Tuženi je kao direktor štedionice bio jedini vlasnik i osnivač štedionice.
Utvrđeno je da je tuženi svojim radnjama mešao imovinu štedionice sa svojom imovinom tako što je isplata iz glavne blagajne štedionice vršena tuženom kao direktoru i vlasniku a u svojoj izjavi tuženi je naveo da je novac štedionice koristio za kupovinu automobila, kuća, plačeva, plaćanja zakupnine za benzinske pumpe i drugo.
Kako je u postupku utvrđeno da je tuženi bio jedini vlasnik i osnivač štedionice te da je mešao svoju imovinu sa imovinom štedionice to su sudovi pravilno primenili odredbu člana 140a.
Zakona o preduzećima kada su obavezali tuženog na isplatu.
Tuženi kao jedini vlasnik privatne štedionice koji je svojim radnjama mešao svoju imovinu sa imovinom štedionice i na taj način kod drugih stvorio privid privrednog identiteta sa štedionicom odgovara za dugove štedionice prema poveriocima neograničeno svojom imovinom".
Vrhovni sud Srbije, Rev.1348/97 od 02.04.1997