Nosioci penzijskog i invalidskog osiguranja dužni su osiguraniku izdati uverenje o stažu osiguranja , na osnovu kojeg se realizuje uvećani broj poena za sertifikat po osnovu opšteg potraživanja , samo u skladu sa podacima svoje matične evidencije , pa ako takvih podataka nema u njihovoj evidenciji nisu u obavezi izdati mu takvo uverenje niti osiguranik može sa uspehom od njih zahtevati ispravku iznosa potraživanja po tom osnovu u izvodu sa jedinstvenog računa zavoda za platni promet.
Sud: | Vrhovni sud Federacije BiH | Datum: 13.01.2000 | Broj: U.2219/99 |
Abstrakt: |
Odredbama člana 169. stav 1. i 3.Zakona o upravnom postupku propisano je da su organi dužni izdavati uverenja , odnosno druge isprave o činjenicama o kojim vode službenu evidenciju , koje moraju biti saglasne podacima te evidencije , a pod službenom evidencijom , u skladu sa stavom 4. tog člana , podrazumevaju se evidencije koje su uspostavljene zakonom ili drugim propisima ili opštim aktom institucije koja ima javne ovlasti , odnosno druge pravne osobe i institucije. Preuzetim Zakonom o matičnoj evidenciji o osiguranicima i uživaocima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja („Službeni list SFRJ“, broj 34/79 i 68/88) ustanovljena je matična evidencija o osiguranicima i uživaocima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja sa podacima propisanim u tom zakonu , koji vodi nosilac penzijskog i invalidskog osiguranja., U.matičnu evidenciju , između ostalih podataka , u skladu sa odredbama članova 9. i 21. Zakona o matičnoj evidenciji , unose se i podaci o stažu osiguranja , a nosilac osiguranja je dužan da osiguraniku na njegov zahtev izda uverenje o tim podacima unesenim u matičnu evidenciju (član 31. istog zakona).Iz svih ovih zakonskih odredaba sledi da je tuženi za tužioca mogao izdati samo onakvo uverenje o njegovom stažu osiguranja koje je u skladu sa podacima matične evidencije odnosno dati samo takve podatke., U.postupku koji je prethodio donošenju osporenog rešenja , uvidom u matičnu evidenciju koju vodi tuženi utvrđeno je da u toj evidenciji nema uopšte podataka o tužiočevom stažu osiguranja ni o penzijskom stažu , odnosno da je taj staž 00 (prema odredbama člana 21. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća „Službene novine Federacije BiH“, broj 27/97 u vezi sa članom 2. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina građana u postupku privatizacije „Službene novine Federacije BiH“, broj 27/97, broj bodova za sertifikat na temelju opšteg potraživanja zavisi od godina staža osiguranja), pa se tužiocu nije ni moglo izdati uverenje o visini staža osiguranja koji on navodi da ima niti izvršiti ispravka iznosa tražbine po tom osnovu na način kako to propisuju odredbe člana 14. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina građana u postupku privatizacije. Tužilac u tužbi i sam navodi da je celokupni njegov staž osiguranja i penzijski staž osiguranja i penzijski staž evidentiran kod bivšeg SSNO u B., a ne kod tuženog , samo smatra da mu i pored toga pripada pravo da mu se u opšta potraživanja prizna i taj staž iz razloga koje u tužbi navodi , posebno zbog toga što mu je u RBiH u martu 1992. godine priznato pravo na penziju , što , međutim , nije , niti može biti osnov za usvajanje zahteva za utvrđivanje staža osiguranja kao potraživanja građana u postupku privatizacije. Ovo iz razloga što je propisima donesenim u toku rata i nakon toga , a sada u Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranja (član 139. do 141.) vojnim osiguranicima pripadnicima bivše JNA , državljanima Bosne i Hercegovine , samo priznato pravo na isplatu penzije koja im je ranije priznata po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i kojim je ograničena visina tim propisima određene penzije , ali to nema nikakvog značaja za pitanje koje je predmet ovog spora niti se u odnosu na tužioca zbog toga mogu izmeniti podaci u tuženikovoj matičnoj evidenciji na osnovu koje je on dao Zavodu za platni promet i tužiocu podatke o tužiočevom stažu osiguranja.