod takvog činjeničnog stanja, isto kao i prvostepeni sud i revizijski sud nalazi da su tužioci stekli pravo vlasništva na nepokretnostima pobliže opisanim u izreci prvostepene presude po osnovu održaja, jer su u svemu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva po tom pravnom osnovu.Naime, do podnošenja tužbe u ovom sporu na strani tužilaca postoji savesna državina više od 20 godina (od 1962. godine) potrebna za sticanje prava vlasništva putem održaja.Pri tom nije od značaja, niti predstavlja prepreku za ovaj način sticanja svojine da u pogledu iste nepokretnosti postoji punovažan ugovor o kupoprodaji, koji zemljišno-knjižno nije sproveden. Naime, po stanovištu ovog revizijskog suda, u slučaju postojanja više pravnih osnova za sticanje prava svojine na istoj nepokretnosti, na sticaocu je pravo izbora pravnog osnova po kojem će svoje pravo vlasništva realizovati u sudskom postupku. Ne stoji stoga stanovište drugostepenog suda da je kod postojanja valjanog pravnog posla kupoprodaja pravo vlasništva stečeno kupoprodajom i da tako stečeno pravo svojine isključuje sticanje prava održajem, budući da mu prethodi. Ovo stanovište drugostepenog suda ne stoji, i zbog toga što postojanje punovažnog ugovora o kupoprodaji još nema značaja sticanja prava vlasništva, jer se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnosti stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen Zakonom (član 33. ZOSPO). Međutim, po osnovu održaja sticalac postaje vlasnik po sili Zakona i to samim nastupanjem uslova propisanih za ovaj način sticanja.Dakle, sticalac kod održaja postaje vlasnik nepokretnosti i bez upisa u javne knjige.Prema tome, ne može se tvrditi da punovažan ugovor o kupoprodaji ima značaj sticanja prava vlasništva i bez upisa u zemljišne knjige, i da isključuje sticanje prava vlasništva putem održaja, jer da mu je vremenski prethodio. U svakom slučaju, na tužiocu je da bira po kom će pravnom (i činjeničnom) osnovu da traži priznanje prava svojine kada za to ima dva ili više osnova.