Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužilaca za otkaz ugovora o korišćenju stana tuženom i za iseljenje tuženog zajedno sa članovima porodice, te ispražnjenje stvari iz stana bliže označenog u izreci prvostepene presude, kao i za predaju tog stana tužilacu, uz dosuđenje parničnih troškova.Prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi stanovao s porodicom u spornom stanu koji mu je dodijelio tužilac kao davalac stana na korišćenje, da je tuženi zaključio ugovor o korišćenju stana 30.10.1990. godine, da je poslije toga napustio stan i da sada s porodicom boravi u inostranstvu, gdje radi kao predstavnik firme „4C.“ (a prije odlaska radio je u D.P. „U.“, K. D.), te da su poslije njega u martu 1997. godine stan napustili i članovi njegove porodice. Na osnovu člana 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ br. 14/84 prečišćeni tekst, 12/87, 36/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/93 do 31/99, u daljem tekstu: ZSO) sud je, s obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, usvojio otkaz ugovora o korišćenju stana.Ovakav stav prihvatio je i drugostepeni sud uz napomene da se tuženi ne može uspješno pozivati na međunarodne konvencije, jer nije bio pripadnik manjinskog stanovništva i da je stan napustio poslije prestanka ratnih sukoba.Nižestepeni sudovi su, međutim, zanemarili odredbu člana 1. stav 2. Zakona o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 31/99), na koju se revizija opravdano poziva. Prema tom propisu, odredbe pomenutog zakona se primjenjuju i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo, koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine, bez kasnije donesenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 31/99) propisano je u članu 1. stav 2. da se odredbe tog zakona primjenjuju na nepokretnosti. uključujući i poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće u privatnom vlasništvu. i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove na kojima postoji stanarsko pravo koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira da li je nepokretnost ili stan bio proglašen napuštenim pod uslovom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti izgubio posjed nepokretnosti ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine. Sporni stan, međutim, nije bio napušten u navedenom periodu. kako to proizilazi iz stanja u spisima, niti to tvrde parnične stranke. Trećetužena, prema tome, ne može imati svojstvo privremenog korisnika spornog stana, odnosno privremenog nosioca stanarskog prava, kako se navodi u nižestepenim presudama. Iz istih razloga pogrešan je pravni stav tih sudova da se ugovor o korišćenju stana, koga su zaključili. prestao da važi u smislu odredaba člana 1. stav 2. i člana 2. naprijed pomenutog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 12/99), jer se odredbe tog zakona primjenjuju na stanove na kojima je ranije konstituisano stanarsko pravo nekog trećeg lica, koje po odredbama tog zakona ima pravo da ga vrati, što ovdje nije slučaj.Prilikom saslušanja u svojstvu stranke tužilja je izjavila da se sa rješenjem od 14.4.1992. godine obratila tadašnjem direktoru prvotužena s pitanjem da li može da se useli u sporni stan. On joj je odgovorio „da se toga mane i da čuva glavu, pošto je rat već bio počeo“. kako je dalje navela u svom iskazu. Poslušala ga je. U to vrijeme stanovala je u jednosobnom stanu koji je njen muž dobio kao radnik pošte. Tužilja je dalje izjavila da je njen muž poginuo kao pripadnik Vojske Republike Srpske na ratištu, pa je na osnovu dogovora direktora pošte i direktora prvotužene stan u kojem je do tada stanovala ustupljen prvotuženoj, a ova joj je dodijelila drugi dvosoban stan.Dodjelom drugog stana, useljenjem u taj stan i zaključenjem ugovora o korišćenju stana, rješenje broj 1004 od 14.4.1992. godine je u odnosu na tužilju, po ocjeni ovog suda, izgubilo pravnu važnost. Ona je naime, kako to iz njenog iskaza proizilazi, odustala od zahtjeva da joj se dodjeli sporni stan, pa joj je stambeno pitanje riješeno na drugi način - dodjelom drugog dvosobnog stana.Sporni stan je u međuvremenu rješenjem prvotužene broj 1034/93 od 7.10.1993. godine, koje tužilja nije pobijala, dodijeljen trećetuženoj na korišćenje. Trećetužena je na osnovu tog rješenja zaključila s drugotuženim ugovor o korišćenju stana od 18.10.1993. godine. Time je njen dotadašnji status bespravno useljenog lica saniran, tako da je ona postala nosilac stanarskog prava na spornom stanu.Okolnost da je kasnije na stanu u koji se uselila tužilja ostvarilo stanarsko pravo treće lice (K. I.) i da predstoji njeno iseljenje iz stana, bez uticaja je na ovaj spor. Tužilja je, kako je naprijed rečeno, odustala od zahtjeva za dodjelu spornog stana, time što je prihvatila da koristi drugi dvosoban stan, koji joj je u međuvremenu dodijeljen. Samim donošenjem rješenja od 14.4.1992. godine, bez useljenja i zaključenja ugovora o korišćenju stana, ona nije stekla stanarsko pravo na spornom stanu u smislu člana 11. ZSO, a ni bilo koje drugo pravo, s obzirom da je pomenuto rješenje izgubilo pravnu važnost. Nasuprot tome, trećetužena je na taj stan stekla stanarsko pravo u smislu pomenute zakonske odredbe.Pravilno je stoga istaknuto u reviziji trećetužene da ne postoji pravni osnov po kome bi trećetužena bila dužna da se iseli iz spornog stana i da ga preda tužilji. Rešenje od 14.4.1992. godine, pošto je izgubilo pravnu važnost, više ne može predstavljati valjan osnov za zaključenje ugovora o korišćenju stana u smislu člana 26. stav 1. ZSO. Dosljedno tome, ne postoje valjani pravni razlozi da se poništi ugovor o korišćenju stana od 18.10.1993. godine, zaključen između drugotuženog i trećetužene, kao ni da se drugotuženi obaveže da s tužiljom zaključi ugovor o korišćenju toga stana.